Zoran FerićU središnjem televizijskom dnevniku 14. prosinca objavljena je senzacionalna vijest: Ameri su uhvatili Sadama i pokazali ga prljavog, bradatog i kosatog. Bio je nalik skitnicamae kakvih su puni američki gradovi. Ruka u medicinskoj rukavici u kosi mu je tražila uši, a onda je Sadam zinuo pa je cijeli svijet vidio ružičastocrvenu unutrašnjost usta što su izgovarala riječi koje su pobile stotine tisuća ljudi. Vidjevši ga onako bradatog i poniženog pred očima svijeta, sjetio sam se jednog drugog diktatora i možda još šokantnije scene. To je bila snimka Nicolaea Ceausescua neposredno prije strijeljanja, za vrijeme revolucije u Rumunjskoj prije petnaestak godina. Ceausescuu su mjerili tlak i on je gledao u kameru, a neposredno poslije toga prikazani su leševi njega i njegove supruge nakon strijeljanja. I sada, dok su uzimali bris za DNK analizu, sjetio sam se upravo pogleda Nicolaea Ceausescua dok su mu posljednji put mjerili tlak, a vod za strijeljanje već je vjerojatno bio spreman. To je za mene prilično aktualna tema jer sam baš ovih dana kupio tlakomjer i polako vježbam svakodnevno kontrolirati vlastiti tlak. Stoga me, jer sam se baš sada sjetio te snimke koja je obišla svijet, zanima koliki je bio tlak rumunjskoga diktatora uoči strijeljanja. Jer strijeljanja kandidatima za smaknuće sasvim sigurno propisno dižu tlak. Spomenuti je čin mjerenja tlaka pred svjetskim kamerama izgledao upravo onoliko uzaludan koliko je uzaludna i osveta. A najefikasnija osveta za specifičnu oholost diktatora jesu ovakva poniženja za masovnu propagandnu upotrebu. Što se, zapravo, htjelo tim mjerenjem tlaka, osim poniziti ga? Trebalo je to, valjda, značiti: “Evo, radimo sve po propisu, strijeljamo ga zdravog.” I, što je možda još važnije, strijeljamo upravo njega. Vidite njegovo lice? To je ono lice koje ste toliko puta vidjeli na televiziji, to je ono lice koje vas je gledalo s fotografija po školama i svim javnim ustanovama. To je, uostalom, ono lice koje vas je gledalo s velikih spomenika po rumunjskim gradovima. Tako su i Amerikanci, odmah poslije spektakularnoga propagandnog poniženja, Sadama lijepo ošišali i obrijali. Da se vidi to poznato i strašno lice. Sutradan, nakon što je objavljena vijest u Dnevniku, sve su novine, naravno, pisale o Sadamu i njegovu uhićenju. U jednom od tih tekstova pročitao sam i podatak da je Sadam čovjek koji je sam sebi dao diljem Iraka sagraditi, ako se ne varam, 32.000 spomenika. I taj nerazmjer upravo je nevjerojatan: tip si je izgradio 32.000 spomenika, a ostat će zapamćen prljav, bradat i kosat, tupa pogleda i s razjapljenim ustima. Uopće ne sumnjam da bi mu u njih dobar dio američke i engleske vrhuške poželio barem metaforički gurnuti kitu. Pa da kažu kako im je lijepo popušio. Uz taj sarkastični nerazmjer između spomenika i bradatog lica, u novinskim se tekstovima često ističe kako je tip imao 70 velikih i prostranih palača, a pronađen je u rupi veličine prosječnog groba u koji je, kako se čini, ušao malo prerano, ali će se njegovi neprijatelji u Iraku i Amerikanci svakako potruditi da ga onamo stvarno i spreme.

Nameću se dva ozbiljna pitanja. Prvo: što se postiže ovakvom medijskom prezentacijom i tim neprestanim isticanjem raskoraka između moći i potpune propasti? A drugo je svakako pitanje smrtne kazne za Sadama i one rupe u koju se uvukao prerano, a koja ima tendenciju pretvoriti se u pravi grob. Ako groba uopće i bude, jer se osuđenicima na smrt često ne ističu nikakva obilježja. Dakle, što se tiče prvoga pitanja, uz slatku osvetu da ga ponižavaju u javnosti i da se s njim onako bradatim parodira pred gledalištem koje ima valjda milijardu ljudi, slika Sadamova poniženja utjelovljenje je stare barokne ideje po kojoj svakog tiranina čeka poniženje, a svakog zločinca kazna. Time se budi optimizam u milijunima i opravdava prilično dvojbena ideja univerzalne pravde koju provodi Amerika. I, naravno, time se svijet pokazuje ipak kao mjesto gdje pobjeđuje pravda. Nakon tisuća slomljenih kičmi, isto toliko osakaćenih i stotine tisuća ubijenih na ovaj ili onaj način, svijetu se konačno objavila pravda u obliku ruke u gumenoj rukavici koja Sadamu širi laloke. I naša je književnost, uostalom, od Gundulića do Mažuranića puna takvih ideja u kojima smaknuće Osmana, ili smiješna lutkica oholog tiranina koji se klanja, postaje platforma za univerzalni optimizam i vjeru u svijet. No zanimljivo je kako ta ideja, književno najjasnije artikulirana prije gotovo tri stoljeća, danas postaje univerzalni stereotip na kojem se grade i tako ozbiljne konstrukcije kao što je svjetska politika. I Sadam i Ceausescu školski su primjer za formiranje upravo takvih stereotipa u kojima je važna pravedna kazna i kozmička pravda umjesto praktičnih stvari. Jer Sadam ne bi bio tu gdje jest da se nije zamjerio moćnijem diktatoru koji se samo služi sofisticiranijim metodama i ima jaču vojnu tehniku.

Što se tiče Sadamove smrtne kazne, o kojoj se već piše, ona će, vjerujem, postati test demokracije za političare i svjetske intelektualce. U prvom redu nameće se pitanje načela. A načela znaju biti jako čudna. Imam dojam da se upravo oni koji se zalažu za pravo na pobačaj i eutanaziju žestoko protive smrtnoj kazni. Ne znam podatke, nisam čitao sociološka istraživanja o tome, ali već mi se dugo u razgovorima s raznim ljudima čini da je ta teza posve opravdana. Možda je upravo to i najlogičnije? Onaj tko se zalaže za smrt kao oslobođenje od muka, ne može ju smatrati dovoljno dobrom kaznom? Ili uopće kaznom, osim simboličnom. Je li smrtna kazna dovoljna za Sadama, ili je to neka vrsta eutanazije? Čovjeka koji je živio u sedamdeset palača ne može zadovoljiti zatvorska ćelija četiri na četiri metra. Ona bi mu vjerojatno bila najstrašnija kazna. No problem je kompleksniji. Kao i u slučaju rumunjskoga diktatora. Smrt u Sadamovu slučaju ne bi bila samo kazna. Ona bi bila neka vrsta mjere opreza, jer mnogi zacijelo smatraju da je takav tiranin, koji još posvuda po Iraku ima pristaše, opasan dok god je živ. Makar i u dobro čuvanom zatvoru. Ceaucescu je umro zbog opreza, to bi se moglo dogoditi i Sadamu nakon što mu organiziraju isto takvo suđenje zbog opreza. Smrt u tom slučaju nije kazna, ona je preventiva. A slažemo li se s takvom preventivom, ma koliko Sadamovi zločini bili užasni?