Janusz BugajskiPovratak Hrvatske demokratske zajednice na vlast suočava Hrvatsku s nekoliko krupnih međunarodnih testova. Washington i Bruxelles pomno će pratiti politiku i ponašanje stranke za koju nisu željeli da se vrati na vlast, ali sad će se tomu morati prilagoditi. Pitanje nad pitanjima jest hoće li HDZ voditi Hrvatsku prema međunarodnoj integraciji ili pak izolaciji.

Neki katastrofičari u SAD-u upozoravaju na novi val ultranacionalizma diljem postjugoslavenskog prostora, pri čemu ne ističu samo HDZ-ovu pobjedu nego i porast javne podrške Radikalnoj stranci u Srbiji i postojanu militantnost u Bosni i Hercegovini, u Makedoniji i na Kosovu. Ali pomniji uvid takva upozorenja razotkriva kao pretjerana.

Prvo, Hrvatska i Srbija znatno se razlikuju nakon zadnjih izbora. Dok se Srbija još uvijek hrva s veličinom svog teritorija, Hrvatska više nije zaokupljena brigom za državni integritet i zaštitom od unutarnjih i vanjskih prijetnja. Dok se Srbija ne može potpuno integrirati u Europsku uniju i NATO prije nego što se utanači njen konačni status i odnosi s Crnom Gorom i Kosovom, napredovanje Hrvatske prema objema institucijama ovisi ponajviše o njenoj vlastitoj političkoj praksi i reformističkoj uvjerljivosti.

Drugo, HDZ izlazi iz tamne sjene tuđmanizma. Ta je stranka imala četiri godine da se prilagodi i evoluira i stanovit napredak svakako je postignut, iako se nije potpuno preobrazila u konzervativnu demokršćansku formaciju. Većina pristaša stranke još uvijek robuje nerealnim nacionalističkim vizijama. Ipak, čini se da se vodstvo trudi oko normalizacije i integracije i HDZ na vlasti mogao bi dalje razviti svoju demokratsku konzervativnu uvjerljivost.

I treće, Hrvatska sada prolazi kroz iskustvo političkog njihala svojstveno mnogim zemljama Srednje i Istočne Europe: ono se njiše od desnog centra prema lijevom centru, i natrag. Ali da bi politika bila i konstruktivno natjecateljska i razumno stabilna, a reforme djelotvorne, to njihalo nikad ne smije otići predaleko ni u kojem smjeru.

Kao i u drugim postkomunističkim zemljama, široki slojevi hrvatske javnosti bili su razočarani vladom koja upravo odlazi, djelomice zbog pretjeranih očekivanja, a djelomice stoga što socijaldemokrati nisu postigli sve dostižne ciljeve. Koalicija pod HDZ-ovim vodstvom sada ima priliku da ispuni ono što se od nje očekuje.

Smjena vlasti u Hrvatskoj zdrav je proces i od trenutka kad HDZ preuzme vlast i on će biti podvrgnut javnom preispitivanju i kritici a njegova će se predizborna obećanja pomno provjeravati. Nova vlada ima opsežan unutarnjopolitički plan i njena proklamirana ekonomska politika suočit će se s oporom realnošću tržišnog natjecanja, budžetne discipline, kontinuirane korupcije dužnosnika i protekcije te potencijalnih socijalnih prosvjeda.

Štoviše, s novom vlašću u Zagrebu koja je privržena integraciji u EU, obilje zakonodavnih i drugih reformi iziskuje provedbu sljedećih godina. Ali prije nego što se Hrvatska pridruži mukotrpnom procesu ulaska u EU, ona će morati ispuniti neke prethodne kriterije, a to su prije svega potpuna suradnja sa Sudom za ratne zločine u Den Haagu i potpuna spremnost na povratak srpskih izbjeglica.

A to će svakako biti “mjesta trenja”. Od nove vlade očekivat će se da uhvati i izruči generala Antu Gotovinu, kako god procjenjivala optužnicu, i da pruži potpunu podršku opsežnim haaškim istragama. Paradoksalno, HDZ bi Den Haagu mogao izručivati kudikamo djelotvornije nego socijaldemokrati i surađivati s Washingtonom na reviziji optužnica za “zapovjednu odgovornost”. Desničarsko biračko tijelo teže će protestirati protiv svoje vlastite stranke, iako će je neki ekstremisti nedvojbeno okriviti za nacionalnu izdaju i nastojati potaknuti socijalne nemire.

Ali veće je pitanje hoće li biti drukčiji HDZ-ov izbor u pristupu Europi i Americi. Hrvatska mora naći načina da djelotvornije promiče svoje nacionalne interese i kao buduća članica EU i NATO-a i kao saveznica SAD-a. Takav dugoročni cilj neće biti lako postići s obzirom na zategnute i konfliktne transatlantske odnose i protuslovne pritiske na Zagreb i druge srednjoeuropske i istočnoeuropske metropole iz EU i SAD-a.

Glasnogovornik povjerenika EU za vanjske poslove Chrisa Pattena ustvrdio je da Unija nsastoji surađivati s Hrvatskom prema “proeuropskom, proreformskom dnevnom redu”. Tek nakon što budu postignuti neki rezultati, dolazi u obzir da Bruxelles da ikakvo obećanje o pristupu Zagreba do 2007. Nova vlada mora marljivo raditi ne bi li stekla takvo jamstvo do svibnja sljedeće godine kad će sedam srednjoeuropskih i baltičkih država biti formalno primljeno u Uniju.

Dvosmislenost i odgađanje nisu djelotvorni recepti za međunarodni uspjeh. Što zemlja bude slabija, što konfliktnija bude njena unutarnja politika, što njena vlada bude međunarodno manje kooperativna i što negativnije budu vanjske percepcije, to će vjerojatnije Zagreb biti pod pritiskom da bira između dviju atlantskih sila i osjećat će se stiješnjenim između jedne i druge.

Hrvatska ne treba birati između Europe i Amerike. Ona se može približavati svom članstvu u EU kao saveznica SAD-a i može jačati svoje savezništvo s SAD-om kao valjana buduća članica EU. To ne znači pristanak na svaku politiku Washingtona ili Bruxellesa, ali to znači da Zagreb, nakon što donese važnu političku odluku, mora ispuniti svoje obveze, kako sudjelujući u sigurnosnim misijama pod vodstvom SAD-a, tako i udovoljavajući dogovorenim reformskim zahtjevima.

U ovom trenutku, Washington pozorno motripreliminarne poteze nove vlasti i ima pomiješane osjećaje prema HDZ-ovu izbornom uspjehu. S jedne strane, desničarske snage mogle bi biti susretljivije u stvarima važnim za Bijelu kuću koje se kose s politikom EU, pa i s obzirom na Međunarodni sud za ratne zločine. S druge strane, ako HDZ vrati u politiku svoju nacionalističku prtljagu, SAD će morati zauzeti čvršći stav.

HDZ može bolje pozicionirati svoju zemlju za članstvo u NATO-u, ali mora ispuniti neke kratkoročne i dugoročne kriterije. Kratkoročno, Zagreb može ispuniti uvjete za Partnerstvo za mir dovršivši osnovne civilno-vojne reforme. Može ponuditi i prikladne doprinose NATO-ovoj transformaciji i istaknuti da će smanjenje NATO-ove djelotvornosti i američkog angažmana zbog sigurnosne i vanjske politike EU biti kontraproduktivno i donijeti nestabilnost. Hrvatska mora i aktivnije sudjelovati u borbi protiv terorista i drugih međunarodnih zločinačkih mreža.

Lider HDZ-a Ivo Sanader izjavio je da je njegova stranka
predana rješavanju svih otvorenih pitanja sa susjedima i potpunoj normalizaciji bilateralnih odnosa. Instruktivan vanjskopolitički test bit će način na koji će Zagreb razvijati regionalne veze. Snovi o Velikoj Hrvatskoj i podjeli teritorijalnog plijena na području bivše Jugoslavije s Beogradom sada su prošlost. U modernom razdoblju očekuje se da se regionalni odnosi zasnivaju na suradnji u rasponu od trgovine i infrastrukture do borbe protiv kriminala i terorizma.

Bilo kakve posebne lokalne razmirice trebaju se riješiti brzo, čak ako iziskuju i vanjsko posredovanje. Spor sa Slovenijom zbog pristupa Jadranu pravi je lakmus test za novu administraciju i ne može se dopustiti da se on nastavi; inače će Zagreb uskoro imati teritorijalni spor s članicom EU.

U Bosni i Hercegovini HDZ može znatno pridonijeti konačnom pokapanju ideje hrvatskog separatizma i ohrabrivanju zajedničke vojne i sigurnosne strukture koja će pomoći stabilizaciji nesigurnog susjeda. Na taj način i BiH može ući u NATO-ovo Partnerstvo za mir, napredovati u svojoj interoperabilnosti s NATO-om a ukupna država može se podvrgnuti reformama koje će biti blagotvorne za sve njene susjede.

Srbija i Crna Gora također mogu biti dragocjeni partneri Hrvatske. Pod prethodnom vladom odnosi su se stalno poboljšavali, ali srbijanska politika stalno se mijenja. HDZ može ubrzati pomirbu s Beogradom i zadržati odnose suradnje i s Beogradom i s Podgoricom kad se ta privremena unija 2005. rascijepi. Kakav god bude bio ishod srbijanskih izbora potkraj prosinca, male su šanse za revizionističke pretenzije na obližnje teritorije.

Zagreb također ima priliku da pridonese daljnjoj razradi Jadranske povelje SAD-a. Ta inicijativa dokazuje državama koje u njoj sudjeluju da je SAD, bez obzira na politiku prema EU, predan sigurnosti te regije i da traži načina da uspostavi prekograničnu suradnju, osobito na sigurnosnom području. Ipak, u prvom je redu na samim jadranskim zemljama da predlažu i provode određene inicijative.

Mjere za izgradnju povjerenja mogu se razvijati prekograničnim programima kao što su zajedničke vojne vježbe, međuvojne razmjene, obavještajna suradnja i zajedničke operacije. Takva suradnja, skupa s američkom umiješanošću sve većom vojnom i tehničkom interoperabilnošću, može položiti temelje za članstvo u NATO-u svake od tih država.

Jadranski susjedi trebali bi planirati i stvaranje multinacionalnog bataljuna za održavanje mira sličnog uspješnom tronacionalnom baltičkom primjeru koji je bio primijenjen u raznim zategnutim situacijama. Takve inicijative u regionalnoj suradnji impresionirat će i ohrabriti kreatore američke politike jer države u toj regiji preuzimaju veću odgovornost za svoju sigurnost i za sigurnost drugih država.

Osim međuvojne suradnje, i drugi veliki izazovi iziskuju djelovanje preko granica. Programi za jačanje policijskih struktura, poboljšanje sigurnosti granica i provedbu vladavine zakona ključni su za uspješniju borbu protiv organiziranog kriminala, ilegalnih migracija i trgovine ljudima. Sve veća povezanost kriminala, naoružanih aktivista i terorizma iziskivat će i veću regionalnu suradnju i snažnu suradnju i s Washingtonom i s Bruxellesom.

Novoj HDZ-ovoj vlasti ne smije se pristupiti s predrasudama nego joj se mora pružiti prilika da obavi teške unutarnjopolitičke i vanjskopolitičke poslove. A u pitanjima vitalnih nacionalnih interesa sve razborite političke snage trebaju se ujediniti kako bi Hrvatska sustigla svoje sjeverne susjede i zauzela mjesto koje joj s pravom pripada u dvjema najvažnijim međunarodnim institucijama.