Objavljeno u Nacionalu br. 425, 2004-01-06

Autor: Ilko Čulić

GLAZBA - NAJBOLJI STRANI ALBUMI 2003.

Caleov album je remek-djelo suvremene glazbe

'Hobo Sapiens' Johna Calea neprocjenjivo je vrijedan album, koji će jednom poslužiti kao dokaz da se na početku 21. stoljeća nije samo ulagalo u promociju novih cica i guzica; besprijekorno povezuje sve faze pola stoljeća duge veličanstvene karijere

Ilko ČulićIlko Čulić1. John Cale – ‘Hobo Sapiens’ (EMI – Dallas)

Diskografski imperij podignut na klasicima Beatlesa i Pink Floyda danas uglavnom održavaju kratkotrajne teen-dance atrakcije, ali čak i za takav EMI je “Hobo Sapiens” neprocjenjivo vrijedan album koji će jednom poslužiti kao dokaz da se na početku 21. stoljeća nije ulagalo samo u promociju novih cica i guzica. Dakako, stari John Cale i njegov producent Nick Franglen (Lemon Jelly) mogli su dobiti samo mrvice od velikog EMI-jeva kolača, ali njima je i to bilo dovoljno za stvaranje remek-djela suvremene glazbe apsolutno neopterećenog diktatima sezonskih trendova i planovima marketinških stručnjaka. “Hobo Sapiens”, naslovljen prema jednom starom Caleovu eseju o Bobu Dylanu, besprijekorno povezuje sve faze jedne veličanstvene karijere koja se proteže na skoro pola stoljeća, od prvog live nastupa velškog wunderkinda u programu BBC-ja preko upoznavanja s avangardnom glazbom na studiju u New Yorku, antologijskih radova s Velvet Underground, produkcije nekoliko krucijalnih rock albuma iz 70-ih do impresivnog niza solo-albuma nerijetko usmjeravanih prema neistraženim rubnim područjima glazbenog svijeta. “Hobo Sapiens” nije hermetičan poput nekih prethodnih Caleovih radova, ali on je i ovdje ustrajao na kompleksnim kompozicijama koje se samo radi lakšeg snalaženja mogu obilježiti kao post-rock, folk-rock, downtempo ili ambient.
Maestro John Cale ovim je zaokružio svoje životno djelo, a Nick Franglen osigurao je najbolju moguću preporuku za sljedeći projekt s Lemon Jelly

2. Ty – ‘Upwards’ (Big Dada)

Nakon mnogo pogrešnih procjena i traljavih pokušaja izgradnje posebnog identiteta britanskog hip hopa, problem je riješio indie label “Big Dada” briljantnim preklanjskim debi albumom Roots Manuve “Run Come See Me”. Iz iste kuće dolazi afrocentrični reper Ty, dosad najpoznatiji kao MC u pratećem sastavu slavnog bubnjara Tonyja Allena. No na drugom solo-albumu Ty je nadmašio čak i Roots Manuvu. Aduti za skori pohod na klupske top-liste su hrpa odličnih pjesama, rijetko inovativna broken beat produkcija, duhovite “defenzivne” rime, besprijekorno posloženi R&B back vokali, neodoljivi future-afro-funky groove i nezaboravno Allenovo gostovanje u “The Willing”.

3.The White Stripes – ‘Elephant’ (XL / Dallas)

Iako je Detroit u rječniku pop-kulture 90-ih prihvaćen kao sinonim za minimal-techno, zakleti underground rockeri nikad nisu izgubili nadu da će Motor City jednog dana dati nasljednike Stoogesa i MC5. Za sve koji su čekali taj trenutak The White Stripes je band iz snova. Jack i Meg White još uvijek dijele publiku s drugim predvodnicima rock ‘n’ roll revivala, ali “Elephant” ima kvalitete po kojima se nepogrešivo razlikuje od Strokesa. Dok su njegovi newyorški saveznici uglavnom zadovoljni krajnje pojednostavljenim MTV-jevskim tumačenjem rane rockerske povijesti, detroitski duo usavršio je vlastitu, u nekim pjesmama doista fascinantnu tehniku restauracije R’n’R antike.

4.OutKast – ‘Speakerboxxx / The Love Below’ (Arista / Menart)

Reperi iz Atlante Andre “3000” Benjamin i Antwag “Big Boi” Patton stavili su na dupli CD čak 135 minuta glazbe i da su nešto zabrljali, ovo bi vjerojatno bio jedan od najdosadnijih albuma u 2003. No OutKast su u istu kutiju zapakirali dva umnogome različita projekta. Andre je krenuo tragom Collins-Laswellova cyber-funka, a Big Boi je prošao kroz vrata koja je jednom davno otvorio Prince s “Around The World In A Day”. Premda su se podjednako udaljili od southern-rap korijena, Big Boi je “samo” potvrdio vrlo visok rejting koautora “Stankonie”, dok je Andre s “The Love Below” napravio remek-djelo kakvog već dugo nije bilo u komercijalnoj američkoj hip hop produkciji.

5.Paolo Conte – ‘Reveries’ (Nonesuch / Dancing Bear)

Kompilaciju “The Best Of Paolo Conte” dočekali su 1997. hvalospjevi u Rolling Stoneu i New Yorkeru, začinjeni laskavim usporedbama s Cohenom, Newmanom i Waitsom. “Reveries” dokazuje da u tome nije bilo nimalo pretjerivanja. Postavljen daleko od novih italo-pop klišea, ovaj album predstavlja neobično pedantno izveden spoj stare talijanske kantautorske škole, klasične francuske šansone, argentinskog tanga, američkog trad-jazza i Conteova impozantnog iskustva. Ciljajući na američko tržište on je uspio ovladati i kurentnim standardima jazz-pop produkcije a la Steely Dan, međutim “Reveries” je prije svega veliki dobitak za euro-pop scenu.

6. Sergent Garcia – ‘La Semilla Escondida’ (Virgin France / Dallas)

Tek kad je Manu Chao raskinuo ugovor s Virginom, njegov je dugogodišnji rival Bruno “Sergento” Garcia dobio priliku kakvu odavno zaslužuje, da svoju popularnost iz Francuske i Španjolske pokuša prenijeti na širi prostor. Možda je Garcia bio spreman za takav pothvat već nakon drugog albuma “Un Poquito Quemma’o”, ali originalni “salsamuffin” miks uklopljen je u mnogo bogatiju zvučnu sliku za posjeta Havani i Kingstonu gdje je snimljen veći dio materijala za “La Semillu Escondidu”. Dok Manu Chao & Radio Bemba nastavljaju istraživanje na obalama Južne Amerike, Sergento je već otkrio svoj Eldorado na Karibima.

7.The Coral – ‘Magic And Medicine’ (Deltasonic / Menart)

Zbog impresivnog debitantskog albuma iz 2002. “Magic And Medicine” je dugo zadržan na promatranju koje je samo potvrdilo dvije godine staru prognozu NME-a da će The Coral biti najbolji novi engleski band. Poslije efektnog otvaranja s “In The Forest” i sjajnog hit singla “Don’t Think You’re The First” nije sve bilo jednako blistavo, ali ukupni skor je dramatično popravila briljantna završnica “Confessions Of A.D.D.D.”. Šestominutni vatromet imao je intenzitet najfinijeg 60’s psychedelic-rocka, a frontman James Skelly opet je podsjetio na Erica Burdona iz “San Francisco Nights”. Napuhane brit-pop veličine iz 90-ih nikad nisu došle do ove razine.

8.Meshell Ndegeocello – ‘Comfort Woman’ (Maverick / Dancing Bear)

Debitantskim albumom “Plantation Lullabies” zgrnula je tri nominacije za Grammy, ali nakon toga je sve teže ispunjavala ambiciozne planove Madonnine kuće Maverick. Povratak u vrhunsku formu s “Comfort Woman” zbog toga se može proglasiti iznenađenjem, ali za Meshell je najvažnije da napokon ima album koji otkriva sve njezine inkarnacije: pjevačicu iz klase Sade Adu ili Grace Jones, svestranu instrumentalisticu koja se može nadmetati s Princeom i producenticu koja je kantautorsku fuziju jazza, duba, bluesa i trip hopa sasvim približila radovima studijskih čarobnjaka iz Massive Attacka i Portisheada.

9.Dub Pistols – ‘Six Million Ways To Live’ (Distinctive)

Barry Ashworth ušao je na londonsku klupsku scenu kao uspješan dance promotor, ali očito nije zaboravio svoje punkerske korijene. Makar je osnivanjem Dub Pistolsa reagirao na proboj Chemical Brothersa i Monkey Mafie, on je već 1998. na debi albumu “Point Blank” iskušao drugačiju formulu. Iako je u sampler ubacivao gotovo iste elemente: hip hop, electro-funk, acid-house i dub-reggae, Ashworth se odmah distancirao od neumjerenog hedonizma “big beat” prvaka. Zbog ignoriranja američkih pravila političke korektnosti i kontroverznih stihova Horacea Andyja u pjesmi “World Gone Crazy”, drugi album Dub Pistolsa kasnio je pune dvije godine, no nije nimalo izgubio na aktualnosti.

10.Calexico – ‘Feast Of Wire’ (City Slang / Dallas)

Uz četvrti album Calexica sasvim bi dobro pristajao podnaslov “Hot Rail II”. Premda se činilo da Joey Burns i John Convertino ne mogu tako brzo naći pravu zamjenu za pjesme poput “Ballad Of Cable Hole”, sumnjičavce je otjerao već prvi singl “Quattro (World Drifts In)”. Ostatak albuma opet je ispunila eklektična mješavina rastegnuta od alter-countryja i Tex-Mexa do neskrivenih utjecaja spaghetti western soundtracka i klasičnih orkestracija koje je Burns izučio na akademiji u Los Angelesu. Nakon “Feast Of Wire” Calexico se još više udaljava od uvriježene predodžbe o “americani”, ali zato osvaja sve bolje pozicije na europskom tržištu.

11.Kraftwerk – ‘Tour De France Soundtracks” (EMI / Dallas)

Jedan od najutjecajnijih bandova svih vremena, u kraftwerkijanskom svijetu poznat i kao “elektronski Beatles”, potrošio je prvu polovicu 90-ih na rekonstrukciju studija Kling Klang, a onda je u Dusseldorfu počeo maratonski session koji bi možda još uvijek trajao da Ralfu i Florianu nije stigla neodgodiva narudžba iz Francuske. Organizatori “Tour De Francea” tražili su njihovu glazbu za proslavu 100 godina najveće biciklističke utrke na svijetu i Kraftwerk je snimio grandioznu techno-bike simfoniju, uzbudljiviju od svega što se moglo naći u lanjskoj ponudi čistog elektronskog zvuka, barem kad je riječ o LP formatu.

12.Ghetto Priest – ‘Vulture Culture’ (On-U Sound)

Adrian Sherwood, kultni londonski producent iz 80-ih, paralelno je radio na vlastitom instrumentalnom albumu “Never Trust A Hippie” i na prvijencu roots-reggae pjevača Ghetto Priesta. Premda je Adrianova solo-akcija okončana kao iznimno zanimljiv future-dancehall-dub eksperiment, obnovljena produkcija On-U Sound razotkrila se u punom sjaju tek na albumu “Vulture Culture”. U “Strange Cargo” i “System Of The Lost Cause Man” Ghetto Priest zaslužio je usporedbu s UK reggae klasicima iz opusa Steel Pulse i Misty In Roots, a zajedno sa Sherwoodom potpisao je najbolji dub-reggae album u 2003.

13.Unkle – ‘Never, Never Land’ (Universal Island – Aquarius)

U prvom pokušaju Jamesa Lavellea da kroz projekt Unkle proširi utjecaj vlastitog downtempo-breakbeat labela Mo’ Wax sudjelovali su DJ Shadow, Thom Yorke, Richard Ascroft, Jason Newsted i Badly Drawn Boy, ali okupljena “all stars” ekipa nije postigla očekivani rezultat. Pet godina poslije Lavelle i njegov asistent Richard File posložili su novu momčad, i to opet s velikim igračima kao što su Brian Eno, Robert Del Naja, Josh Homme i Ian Brown. Dugotrajno kombiniranje ovoga puta se isplatilo jer je novi Unkle s lakoćom preskočio barijere postavljene između rocka i elektronike prije nego što se zaustavio negdje na pola puta od New Ordera do U2.

14.Oi Va Voi – ‘Laughter Through Tears’ (Outcaste)

Londonski post-klezmer sekstet Oi Va Voi profiliran je kao koncertna atrakcija po specijaliziranim world music klubovima, ali njegov studijski prvijenac sigurno neće završiti na polici sa šarenim zvučnim razglednicama iz židovske dijaspore. Drevne klezmer melodije i folklorni motivi iz Španjolske, Mađarske ili Uzbekistana (s fenomenalnom gošćom Sevarom Nazarkhan) inkorporirani su u sofisticirani downtempo miks Tonyja Economidasa (Nitin Sawhney, Da Lata) i pjesme kakve se vrlo rijetko mogu naći na šminkerskim etno kompilacijama poput “Asia Lounge”.

15.Chicks On Speed – ‘99 Cents’ (Labels – Dallas)

Nakon promocije na Love Paradeu berlinski ženski trio Chicks On Speed osvojio je Njemačku zaraznim synth-pop refrenima, tvrdim disco-punk ritmovima i intrigantnim opisima svijeta pretvorenog u veliki trgovački centar. Suradnja s razvikanom sugrađankom Peaches na ultimativnom hit singlu “We Don’t Play Guitars” bila je uvod u drugi album koji Melissu, Alex i Kiki prebacuje u kategoriju europskih pop-zvijezda. Efektna obrada Tom Tom Club evergreeena “Wordy Rappinghood” uključuje gostovanje njihove heroine Tine Weymoth, ali Chicks On Speed zapravo najbolje zvuče kad ostanu same, kao u naslovnoj pjesmi ili u sjajnom finalnoj “Fashion Rules”.

16. Rancid –’Indestructible’ (Hellcat / Dancing Bear)

Usporavanje furioznog tempa s prethodnog albuma i povratak Rancida na melodiozniji punk-rock i ska-punk iz 90-ih prvi su pozdravili njegovi odani sljedbenici. Međutim, visoka tiraža za “Indestructible” (USA top-40, UK top-20) imala je znatno šire implikacije. Prekaljeni fajteri opet su podigli barikadu prema pop-rock mainstreamu i napravili frku tamo gdje je diskografska industrija neometano izvlačila profit iz hitova vikend-punkera rangiranih prema fotogeničnosti. Punk-rock scena uvijek je imala svoje pozere i karikature, ali drugu stranu ulice držali su autentični rebeli. Nekad The Clash, a danas Rancid.

17. Ibrahim Ferrer – ‘Buenos Hermanos’ (World Circuit)

Ry Cooder više nikad neće okupiti stari Buena Vista Social Club. Nakon Compaya Segunda, prošle godine umro je i Ruben Gonzales, a kubanizacija zapadnog svijeta definitivno je zaustavljena. Cooder je ipak nastavio svoju kubansku ekspediciju premještajući preostale snage Buena Viste iz tradicionalne “cubane” prema latin-jazz teritoriju. Ibrahim Ferrer, Cachaito Lopes i Chuco Valdes brzo su se snašli u novim ulogama, a ponajbolji kubanski album u 2003. imao je i jaka internacionalna pojačanja poput trubača Jona Hasella i Cooderova starog favorita, nenadmašnog Tex-Mex harmonikaša Flaca Jimeneza.

18. Asian Dub Foundation –’Enemy Of The Enemy’ (Labels / Dallas)

Buntovnici s dobrim razlogom još uvijek mogu biti atraktivniji od apolitičnih zabavljača. Eksplozivna mješavina jungle ritmova, dub-reggae basova, hardcore-punk gitara, indijskih etno elemenata i eksplicitnih antiimperijalističkih poruka ADF-a najbrže dolazi do izražaja na fenomenalnim koncertima poput onoga koji su ljetos održali u Rovinju, ali najvažnije pripreme su ipak obavljene na četvrtom studijskom albumu gdje je definiran novi raspored unutar banda. Ulaskom bubnjara smanjena je upotreba elektronike, a mladi reperi Aktar i Spex su na “Fortress Europe” dokazali da sve manje zaostaju za bivšim frontmanom Deedarom.

19. Audio Bullys – ‘Ego War’ (Source / Dallas)

Glamurozna dance produkcija obično osluškuje samo nove trendove, ali Simon Franks i Tom Dinsdale odrasli su na manje blještavom klupskom danceflooru negdje u predgrađu zapadnog Londona i bili su izloženi vrlo različitim utjecajima: od kurentnog breakbeat-garagea i housea a la Masters At Work preko starih funkoidnih ploča Happy Mondaysa i ranih radova Stereo MC’s pa sve do odjeka new wavea iz 1979. Franksova kvartovska poetika katkad podsjeća na The Streets, dok su Dinsdaleovi “hooligan house” beatovi puno bliži usporedbi sa Stereo MC’s, uz napomenu da “Ego War” ipak nije novi “Connected”.

20. The Rapture – ‘Echoes’ ( Mercury / Aquarius)

Do prošle godine indie-rockeri iz The Rapture oslanjali su se na fanove Fugazija i tražili malo bolju priliku preko “sub popa”. Dramatični preokret u karijeri newyorškog kvarteta dogodio se poslije kontakta s producentskim timom DFA, odnosno s dvojicom bivših suradnika Davida Holmesa. U tretmanu kod DFA sačuvane su i neke uspomene na njihov post-grunge backrground, ali Rapture su na izlasku iz studija više podsjećali na polaznike novovalne plesne škole Gang Of Foura i ranih Talking Headsa. Danas je to profilirana dance-rock atrakcija, a važno je i ono što se na omotu jedva primjećuje. Frontman Luke Jenner mogao bi biti jači seks-simbol od Kurta Cobaina.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika