Srećko JurdanaPojedini novinari rasno domoljubnoga profila – profesionalni hrvatski pismotvori-državotvori – dobili su zadnjih dana memorijalnu priliku za novo lamentiranje nad Tuđmanovim doprinosima nacionalnoj stvari. Iskoristili su je, prema predviđanjima, za Tuđmanovu posthumnu glorifikaciju, i pritom došli u blagi raskorak s Ivom Sanaderom, koji je pokojnoga poglavara ideološki locirao u hrvatsku prošlost i izrazio želju da se njegov lik i djelo tamo zadrže do daljnjega. Sanaderov stav je razumljiv; čovjek ne želi gubiti vrijeme i energiju na rasprave o Tuđmanovim zaslugama. Ako je, uostalom, nešto i napravio za Hrvatsku – žrtvovao Vukovar za priznanje, na primjer, ili doveo Vicu Vukojevića u Sabor – Tuđman je to od nacije naplatio više nego solidno. Unatoč balkanskome ratu u kojem je sudjelovao kao napadnuta stranka i čiju je eskalaciju zatim dijelom provocirao, zadnjih deset godina života provodio se kao Tito u najboljim danima. Sport, muzika, sport.

Laganje za domovinu

I Stipe Mesić nastoji Tuđmana interpretirati kao historijski artefakt, ali u svojoj interpretaciji – vjerujući da je u tome bit “državničkoga pristupa” – voli pobjeći od činjenica. Tuđmanov stariji sin, bivši špijun-sadašnji politički statist nafutran imovinom koju je ostavio otac, proglasio ga je odgovornim za Blaškićevu kaznu u Haagu, jer je navodno tamo izjavio da je Hrvatska bila agresor u Bosni. “Nisam to rekao”, smjelo mu je odvratio Mesić u novinama, ponašajući se kao da se pred Tuđmanovim sinom mora od nečega braniti. “Rekao sam da ni predsjednik RH, ni Vlada, ni Sabor nikada nisu donijeli službenu odluku o slanju vojske u Bosnu, a tko je tamo na svoju ruku slao pojedince ili dobrovoljce, to neka utvrđuje sud.” Predsjednikova finesa zadivljuje. Tuđman i njegova hercegbosanska kabala odjednom su i u Mesićevoj vizuri postali nevinašca koja o bosanskome ratu nisu imala pojma. Netko je možda nekoga tamo slao, ali to je stvar suda. Ako narodno sjećanje govori da su upravo Tuđman i Šušak u Bosnu slali ne pojedince, nego organiziranu i prinudno mobiliziranu vojsku, novac i materijalna sredstva s ciljem da državu razbiju na srpski i hrvatski dio, to gore za narodno sjećanje. Malo laganja za domovinu u politici nikada nije naodmet.

Lukavi Mesić evidentno se ne želi konfrontirati s hadezeovskim mentalitetom zbog Tuđmanove uloge u ratu u Bosni. Sa Sanaderom ga – kako stvari stoje – očekuje plodna suradnja koja bi se mogla povoljno odraziti i na ishod predsjedničkih izbora, i nema potrebe dovoditi taj sklad u pitanje zbog istjerivanja historijskih principa. Što se Hrvatske tiče, u Bosni su, dakle, ratovali neki pojedinci, koje su tamo slali neki drugi pojedinci, i time je slučaj zaključen, dok istragu na Sveto Nigdarjevo ne preuzme “sud”. Neke druge stvari ne idu tako glatko. Sablasti prošlosti ponekad se ipak bude nezavisno od želja naknadnih tumača, a u tu nesretnu činjenicu mogao se zadnjih dana uvjeriti Sanader osobno, kad su mu u novinama pod nos stavili podatak da je od Miroslava Kutle svojedobno primio osamsto tisuća maraka za zadovoljenje nespecificiranih potreba.

Kalkulant i strašljivac Račan

Kutlina suradnica dala je prije četiri godine državnome odvjetniku iskaz o podmićivanju pojedinih političara, novinara i Kutlinih suradnika u Slobodnoj Dalmaciji, navodno potkrijepljen faksimilima isplata. Našlo se tu raznih prijateljskih imena iz Kutlina interesnog kruga, a mnoga su čak izostala, barem prema spoznajama autora ove kolumne koji je stanovito vrijeme – silom nesretnih životnih okolnosti – bio u neposrednijem stvaralačkom kontaktu s korumpiranim miljeom Kutline Slobodne Dalmacije. Od 2000. godine do danas spomenuti iskaz o Kutlinom podmićivanju – otetim državnim novcem – osoba koje su mu po nečem bile korisne, “čamio” je u arhivi Državnoga odvjetništva, što dovoljno govori o težnji za pravdom i reformatorskoj klimi koja vlada u toj časnoj instituciji.

Jasno je da Kutle nije preko noći postao vlasnik poslovnoga imperija zahvaljujući vlastitoj genijalnosti. Bio je marioneta Tuđmana i partije, čiji su se lojalni članovi i simpatizeri – u pravilu Pašalićevi, Šuškovi i Tuđmanovi ulizice, spremni na razne vrste niskosti – raskošno namirivali iz njegovih lako osvojenih fondova (Slobodna, Diona, Tisak itd.). Kad su ti fondovi iscrpljeni, pao je šaptom i postao rentijer kao i njegovi nalogodavci. Jedan od osnovnih zadataka Račanove vlade bilo je razbijanje tog financijskog oktopoda koji se godinama hranio nacionalnom supstancom. Ali mudri Račan – taj besprimjerni kalkulant i strašljivac – zajedno sa svojim licemjernim klonovima iz pravosuđa odlučio je stvar zataškati. I Pašalića, i Kutlu, i Tuđmanove, i sve njihove sluge i klijente ostavio je da na miru uživaju u novcu koji su oteli radnim ljudima i hrvatskoj državi.

Mahanje prljavim rubljem

Reagirajući na vijest da je njegovo ime na popisu, Sanader je postavio retoričko pitanje: A zašto bi mi Kutle dao osamsto tisuća maraka? Ne znamo. Ljudska dobrota koji put ne poznaje granice. Je li ih Sanader uzeo? Možda. Ako jest, to će dijelom objasniti tajnu njegove raskošne kuće na zagrebačkom Goljaku. Kad je čovjek u stanju nekretninu platiti “bargeldom”, dramatično raste i njegova motivacija za politiku. To se, uostalom, primjećuje i na bivšem Sanaderovu šefu Mati Graniću. Kao jedan u nizu aparatčika koji su se pod Tuđmanom bez kompleksa životno situirali, Sanader je danas psihološki manje zanimljiv od Račana i njegovih hipokrita. Trula Račanova vlast zabranjivala je četiri godine da se otvaraju arhive i dosjei, da se podižu optužnice i pokreću procesi. O svemu znaju sve, ali namjerno nisu poduzimali ništa. Zašto? Zato što je Račanu odgovaralo da HDZ “drži u šahu”? Ne, nego zato što su konformisti i materijalisti, psihološki ucijenjeni vlastitim nagonom za političkom korektnošću, nezainteresirani za društvene promjene i nedorasli izazovima povijesnoga trenutka.

Sad kad su odletjeli s vlasti, počeli su iznenada mahati prljavim rubljem Tuđmanovoga režima. Iz Bajićevoga ureda naglo su procurile informacije o Kutlinim doznakama, vjerojatno u namjeri da se time “uzdrma” Sanader, i možda proizvede klima za izvanredne izbore u bliskoj budućnosti. Kao metoda, to je – međutim – danas lišeno elementarnoga kredibiliteta. Račan je imao četiri godine vremena da se obračuna s pretvorbom i njezinim protagonistima, ali nije ga zanimala nikakva revolucija. Šutio je kao zaliven i dopuštao da se raspoređeni Kutlin plijen koristi kao kapital za jačanje HDZ-a, tj. za “jačanje demokracije”, i sada mu ne preostaje drugo nego da mirno šuti i dalje.

STUPAC TJEDNA: SADDAM U BUTURI*

Saddam Hussein živa je potvrda spoznaje da su tirani i masovni ubojice u pravilu zadnji bijednici i kukavice, kad se suoče s jačim. Uhvaćen u nekakvome podrumu, djelovao je doista groteskno, i teško se u njemu mogao prepoznati napuhani sotonist koji za govornicom puca iz puške, proizvoljno ubija suradnike, žive ljude baca u kiselinu i nad narodima provodi genocid bojnim otrovima.
Uhićenje Saddama jedan je od rijetkih primjera u novijoj povijesti kad su se američki geostrateški ciljevi gotovo idealno poklopili s moralnima. Sedamdesetih godina u indijsko-pakistanskom sukobu Washington je stao na stranu Pakistana, tretirajući Indiju kao ruskoga klijenta, iako je pakistanski predsjednik Jahja Kan nešto ranije proveo neviđeni masakr nad vlastitim narodom i u svijetu izazvao indignaciju. Danas je svijet – s razlogom – listom protiv Saddama i moralno podupire Ameriku, bez obzira na spoznaju da su njezini motivi za napad na Irak prije svega diktirani vlastitim pragmatičkim interesima. Uslijedit će još jedan veliki sudski proces sa značajnim političkim konotacijama, što će možda ubrzati okončanje zamornoga procesa Miloševiću koji je već odavno trebao sjediti na doživotnoj.
Zašto Hrvatska nije Americi dala barem usmenu podršku? U devetnaest milijardi dolara teškom portfelju – početnoj cijeni za obnovu Iraka – i nju bi možda zapala koja stotina milijuna. Ona se, međutim, opredijelila za obranu europskih principa, i sad joj ne preostaje drugo nego da stane u red za nove kredite kod europskih banaka.