Srećko JurdanaAko se već – u skladu s novinarskom pozitivističkom tradicijom – mora pronaći neki “događaj godine”, autor ove kolumne opredjeljuje se za ceremoniju primopredaje vlasti na Markovu trgu kojoj je pečat udario Račanov borbeni poklič “Nazad ne – naprijed da !”. Parola puna značenja, koja se u historijskoj farsi može okarakterizirati i kao “Račanov Naprijed”, adekvatno sublimira cjelokupni besmisao njegove mandatarske epohe. U fazi odlaska ispunjen poletom i zanosom, Račan se na sceni uspio izboriti za jednu veliku osobnu prednost, dostupnu samo ljubimcima sudbine: mediji na njega više neće trošiti prostor i vrijeme, što mu ostavlja punu slobodu da se posveti partijskome radu i teorijskome usavršavanju. Na kraju jednog plodnog životnog razdoblja obilježenog nepokolebljivim netalasanjem, zaslužio je da ga – uz prigodni štamprl* kaktusove rakije – ispratimo pedagoškim Stingovim stihom: “Be yourself, no matter what they say”.

U Hrvatskoj život ide dalje, svojim tradicionalno uzbudljivim tokom. Na izborima je doduše propala “nova snaga” (Budiša-Granić), ali scenu su ipak zauzela druga nova, mlada, s javnošću već familijarna ali i neuništivo darovita politička imena: Vladimir Šeks, Andrija Hebrang, Jadranka Kosor, Vesna Škare-Ožbolt, Marina Matulović-Dropulić, Božidar Kalmeta, Božo Biškupić, Ivan Šuker, Miomir Žužul, Hidajet Bišćević… Doista, Hrvatska je pravo vrelo reciklirajućih talenata. Hoće li oni ovoga puta narodu donijeti sreću, u duhu staroga šlagera “I donesi meni sreću, kao tvoja ili veću”? Krhko je znanje. Još je drug Edvard Kardelj – po široj profesiji partijski mislilac, po užoj berač gljiva i učitelj (jednako uostalom kao i drug Ivan Aralica) – u eri samoupravljanja nadahnuto pisao da “čovjeku sreću ne mogu donijeti ni partija, ni sistem, ni država, nego jedino on sam sebi”. U načelu točno; u praksi, osvajanje individualne sreće – ako se ista shvati kao pragmatička a ne filozofska činjenica – na hrvatskome prostoru, a i šire, organski je povezano s individualnim odnosom prema partiji, sistemu i državi.

Tko s navedene tri kategorije stoji dobro, taj ima za nijansu više love u džepu i povlastica na raspolaganju, a to mu nesumnjivo pomaže da s manje dramatičnosti – ili s više tihe sreće u duši – premosti izazove i iskušenja sudbine. Ukratko: važno je odabrati partiju koja će te lansirati u Sabor i omogućiti ti da se tamo boriš za državu, uz prinadležnosti pet puta veće od nacionalnoga prosjeka. Obaveze nisu lake: treba jednom mjesečno doći na sjednicu, ali država za koju se boriš zna cijeniti taj napor. Dat će ona i plaću, i dnevnice, i terenski dodatak, i stan, i automobil, i mirovinu.

Kad se namire zastupnici, ostaje li nešto i za građane? Da, tvrdi Ivan Šuker, novi ministar financija. “Građani će vidjeti na što se troši novac, jer Hrvatska će – prvi put u povijesti! (uskl. a.) – dobiti tzv. programski proračun, koji će biti vrlo transparentan”. Najava je nesumnjivo utješna koliko i uzbuđujuća. Vidjeti na što se troši novac: to je ono što smo čekali. Još samo da poslovi oko europskih integracija nisu toliko složeni, gdje bi Vladi bio kraj. Kolinda Grabar-Kitarović, nova ministrica spomenutih integracija, “svjesna je”, na sreću, “složenosti poslova i problematike”. “Odlazim na primopredaju pohvatati konce”, izjavila je za novine u stilu zadihane švelje, naglo obuzete osjećajem odgovornosti. “Moram porazgovarati s ljudima u Ministarstvu i vidjeti kakva su njihova očekivanja”. Pa, kad je o očekivanjima ljudi u ministarstvu riječ, ona se vjerojatno vrte oko ostanka na radnim mjestima s istom ili većom plaćom. Problem je nešto slojevitiji kad se izvuče iz birokratskoga konteksta, odnosno kad se postavi pitanje hrvatske objektivne civilizacijske prilagođenosti europskim standardima.

Hrvatska je, na primjer, vjerojatno jedina zemlja u suvremenoj Europi u kojoj se može nekažnjeno zapaliti nacionalni park, i pobiti u njemu tisuće zaštićenih ptica. Autori tog vandalizma negdje drugdje dopali bi teške robije, ovdje su nagrađeni zataškavanjem slučaja i poluslužbenom legalizacijom svojih bespravno sagrađenih objekata u parku koji im je smetao, u nadi da će se time umiriti njihovi destruktivni porivi. Ministarstvo europskih integracija time se, dakako, ne bavi. Ne bavi se ni podatkom da u Hrvatskoj – zbog teške pristranosti sudova i javnih prijetnji svjedocima, u čemu sudjeluju čak i pojedini svećenici – uglavnom nije moguće osuditi ratnog zločinca-Hrvata. Spomenuto ministarstvo bavi se apstraktnom “prilagodbom upravnih akata europskima”, i ne opterećuje se ni u minimalnoj mjeri pitanjem jesu li ti akti na bilo koji način primjenjivi u Hrvatskoj kakva ona realno jest. Važno je da prirodu štitimo na papiru; to će se dopasti Englezima. Ako u stvarnosti toleriramo njezino uništavanje, to je naš obiteljski problem, na neki način i specifična oznaka naše simpatične balkanske neobuzdanosti, nenaviknute na bilo kakvu civilizacijsku stegu.

Novogodišnje pitanje svih pitanja glasi: zašto Hrvatska uopće želi ući u Europsku uniju? U pozadini europske demagogije njezine Vlade i njezinoga Predsjednika, koja je politički obilježila 2003. godinu, nalazi se njihova iracionalna težnja za političkom korektnošću i bezuvjetnim prilagođavanjem međunarodnim trendovima. Na planu svakidašnjega života, “europeizacija” Hrvatske zadržala je svoju izvornu tragikomičnu formu. Nesposobnost Državnoga odvjetništva da se nosi s korumpiranim i zastrašenim sudovima, nesposobnost policije da zaustavi eskalaciju zločina, kriminala i teških prometnih delikata, Krivični zakon potpuno neprimjeren zemlji u moralnome raspadu, slobodno djelovanje banditskih organizacija koje se poigravaju s represivnim sustavom, to su kritične nacionalne teme kojima se mora baviti Ministarstvo pravosuđa. Na njegovo čelo postavljena je Vesna Škare-Ožbolt.

Zašto baš ona? U politiku je ušla preko Tuđmana i tijekom desetgodišnjeg angažmana pokazala je da joj je individualni opstanak na sceni jedini društveni cilj. Cijena koju Sanader plaća DC-u za njegov glas potpore, mogla bi se pokazati apsurdnom. Na drugoj strani, i Sanader – poput Račana – ministra pravosuđa želi zadržati pod neposrednim nadzorom. Ne treba mu osoba koja je u prvome redu sklona reformaciji; treba mu osoba koja je u prvome redu sklona obrani generalne linije i pridržavanju tempa promjena kakav je definiran u kabinetu predsjednika Vlade.

U tome je supstanca hrvatske civilizacijske drame. Neprestano težeći za novim formama reprodukcije vlastite inertnosti, politički sustavi nastoje od zastrašujuće lokalne stvarnosti pobjeći u kvaziidilu Europe.

STUPAC TJEDNA: MISA ZA ANTU PAVELIĆA

Da ne bi bilo zabune kako se u Hrvatskoj doista odigravaju neki sudbinski društveni pomaci, zadnjih dana održane su mise u povodu obljetnice smrti Ante Pavelića. Događaj su na strani osmrtnica najavile i novine, Slobodna Dalmacija na primjer. Činjenica da se takvi stvari objavljuju, vjerojatno je povezana s novim doživljajem “medijskih sloboda” nakon dolaska HDZ-a na vlast. Ali nije Sanader kriv za to; kriv je Račan, koji se četiri godine mirio s ustaškim pokretom oživljenim za vrijeme Tuđmana. U svakom slučaju, europski promatrači pozdraviti će fenomen, kao što bi pozdravili i da se u Njemačkoj održavaju mise u spomen Hitlera.