Vedrana RudanSjedili smo na kauču i držali se za ruke. Muž i ja. U peći je palucala vatra, ali mi to nismo vidjeli jer naša peć nema staklena vrata. Povremeno bih otvorila vrata peći i bacila u njena gladna usta debelu cjepanicu. Gladna usta! Lijep izraz za vrata naše peći! Naše cjepanice… Došle su iz Finske, Laponije? Ne znam gdje je Laponija, ali mi daleko zvuči. Naše su cjepanice bile dio hrpe cjepanica bačenih na saonice koje su vukli psi kojima je, mlateći ih po sivim leđima, upravljao Djed Mraz… Kako bih mogla sanjariti gledajući u naše cjepanice da ne znam da ih je, kamionom, dovezao gospodin Marković iz Fužina, zovu ga Miki. Ponavljam n a š a peć, n a š e cjepanice… Čovjek se raznježi u novogodišnjoj noći, osjeti potrebu da ima nešto n a š e. Ako imaš nešto n a š e, to znači, u novogodišnjoj noći nisi sam, drugo srce treperi uz tvoje srce…

U plejeru je bio Warren Zevon, omiljeni pjevač moga muža. Zevon je pjevao kako kuca na rajska vrata… Tužna priča. Taj Zevon, on je umirao od raka pluća dok je snimao taj album. Pušenje je zlo, u Srbiji ljudi strašno puše. Njegov producent, o Zevonu vam govorim, pitao ga je, dok je snimao onaj album, to ga je pitao plačući, zašto snimaš tu tužnu pjesmu, Kucajući na rajska vrata, a nije ti dobro? Našto mu je Zevon odgovorio… To sam zaboravila. Vjerojatno ga je poslao u kurac, ili mu je rekao, ako sad neću snimati što me volja, kad ću, drkadžijo… Tako nešto. Muzičari znaju biti pravi prostaci. Zašto slušamo taj tužni disk, pitala sam muža u novogodišnjoj noći dok su lampice bljeskale novogodišnjim bljeskovima. Muž me, na trenutak, ostavio na kauču, moja ruka je čekala njegovu, promijenio je disk. Plesali smo, ruke su nam bile gore, ispod oka gledali smo na sat, dvadeset, devetnaest, osamnaest, sedamnaest… A Stavros, on je moj najdraži pjevač, pjevao je dubokim glasom, i mi smo pjevali, vrati mi se noćas dok jasmin miriše, jasmin miriše, raspuklo se nebo, ne mogu bez tebe, neću bez tebe, zar je naša sreća zauvijek istekla, heeej, vrati seee! Pa smo pjevali, dođi mi praznih ruku, poklone ne nosi, donesi mi sreću, zaspi mi u kosi, dođi mi praznih ruku i sa malo duše, ispucale usne od želje se suše, dođi mi praznih ruku… Skinula sam bijelu bluzu i vitlala njome, muž je mahao svojom košuljom, šest, pet, četiri, tri, dva, jedan, nuuuuulaaaaa! Čuli su se topovi, petarde, moj muž mi je stavio jezik u usta, a ja sam stavila svoj u njegova usta.

Svijet se rušio oko nas, mi smo bili sami, kao na nekom otoku, pustom i prepustom, sami na svijetu, u zagrljaju smo plesali dok je Stavros pjevao, umoran sam, prijatelji, umoran, od kafane i od dima umoran, budim se iz nekog polusna, došlo vrijeme da se smirimo, da uz nekog život živimo… Odvojili smo se sretni što smo se smirili i još uz nekog život živimo. Što je rekao Stavros, pitao me moj muž. Ja sam odgovorila, dođi mi praznih ruku, poklone ne nosi… Nisam stigla reći, donesi mi sreću, zaspi mi u kosi… Ponavljam m o j muž. To nije slučajno. Jadna žena koja u novogodišnjoj noći ne može reći m o j muž i n a š a peć. Moj muž je ispod onog bora na terasi izvukao pašminu koju sam mu, dan prije, pokazala u Haddadu. Otvorila sam poklon, vrisnula jako iznenađeno, izvukla pašminu iz omota na kome je pisalo Pashmina, pa sam čitala The Pashmina Story, ali na hrvatskom. Pašmina je perzijski naziv za vunu koja se na Zapadu popularno naziva kašmir vuna. Ta fina vuna dobiva se od himalajskih koza. U novije vrijeme šalovi od pašmine moderni su u cijelom svijetu zbog izuzetne osobnosti, neusporedive mekoće, topline i postojanosti.

Dok sam čitala održavanje pašmine, moj muž je odmatao svoj poklon. Ispod našeg lustera bljesnula je boca od litre i pol crnog vina, Baković, Plavac Murvica 99, to mi je pokazao jučer u vinoteci na Trsatu. Oči su mu bile radosne, a on je bio u bijeloj potkošulji kratkih rukava. Zaplesali smo jer je Stavros pjevao, i mi smo pjevali, hej, da si vino da te popijem, još jače s tobom da se opijem, da mi ko vino kreneš niz vene, jer ti si jedina, jedina žena za meneeeeee…

A onda sam nazvala moju mamu koja mi se nije javila. Pa je njene susjede i policiju i vatrogasce nazvao moj muž jer sam ja imala strašan predosjećaj. Otišli smo mojoj mami. Dok su vatrogasci rušili vrata, ja sam kod susjede plakala. I oni su imali bor, puno manji, ali nigdje nije bilo božićnog cvijeta. Razmišljala sam o posljednjoj volji moje mame, bacite moj prah i pepeo u more. Orkanska nas je bura nosila kad smo prilazili maminoj kući, gdje ćemo naći čovjeka koji će nas barkom odvesti malo dalje od Opatije? Što ako, kao u gadnom vicu, bura vrati moju mamu u naša usta? Moj muž i gospodin vlasnik barke, on će veslati, i ja, pojest ćemo moju mamu?!! A mene će Bog kazniti zbog ovakvih misli, sigurno moja mama samo tvrdo spava, ja ću umrijeti prije nje, a posljednje će moje misli biti, dok mi ona bude vlažila ispucale usne, da joj nisam pepeo tresla prije vremena, sad bi ona bila na mom mjestu.

Srušili su vrata, moje je srce drhtalo kao prestrašena ptica, mala, u kavezu, majušnom. Moja mama je stajala na vratima svoje sobe i rekla, što to šuška? Vratili smo se doma, Stavros je pjevao, mali si sine da shvatiš to sve, važne su priče i igračke, i važna je mama jer uvijek je tu. Isključili smo Stavrosa, bila je već zora rana, legli smo u krevet i pogledali jedno u drugo puni uzajamne nježnosti. Mogla bih vam reći kako smo se zgrabili i strastveno pojebali, ali ja nisam ni lažljivica ni prostakuša.