Andreja Kulunčić je jedna od najintrigantnijih i politički najangažiranijih umjetnica, koja se oko 15 godina bavi društveno angažiranim i političkim temama, tzv. društvenom praksom, što i predaje na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Svoje međunarodno priznate projekte izlagala je na najprestižnijim izložbama svijeta, poput Documente 11 u Kasselu i Manifeste 4 u Frankfurtu, ali i na brojnim bijenalnim izložbama, primjerice, u Istanbulu i Liverpoolu. Izlagala je i u uglednoj newyorškoj galeriji P.S.1, a upravo je u tijeku prezentacija njezina projekta "index.žene" o položaju žene u talijanskom društvu u Napulju. Također, početkom veljače sudjeluje u velikom projektu "Kreativne strategije: zajednica" u Mexico Cityju u kojem se bavi obespravljenim manjinama. Njeni radovi kao što su "Distributivna pravda", "Zatvorena zbilja-embrio" ili oni o položaju azilanata i obespravljenih manjina u zapadnim zemljama, koje je realizirala u Austriji, Sloveniji, Njemačkoj i Švicarskoj, nikoga nisu ostavljali ravnodušnim. Po vokaciji je idealist i vjeruje da svatko od nas može pridonijeti poboljšanju svijeta, pa u svojim multidisciplinarnim, interaktivnim i istraživačkim projektima najviše ukazuje na socijalnu nepravdu i nepravednu distribuciju moći, resursa i novca u Trećem svijetu, ali i u zemljama gdje je neoliberalni kapitalizam pobijedio humanost.

Poznati ste kao umjetnica koja se bavi društveno angažiranim temama, primjerice, marginaliziranim društvenim skupinama kao što su Bolivijci u Austriji, Bosanci u Sloveniji ili zatvorenici u Luxembourgu. Što vas je usmjerilo prema društvenoj praksi u umjetnosti?
- Nakon što sam diplomirala kiparstvo na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Beogradu, nastavila sam studij na akademiji u Budimpešti, također kiparstvo, gdje su se u to vrijeme 1992. već radile slobodnije forme. Zatim sam otišla na šest mjeseci u Jordan i Siriju, a kasnije na godinu dana u Latinsku Ameriku. Latinska Amerika je bila ključna za moj svjetonazor jer sam se tamo upoznala s pravednom i nepravednom globalnom distribucijom resursa i moći. Vidjevši tamošnju obespravljenost ljudi i sveprisutnu nepravdu, počela sam razmišljati o tome kako Europa i dalje isisava resurse iz drugih i iskorištava tuđi rad, te kako smo na temelju toga gradili europske države. Odjednom su mnoga moja stajališta došla u pitanje, čak i ona koja sam stekla likovnim obrazovanjem, i nisam se više mogla diviti stvarima koje su me ranije oduševljavale. U Zagreb sam se vratila promijenjena - postala sam osjetljivija na tuđe probleme, na socijalnu nepravdu, i bilo je logično da sam se počela baviti društveno angažiranim temama.

Na početku karijere, početkom '90-ih, okrenuli ste se internetskim, a zatim i multidisciplinarnim i interaktivnim projektima koji su se bavili političkim temama i uključivali su veliki broj različitih suradnika. Zašto ste se prvo odlučili za web projekte?
- U to vrijeme Hrvatska je bila dosta zatvorena zemlja, a postojala su i velika finacijska ograničenja pa mi se činilo da se na internetu kao novom i zanimljivom mediju mogu baviti aktualnim temama kao što je pitanje tranzicije, demokracije, izbora i slično. Nekako istodobno počela sam se baviti i konkretnim društvenim problemima iza kojih stoji grupa ljudi u određenoj, problematičnoj situaciji. Moj prvi multidisciplinarni projekt iz 1999. "Zatvorena zbilja - embrio" govorio je o genetskom inženjeringu i bio je ljudima intrigantan. Radilo se o tome da su dvije osobe, birajući preko interneta među ponuđenim opcijama, mogle kreirati zajednički embrij. Na kraju rada su se statistički rezultati embrija uspoređivali s našim postojećim društvom, što je otvaralo puno etičkih pitanja. U galeriju sam pozvala stručnjake - filozofe, teologe i molekularne biologe i liječnike, koji su iznosili svoje argumente za i protiv genetskog inženjeringa te tako omogućili publici da formira svoje mišljenje. U isto vrijeme postavila sam i rad o sudbinama ljudi u tranziciji. Pitala sam se kako se pojedinac nosi s promjenama u društvu? Tako je nastao rad "NAMA 1908 zaposlenika, 15 robnih kuća", city-lights plakati po centru Zagreba s Naminom radnicom koja svjedoči tome da mi u tranziciji prodajemo radnike i imovinu.

Projekt "Bosanci van!" realizirali ste u sklopu ideje "Muzej na ulici" ljubljanske Moderne galerije, a specifičan je bio po tome što ste u njega uključili bosanske građevinske radnike. Kako su oni prihvatili vaš prijedlog?
- Željela sam radnicima omogućiti da se oni aktiviraju i progovore u javnosti o izrabljivačkom odnosu Slovenaca prema njima. Pozvali smo trojicu radnika, koji su u tom trenutku radili na renoviranju Moderne galerije, da skupa radimo na projektu pod istim uvjetima. Oni su željeli otvorenu i oštru kampanju, pa smo na plakatima širom centra Ljubljane objavili njihove fotografije u situacijama u kojima žive i rade, te natpise "Bosanci van!" i njihove izjave. Na jednom plakatu je pisalo: "Moram raditi pod bilo kakvim uvjetima jer mi je radna viza vezana za poslodavca. Otkaz automatski znači i odlazak iz Slovenije." Bojala sam se da će im nakon te kampanje poslodavac dati otkaz, međutim, oni su ustrajali u svom naumu s obrazloženjem da im je dosta ugnjetavanja. Naime, svi njihovi problemi proističu iz jednog zakona, koji kaže da je njihova radna viza vezana uz poslodavca. To konkretno znači da ako žele promijeniti poslodavca, automatski gube vizu i vraćaju ih u Bosnu, a onda je pitanje hoće li ponovno dobiti dozvolu za rad u Sloveniji. Zbog toga pristaju i na najgore uvjete rada, nemaju alternativu. Ja to nazivam institucionaliziranim iskorištavanjem, jer je takav oblik odnosa prema njima omogućen zakonom. Projekt je doživio cenzuru: plakati su nakon nekoliko dana skinuti! Moderna galerija je zatražila objašnjenje od grada, a nakon par dana došao im je odgovor da je došlo do administrativne pogreške i plakati su vraćeni. Pretpostavljam da je u to vrijeme neki strani političar dolazio u Sloveniju i da su ih zbog toga maknuli s ulica.

Jeste li se sa sličnim diskriminatorskim zakonima susreli i u drugim europskim zemljama u kojima ste radili projekte s azilantima?
- Takvi diskriminatorski zakoni nisu slovenski izum, oni postoje u mnogim zapadnim državama kao što su Austrija i Njemačka, koje imaju još gore i perfidnije zakone. Tako azilanti u Njemačkoj po zakonu ne smiju raditi, ali da bi od države dobili bonove, kojima mogu kupiti hranu, u nekim općinama moraju raditi ono što im vlast naloži. Tako sam srela učiteljicu iz Latinske Amerike koja je morala čistiti školu, što je za nju bilo ponižavajuće, kao i plaćanje bonovima u dućanu jer su je svi gledali poprijeko. Međutim, postoje razlike između bosanskih radnika u Sloveniji i, recimo, Južnoamerikanaca u Švicarskoj. Bosanci ne pristaju biti "Drugi" - oni žele svoja prava. Ljudi koji rade "na crno" u Švicarskoj prihvaćaju biti "drugi" jer se zbog toga što nisu bijeli, ne znaju jezik i nemaju novca osjećaju inferiorno u odnosu na dominantno stanovništvo. Zato je u Švicarskoj bilo puno teže raditi projekt zajedno s radnicima, objasniti im da kao ljudi oni nisu ilegalni, nego su zakonom ilegalizirani, odnosno, da je njihov obespravljeni položaj uvjetovan raznim povijesnim, geografskim i ekonomskim razlozima te da ih nitko nema pravo obespravljivati. Oni žive i po 20 godina u toj zemlji i pridonose njenom razvoju svojim radom.

U kojoj se mjeri vaš projekt "index.žene", koji upravo traje u Muzeju suvremene umjetnosti "Dona regina Madre" u Napulju, razlikuje od sličnog u Splitu?
- Projekt "index.žene" problematizirao je položaj žene u splitsko-dalmatinskoj regiji. Ideja je bila ponuditi ženama da javno definiraju svoj položaj u društvu i obitelji. Kako sam smatrala da Napulj i Split imaju sličnosti - to su mediteranski gradovi koji slično kotiraju u odnosu na ostatak zemlje - zaključila sam da bi bilo zanimljivo usporediti rezultate. Tjedan dana prije otvorenja izložbe "Žena na raskrižju ideologija", na ulicama Splita postavljeni su plakati na kojima su ženama ponuđene tri opcije: Osjećam se - zadovoljna, zlostavljana ili diskriminirana. Objavljen je i telefonski broj na koji su se žene mogle anonimno javljati, a zatim su njihovi odgovori pomoću interneta bili projicirani na platno u Marmontovoj ulici. U Splitu se pokazalo da se 49 posto žena osjeća diskriminirano, 38 posto zadovoljno i 13 zlostavljano. Rad za Napulj je malo promijenjen i pitanja se više referiraju na nedavnu berlusconizaciju, koja je jako unazadila položaj žena u Italiji. Za sada se još ne može govoriti o konačnim rezultatima jer izložba traje do 6. veljače, pa se brojke, koje se objavljuju na ekranu na napuljskom Željezničkom kolodvoru, svakodnevno mijenjaju. No kada projekt završi bit će zanimljivo usporediti položaj žene u Splitu i Napulju.

Česta tema vaših projekata su predrasude i diskriminacija prema azilantima, kao što je bio slučaj s provokativnim radom "Samo za Austrijance" koji ste realizirali u Austriji.Možete li na primjeru tog rada objasniti svoju metodologiju?
- U svaki projekt krećem 'iz osjećaja', primjerice, u Austriji mi se činilo da su migrantice loše tretirane, zatim napravim istraživanje ili koristim postojeće jer smatram da se rad mora temeljiti na objektivnosti, a tek onda gradim vlastiti rad. U ovom slučaju koristila sam gotovo istraživanje o odnosu poslodavki prema migranticama koje rade u domaćinstvu, a napravila ih je udruga žena žena iz Bolivije. Napravila sam klasičan oglas za posao na kojem je pisalo "Samo za Austrijance" i objavila ga u lokalnim novinama, nalijepila na stabla i ostavila u poštanskim sandučićima. Oglas je bio za poslove čišćenja i prostituciju, dva najrasprostranjenija posla "na crno" u toj regiji, a uključivao je sve restrikcije i nedostatke s kojima se obično susreću migranti. Oglas je nudio jako niske plaće, otkaz bez najave, prekovremeni rad bez plaćanja, nikakvu prijavu, moguću rasnu i seksualnu diskriminaciju i pisalo je da ne očekuju zdravstveno osiguranje, prijavu boravka ili priznavanje diplome. Objavili smo i telefonski broj na koji se javljala socijalna radnica, koja je zainteresiranima objasnila da se zapravo radi o istraživanju te im je postavila nekoliko pitanja jer smo htjeli saznati što Austrijanci misle o takvom postupanju s migranticama. Komentari Austrijanaca bili su jako različiti: neki su bili šokirani i u nevjerici su nas pitali kako se usuđujemo takve poslove ponuditi Austrijancima jer su oni viša klasa, drugi su bili zadovoljni našom inicijativom priznavši nam da imaju zeta iz Afrike i da je naše opažanje apsolutno točno, a treći su mislili da smo neka nova politička stranka ili udruga. Ideja projekta je bila da Austrijanci, dakle, dominantno stanovništvo, razmisle o svom odnosu i ponašanju prema migrantima. Za mene je to institucionalizirani rasizam jer zakoni ne štite, već guraju migrante u takav položaj.

Možete li objasniti suštinu velikog projekta "O stanju nacije", koji ste postavili 2008. u galeriji Miroslav Kraljević u Zagrebu?
- Tom projektu je prethodilo jednogodišnje istraživanje o tome tko su 'drugi' u zagrebačkoj sredini, a provela sam ga u suradnji s psiholozima, sociolozima i antropolozima te studentima Filozofskog fakulteta. U fokusu projekta bilo je pitanje socijalne distance, odnosno, tolerancije i odnosa prema manjinama - vjerskim, nacionalnim ili seksualnim. Htjeli smo saznati bismo li prihvatili Crnca, Roma ili Kineza kao prijatelja ili kao učitelja svog djeteta, slažemo li se s homoseksualnim brakovima ili bismo li mogli prihvatili Muslimana, Židova ili Srbina kao svoga susjeda ili predsjednika države. Istraživanje je pokazalo da Zagrepčani kao 'druge' najviše vide homoseksualce, zatim Rome i na kraju Kineze. Njih najmanje žele vidjeti kao predsjednika države ili partnera svog djeteta. Pokazalo se da sliku o Drugome kod nas stvaraju crkva, obitelj, škola i mediji. Odabrala sam medije kao najpogodnije za djelovanje unutar budžetom i vremenom ograničenog projekta. U galeriji smo tijeklom izložbe organizirali radionice za studente novinarstva, sociologije i antropologije, okrugle stolove o pitanju etičnosti medija i načinu pisanja o Drugome, a kao najvažniji element projekta, skupa smo izrađivali "virus vijesti" za dominantne medije. One su bile pokušaj "normalizacije" pozicije ovih grupa unutar glavnog medijskog prostora. Najteži dio posla bilo je progurati vijesti u prave medije. Recimo, u rubrici dnevnih novina "Vox populi" objaviti i mišljenje Roma ili Kineza o urbanističkim promjenama na Kvatriću, a ne samo mišljenje dominantne populacije. Ili na radiju, u emisiji o kazališnoj predstavi, pustiti izjavu muške osobe kako je "prestao dolaziti u kazalište kada je raskinuo s dečkom", što u hrvatskom eteru još uvijek nije prihvaćeno. To je bilo nemoguće progurati u dnevne novine, međutim, nekoliko tjednih novina, radiopostaja i internetskih portala reagiralo je pozitivno.

Vaš projekt "Jedan franak = jedan glas", realiziran u Zürichu, smatra se vašim najpolitičnijim projektom. Zašto?
- Zato što je to bila politička umjetnička intervencija, kojom smo ušli u izravan dijalog sa švicarskim Parlamentom, koji ljudima što rade i žive "na crno" može olakšati izdavanje papira. Na glavnom željezničkom kolodvoru u Zürichu postavili smo veliki display na kojem se emitirao poziv svim ljudima bez dokumenata da doniraju jedan franak te da time sebi posredno omoguće jedan politički glas. Prikupili smo oko dvije tisuće franaka i zatim smo taj novac donirali švicarskom parlamentu u Bernu, koji se tada obnavljao, te zatražili od njih da za tu donaciju kupe stol, prozor li ofarbaju zid, te da postave pločicu na kojoj bi pisalo da je to poklon švicarskom parlamentu od ljudi bez legalnih dokumenata. Ta bi pločica trebala biti svakodnevni podsjetnik da ilegalizirani svojim radom grade švicarsko društvo, ali da zauzvrat nemaju ni osnovna ljudska prava. Parlament je prvo pristao preuzeti novac i dogovorili smo datum kada ćemo svečano uručiti ček i pločicu, da bi parlament dva sata prije dogovorena vremena - otkazao susret. Cilj projekta je bilo otvaranje drukčijeg javnog dijaloga i osnaživanje ilegaliziranih ljudi, što smo i postigli. Aktivisti tvrde da u Švicarskoj ima oko 300 tisuća ilegaliziranih, dok vlada priznaje samo 80 tisuća, no prave je brojke nemoguće saznati.

Kome su zapravo namijenjeni vaši projekti?
- Projekti su prvenstveno namijenjeni onima koji su u dominantnoj poziciji u društvu. Naime, vaš odnos prema ljudima s margine - Romima, azilantima, homoseksualcima ili psihičkim bolesnicima - pokazuje vaše pravo lice, odnosno, pravo lice društva. Recimo, kada u Švicarskoj uhvate klijenta s prostitutkom koja radi na crno, ona će imati ogromne probleme, a njemu neće biti ništa, barem je takav zakon bio 2008. godine. Kad se u Švedskoj dogodi ista stvar, klijent će imati puno problema, a prostitutka će dobiti socijalnu ili neku drugu pomoć. Naravno, i u Švedskoj postoji suptilni rasizam prema azilantima, ali nije otvoren, nije institucionaliziran i ne opravdava se u javnosti. No ja ne optužujem te ljude. Ja apeliram na promjenu zakona koji su omogućili takvu situaciju.

Jasno je da umjetnost ne može promijeniti svijet, no kakve efekte očekujete od svojih projekata?
- Mislim da svojim projektima mogu utjecati na osvještavanje i senzibiliziranje javnosti u odnosu na određene društvene probleme. Također, projektima želim aktivirati i osnažiti marginalizirane grupe, pružiti im neku vrstu drukčijeg kanala za komunikaciju o problemu u kojem se nalaze. Ne vjerujem da jednim radom mogu napraviti radikalnu promjenu, ali vjerujem da ima puno ljudi, od pisaca i novinara do raznih udruga i političara, koji rade na toj promjeni. Ne slažem se s ocjenom da pojedinac ništa ne može promijeniti. Može! Svatko od nas je dio društva i može svakog dana malo pomalo mijenjati svijet - kao roditelj, učitelj, političar...

Već radite na novom velikom projektu "Kreativne strategije: zajednica" u Mexico Cityju, koji također uključuje obespravljene zajednice. U kojoj ste fazi?
- U rujnu 2011. napravila sam preliminarno istraživanje s doseljenicima iz unutrašnjosti zemlje koji žive po rubovima Mexico Cityja u lošim životnim uvjetima. Oni su se organizirali na lokaloj razini i pokušavaju kreativnim strategijama ishoditi od grada papire za kuće, priključke za vodu i struju, dobiti školu za djecu i slično. Dakle, riječ je o borbi marginaliziranih skupina, najviše rasprostranjenih po Južnoj Americi, Indiji i Africi, koje se na pametan i neagresivan način bore protiv neoliberalnog kapitalizma i tako ostvaruju svoju životnu potrebu te poboljšavaju opću životnu situaciju cijelog naselja. Mislim da takva samoorganizacija predstavlja jedan vid otpora ovom ludilu bankara i osiguravajućih društava, kojem smo izloženi.

Na vašoj retrospektivi u Galeriji Nova prije nekoliko godina postavljeno je pitanje je li to što radite umjetnost, jer vaši su projekti sličniji sociološkim istraživanjima.
- Kad sociolog ili antropolog ode u brazilsku džunglu, on će objektivno, služeći se znanstvenim metodama, snimiti situaciju na terenu i neće ništa mijenjati, a zatim će o rezultatima objaviti rad. A ja ću pokušati zajedno s domorodačkim stanovništvom, koje je često nasilno uvedeno u europsku kulturu, nešto promijeniti. Kroz projekt im pomoći da osvijeste svoju situaciju, osnažiti ih te skupa s njima izraditi oruđe koje će im pomoći da se sami aktiviraju na suptilan način.

Kako vaši projekti kotiraju na tržištu umjetnina?
- Nikako! To je neprodavljivo. Malo tko bi u svojoj dnevnoj sobi htio imati rad o Bosancima radnicima, psihičkim bolesnicima ili zatvorenicima u luksemburškom zatvoru. Prodala sam malo radova, uglavnom muzejima, i to po nižoj cijeni od one koju sam potrošila za te projekte. Kako su u gotovo svakom mom radu važni ljudi, kod prodaje rada insistiram da se poštuje njihovo dostojanstvo pa stoga tražim da se u ugovoru precizira način prezentacije u muzeju. Do prodaje ne dođe ako vidim da muzej ne može ili ne želi ispoštovati moje uvjete postava.

Može li se živjeti od takve umjetničke prakse?
- Tu nema zarade. Moji projekti su vrlo kompleksni - angažirano je puno ljudi na terenu, koji na njemu ponekad rade i godinama, tako da su troškovi realizacije od 10 tisuća eura kod manjih projekata pa do 70, 80 tisuća eura kod složenijih. Nas nekoliko smo se 2001. udružili u nevladinu udrugu Multidisciplinarni projekti i akcije (MAPA) za umjetnost, znanost i tehnologiju i kad osmislim neki projekt, pokušavam dobiti potporu od Ministarstva kulture, Grada Zagreba i inozemnih fondova ili galerija, što često traje i do godinu dana. Tek kada osiguram sredstva, krećem u realizaciju projekta. Kod nas se podrazumijeva da umjetnik sve radi gratis, no u Europi je situacija sasvim drukčija. Primjerice, u zapadnoj Europi kada vas pozovu na suradnju, često vam ponude tri različita budžeta za umjetnike; jedan pokriva troškove produkcije rada, drugi honorar umjetnika, a treći putovanja i boravak umjetnika u toj zemlji. I sve je to regulirano ugovorom. U tom

bi mi smislu bilo lakše živjeti u inozemstvu, prije svega zbog većih sredstava koji su dostupni za produkciju, ali i uređenih ugovora i odnosa unutar struke. Međutim, kako se bavim društvenom praksom, Hrvatska je na neki način, s tranzicijama koje prolazimo i društvenim odnosima koje pokušavamo svakoga puta iznova uspostaviti, dobar prostor za djelovanje i promatranje, zapravo, kompleksan društveni laboratorij.

U posljednje se vrijeme u Hrvatskoj spominjao prijedlog da bi i umjetnici trebali dobivati honorar za svoje izlaganje u galerijama. Koji je vaš stav o tom prijedlogu?
- Svi koji su uključeni u rad oko izložbe trebali bi dobivati novac, od tehničara, spremačice, čuvara, kustosa do umjetnika... i sve bi trebalo biti regulirano ugovorima. U inozemstvu, primjerice, postoje razlike u visini honorara: za stari rad, koji je već prezentiran u nekoj drugoj galeriji, honorar je otprilike tri ili čak četiri puta manji nego za novi rad. Također, postoje i stipendije za umjetnike, primjerice, švedski umjetnik koji je izložio rad na Documenti u Casselu u Njemačkoj dobiva od države svakog mjeseca prosječnu plaću idućih deset godina jer se nastupom na toj prestižnoj izložbi potvrdio kao umjetnik kojeg treba podržati u radu. Ja sam nakon izlaganja na Documenti 2002. dobila pohvale i nekoliko članaka u novinama, što me veselilo, ali mi nije olakšalo dalje umjetničko djelovanje. Honorar za izložbu, makar u iznosu od 500 kuna za skupnu izložbu, pitanje je načelne prirode i tu bi praksu trebalo uvesti i u Hrvatsku.