Vesna PusićPretpostavka postojanja moderne države je jednakost. Ta nečuveno prevratnička ideja javlja se negdje istodobno s drugom revolucionarnom idejom legitimiteta vlasti odozdo. Legitimitet vlasti ili pravo vlasti da bude vlast i da vlada, ranije se temeljilo na tradiciji, na podrijetlu i rođenju, ali uvijek i prije svega na božanskom poslanju, na božanskoj podršci toj vlasti i božjoj volji po kojoj ona vlada. Druga polovica 17. stoljeća, a osobito 18. stoljeć, donijeli su sa sobom kopernikanski obrat u razmišljanju o vlasti. Razvila se ideja da pravo vlasti da vlada ne može dolaziti odozgo, proizlaziti iz božje volje, nego proizlazi iz volje građana.

Građani su ti koji na neki način moraju izraziti svoj pristanak na određenu vlast i time joj dati legitimitet. Sve ostalo je uzurpacija i različite vrste terora bez legitimiteta. Prve relativno obzirne temelje takvom razmišljanju položio je Hobbes, pa su ih onda razvili kasniji teoretičari društvenog ugovora, da bi one kulminirale na pariškim ulicama u vrijeme Francuske revolucije. Kao trajni ideal dobre vladavine u modernom svijetu utjelovljene su u Deklaraciji o nezavisnosti i američkom ustavu – konstitutivnim dokumentima američke republike. No ono što se u 17. stoljeću javilo kao promjena u razmišljanju o legitimitetu vlasti neizbježno je do velikih građanskih revolucija s konca 18. stoljeća stavilo na dnevni red pitanje građanske jednakosti. Jer ako je vlast rezultat izražene slobodne volje svih građana, onda individualna slobodna volja svakog pojedinca mora imati jednaku težinu. Svatko mora imati jednaku mogućnost da slobodno formira svoju volju i da je izrazi bez straha od bilo kakvih pritisaka i negativnih posljedica. Ovo pitanje koje su pariški sans-culottes 1789. smatrali riješenim, ostalo je trajnim problemom moderne države, aktualno i danas, više od 200 godina kasnije.

Kako odrediti i osigurati jednakost svih građana u državi kad su oni tako očito i tako nepromjenjivo različiti? Najčešće i najtrajnije to se nastojalo riješiti definiranjem pojma građanin, odnosno određivanjem što je to zapravo građanin. Tako su u prvom naletu iz te kategorije isključene žene, siromašni, stranci, druge rase, manjinske vjere i sl. Pokušalo se uskratiti ili umanjiti građanska prava neobrazovanima ili onima koji ne plaćaju porez. No ništa od toga nije na kraju funkcioniralo. Problem jednakosti javljao se uvijek ispočetka, neraskidivo povezan s uspješnom organizacijom države i pravom vlasti da vlada.

Kraj 19. stoljeća donio je bitni napredak na tom području jer je gotovo nerješivi zahtjev za jednakosti svih građana pretvorio u zahtjev za političkom jednakosti u državi. Time je s dnevnog reda skinut problem kako učiniti jednakima ljude koji su po svim svojim prirođenim, socijalnim i ekonomskim karakteristikama tako različiti. Za funkcioniranje države nije potrebna takva jednakost. Za to je dovoljna politička jednakost koju ne zanimaju individualne ljudske karakteristike – od inteligencije i sposobnosti, preko obrazovanja, do bogatstva. Politička jednakost temelji se na stavu da svaki građanin jedne zemlje, bez obzira na spol, obrazovanje, bogatstvo, vjeru, etnicitet, rasu i bilo koje druge individualne karakteristike, ima istu količinu i istu vrstu političkih prava i sloboda te da je pred državom i njenim institucijama apsolutno jednak svima ostalima. Ta pripisana građanska prava i slobode čine instituciju građanina, ona svakom pojedincu daju jednaka prava i status prema državi i po tome su svi jednaki. Očuvanje te političke jednakosti pretpostavka je uspješnog funkcioniranja moderne države.

Kad se u Hrvatskoj danas govori o političkoj ili građanskoj jednakosti, prvo na što se pomisli je problem etničke jednakosti, odnosno nejednakosti. Posebni zastupnici nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru i reprezentacija na razini lokalne samouprave rječito govore o prihvaćanju činjenice da u Hrvatskoj ne postoji politička jednakost svih građana, bez obzira na njihovu nacionalnu, odnosno etničku pripadnost. Taj problem je prepoznat, priznat i uspostavljene su institucije koje bi, barem teoretski, u određenom vremenskom razdoblju trebale ispraviti tu nejednakost i dokinuti etničku diskriminaciju. Uspostavljanjem građanske jednakosti bez obzira na etnicitet, nestala bi i potreba za posebnim političkim predstavljanjem nacionalnih manjina.

No uz etničku diskriminaciju u Hrvatskoj postoji još jedna prijetnja građanskoj jednakosti, manje raspravljana u javnosti, no proširenija i ništa manje opasna. To je regionalna nejednakost. Pojedini dijelovi Hrvatske pa i pojedine mikroregije toliko su siromašniji, institucionalno zapušteniji i civilno nerazvijeniji od drugih, da se može steći dojam kao da se radi o potpuno različitim državama i političkim sustavima. Često je ova regionalna diskriminacija prikrivena etničkim netrpeljivostima. Dok se žestoka javna rasprava vodi o odnosima Hrvata i Srba unutar jedne regije, nitko i ne primjećuje da su i jedni i drugi kao stanovnici iste regije diskriminirani i osuđeni na niske političke, institucionalne i ekonomske standarde u odnosu na druge građane Hrvatske. Dok u nekim dijelovima Hrvatske BDP po stanovniku prelazi 15.000 dolara, u drugima je ispod 3000. To se odražava na funkcioniranje vrtića, škola, zdravstvene zaštite, komunalne infrastrukture, lokalne samouprave, kulturnih institucija i ponude, civilne sfere i, naravno, na ekonomski standard i mogućnosti. Već u startu, ovisno o tome gdje su rođeni i gdje žive, ljudi imaju sasvim različiti pristup uslugama i funkcijama države. Ta regionalna nejednakost narušava političku jednakost neophodnu za uspješno funkcioniranje države. Jer politička jednakost se ne temelji na ekonomskoj jednakosti, ali se temelji na jednakosti ili barem približnoj ujednačenosti šansi za sve.