I Kukuriku koalicija donijet će nam novi kurikulum. Ministar obrazovanja i sporta Željko Jovanović najavio je izradu novog nacionalnog kurikuluma i reformu školstva u sljedećih šest mjeseci. No ovo što najavljuje ministar Jovanović i nije reforma u pravom smislu riječi, nego dopunjavanje osnovnog i srednjoškolskog programa novim znanjima i predmetima. Politika kontinuiteta. Informatika će kao obavezan predmet biti uvedena od 1. razreda osnovne škole, uvodi se zdravstveni/spolni odgoj, a u osnovnoj školi vjeronauk će dobiti alternativu.

O spomenutim se inovacijama u školskom sustavu govorilo i prije, ali nisu bile provedene. Provođenje je spriječila politika, dio struke, ali je najveći utjecaj imala Katolička crkva. U pokušaju uvođenja alternative katoličkom vjeronauku u osnovnoj školi i spolnog odgoja Crkva je odigrala odlučujuću ulogu i zapravo svojim utjecajem na politiku spriječila realizaciju. Već godinama praksa pokazuje da su ova dva predmeta izuzetno važna i da bi ih trebalo uvesti što prije. Isto je s informatikom.

Međutim, u velikom članku Ivane Kalogjere u Jutarnjem listu, u kojem se govori o novom kurikulumu i promjenama u školstvu, spominje se i poduzetništvo kao jedna od ključnih kompetencija koje bi djeca trebala steći tokom školovanja. Kolegica Kalogjera kaže da se upravo poduzetničke kompetencije neće moći zaobići pri izradi novoga kurikuluma. I to mi se čini najzanimljivije u ovom dopunjavanju školskoga sustava. Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva predložilo je već prije Strategiju učenja za poduzetništvo 2010.-14. i unutar akcijskog plana za to razdoblje donijeli su deset osnovnih mjera. Između ostalih, pod brojem 4 i mjeru kojom se uvodi poduzetništvo kao jedna od ključnih kompetencija u sve obrazovne kurikulume. Kolegica Kalogjera u tom dijelu članka citira prof. dr. Vlatku Domović s Učiteljskog fakulteta koja kaže: "Kod nas se poduzetništvo najčešće vidi kao nešto što vodi ekonomskom ostvarivanju, kao nešto što donosi novac. Međutim temeljna ideja vezana uz poduzetništvo je ideja preuzimanja rizika." To je točno, rizik i inicijativa su nekakav temelj poduzetničkoga duha i strategija koje iz njega proizlaze. No u našim specifičnim uvjetima trebalo bi u taj kurikulum ući i nešto drugo, isto tako važno: spremnost na posljedice riskiranja.

Drugim riječima, uz rizik valja djecu učiti i odgovornosti. Mislim da je u našim školama upravo odgovornost ključna riječ jer je kompletna privatizacijska mašinerija i poduzetništvo vezano uz to zapravo bilo poduzetništvo rizika bez odgovornosti. A odgovornosti nije bilo jer se do poduzeća dolazilo kriminalno ili špekulantski. U temelju velikih poduzetničkih projekata često nije bio predan rad kroz nekoliko generacija, nego nešto što je stečeno političkim dogovorom i protekcijom. Taj nakaradni poduzetnički sistem uvjetovao je i pojavu rizika bez posljedica, kupovanja poduzeća i njihova bezočnog uništavanja, a da se ne misli na egzistencije radnika koji su u tim poduzećima godinama radili. I ne radi se tu samo o kriminalnim radnjama, kad se poduzeća uništavaju namjerno, nego upravo o onom slučaju kad su uništena lošom poslovnom politikom. Tristo tisuća nezaposlenih i doista crna statistika propalih poduzeća koja su mogla preživjeti, ili čak uspješno poslovati, govori nam o potrebi uvođenja ideje poduzetništva u školu. No, uz to nužno bi bilo sastaviti takav program koji bi uz rizike, hrabrost i inovativnost, što su mantre kapitalizma valjda oduvijek, trebalo u poduzetnički odgoj ili kako će se već to zvati, uključiti i odgovornost i moral. Prije svega poslovni moral.

Problem je u tome što u Hrvatskoj i drugim tranzicijskim zemljama nije postojao kontinuitet kapitalizma jer je on onemogućen nacionalizacijom. Tako se u nas i nije mogao odgojiti naraštaj odgovornih poduzetnika koji su naslijedili udjele u velikim obiteljskim tvrtkama. Jasno je da su djeca iz takvih obitelji odgovornost prema poslu stjecala kod kuće, a tradicija odgovornoga poslovanja uz inovacije i nužne rizike kod nas nije živjela u pravom smislu pedeset godina, a nije ni u posljednjih dvadeset, koliko traje naš novi kapitalizam. Stoga uvođenje poduzetništva u školu ne bi trebalo biti samo predmet, nego prvenstveno odgoj. U osnovnoj školi.

U srednjoj pak bilo bi dobro uspostaviti čvrstu korelaciju s drugim predmetima kako bi se u okviru poduzetničkoga odgoja zapravo podučilo djecu i nekim konkretnim znanjima. Recimo, korelacija s likovnom i glazbenom umjetnošću, ali i filmskom i medijskom kulturom kao izbornim predmetima. Djeca mogu odlično osmisliti, recimo, reklamnu kampanju nekog proizvoda, ali im pri tome nedostaje konkretnih znanja: recimo, kako napisati slogan ili scenarij za reklamu. To bi bili obrazovni ciljevi. No, učenje poduzetništva mora imati svoj odgojni cilj. On bi trebao stvoriti poduzetne inovativne mlade ljude koji su spremni na rizik, ali su pri tome i svjesni svoje odgovornosti, svjesni da stvaraju novu vrijednost ne samo za sebe, nego i za društvo, i da je poduzetništvo kompleksan stvaralački projekt u kojemu moramo stvoriti ponajprije sebe.