Srećko JurdanaLegendarna tradicija spajanja praznika kod hrvatske nacije proživljava renesansu. Trend masovne dokonosti začet u slavnoj prošlosti – tj. u nekadašnjem poretku kojeg nitko navodno nije trpio i zato su ga svi nesmiljeno eksploatirali – u demokraciji je uzeo neviđen zamah. Tako i treba: zato smo se borili. I drug Tito, po glasačima Nacionala “najveći Hrvat”, čovjek koji se pouzdano razumio u samoupravne principe gubljenja vremena, bio bi ponosan na dostignuća svojih nasljednika koji su kao oznaku društvene kulture nametnuli pravilo da se od prvoga prosinca do prvoga veljače uglavnom ne radi. Umjesto toga, sprinta se po robnim kućama. Slavi se. Novac se razbacuje na ljupki kič i drage trivijalnosti.

Adventi se nadovezuju jedan na drugi, i svaki se mora proslaviti s malo opuštanja. Zaslužni sveci traže svoje dane plandovanja, pa makar i u kombinaciji sa svjetovnim kultovima. Sveti Nikola udružuje se s Djedom Mrazom; Božić s Novom godinom i s pravoslavnim Božićem, odnosno sa Sveta Tri Kralja. Dućani su zatvoreni “zbog inventure”, danima se ne mogu nabaviti elementarne stvari. Krčme drastično skraćuju radno vrijeme. Četvrtak i petak tretiraju se kao subota i nedjelja. Firme odlaze na kolektivne dopuste. Neka bude Svjetlo. Teško onima koji po tom svjetlu lutaju bez prebijene kune: nikako se ne uklapaju u stvarnost agresivno zamijenjenu scenografijom.

Ordinaran život pokušava se pretvoriti u Holiday On Ice. Kad završe oficijelni dani nerada, započinje kolektivni odlazak na skijanje. Stotine tisuća hrvatskih ljudi upuštaju se u lov na zimsku romantiku, na snijegu kojeg uglavnom nema. Tko je to rekao da je narod siromašan? Tome je bolje da se osvrne oko sebe. Vrlo zdrave i slikovite Alpe – jedna od najskupljih rekreativnih zona na svijetu – žive od zdravlju sklonih i novcem neopterećenih Hrvata. Nisu svi, međutim, u istom položaju. Ako je nacija već na zimovanju, za nju rade Stipe Mesić i Ivo Sanader. I oni su se za to borili. Kruže glasovi da su nedavno, dok su drugi u njihovom užem i širem okružju možda plesali, pili i pjevali, spomenuta dvojica odgovornih državnih aktivista otvorili intenzivnu međusobnu raspravu o hrvatskome odnosu prema iračkome pitanju, što je nesumnjivo krajnje originalan način proslavljanja Nove godine.

Sanader je, prema tim unutarnjim glasovima, Georgeu Bushu obećao slanje hrvatskih vojnika u Irak, čemu se Mesić energično usprotivio i obznanio da takvu odluku neće potpisati. Obojica imaju svoje motive. Americi je Sanader ponešto dužan iz predizborne kampanje. Washington mu – kao šefu Tuđmanove partije – isprva nije bio sklon, ali stav je promijenjen nakon Sanaderove čvrste proameričke retorike i podrške napadu na Irak (svrgavanju Saddama Husseina). Prihvaćen na kraju od Amerike kao “nastavljač demokratskih procesa” u Hrvatskoj, a ne kao Tuđmanov adept, Sanader se našao pod obavezom da stane iza svoje riječi. Podržavate nas u Iraku? O.K. Sad ste vlast, dokažite to. Pozdravit ćemo hrvatske vojnike – battle-hardened ili već iskušane u ratu – u zajedničkome stroju s našima. Osim toga, stvar može biti i ekonomski poticajna. U Iraku unosne poslove dobivaju američki saveznici, uz suptilan dodatak doduše da se oni obavljaju pod iračkom minobacačkom vatrom. Zarađuje se tamo, ali i gine.

I Mesić, na drugoj strani, ima svoju ekonomsku logiku koja je također povezana s opasnostima. Za njega je konkretizacija ratnoga savezništva s Amerikom put prema uvlačenju Hrvatske u otvoreni sukob s islamskim teroristima. Hrvatska kao zemlja s dominirajućim kultom dokonosti u velikoj mjeri preživljava od birtašenja, posteljarenja, pečenjarenja i sladoledarenja, tj. od pelješenja putem nižih varijanti ljetnoga turizma, privredne grane koja ne zahtijeva mnogo rada. Dovoljne su bomba-dvije da se turistički priliv drastično smanji. Al-Qaida ne spava. I gdje smo onda? Morat ćemo raditi. Zato se Mesić, pragmatičan kakvim ga je Bog dao, suzdržava od velike demonstracije ljubavi prema Americi, i radije drži štangu* njezinim europskim oponentima. Hrvati, po njemu, u Iraku nemaju što tražiti. Nema za njih takvih rekonstrukcijskih poslova koji će adekvatno kompenzirati rizike.

Obje strane imaju argumente. Mesića se može shvatiti: nema tog predsjednika države koji će s oduševljenjem poslati svoje vojnike da eventualno poginu za nečiju geostratešku dominaciju, pa makar ova počivala i na moralnim utemeljenjima. Psihološki promatrano, međutim, Hrvatska doista ima određenih razloga za pozitivan stav prema američki zahtjevima. Administracija Georgea Busha starijeg tolerirala je, doduše, ranu fazu srpske agresije, ali zato je administracija Billa Clintona zaustavila Tuđmanov avanturizam u Bosni, prijetnjama utjecala na Tuđmana da u Hrvatskoj ne uvede otvorenu strahovladu desnice, i dala mu političku i logističku potporu da oslobodi okupirana područja u operaciji nazvanoj Oluja. To su značajne stvari, koje su presudno utjecale na život hrvatskih građana. I Hrvatska je danas u prilici da potvrdi svoje prijateljstvo s Amerikom koje se razvijalo godinama.

Pored toga, država se ne može uvijek skrivati ispod stola. Ako je terorizam islamskih fanatika prvorazredna opasnost za svijet – kao što jest – onda je svaka zemlja pozvana da u okviru mogućnosti dade doprinos njezinoj eliminaciji, i da se u tom okviru odrekne djelića svoga psihološkoga komoditeta.

STUPAC TJEDNA: BROZ I TESLA

U anketi čitalaca Nacionala prva dva mjesta na listi “najvećih Hrvata” zauzeli su Josip Broz i Nikola Tesla. Pa Ruđer Bošković, Miroslav Krleža, a Franjo Tuđman –samoproglašeni drugi “otac domovine” – našao se na prilično skromnoj petoj poziciji. Da se potpisnika ovih redaka pita, on bi možda čak Teslu stavio ispred svih. Prirodni genij gotovo u rangu Einsteina – ali bez njegovih startnih životnih uvjeta – Tesla je imao nevjerojatna otkrića i još nevjerojatnije anticipacije, među ostalima i onu o bežičnome prijenosu energije. Na njegovim idejama zasniva se moderna elektrotehnika, a kako su se one našle u glavi dječaka iz ličkoga zaseoka, to treba pitati oca svih tajni.
Titova pobjeda malo je iznenađenje. Vođa komunističke revolucije, borac protiv nacista, protagonist Bleiburga, stanovnik Brijuna i tvorac konfederalnog ustava Jugoslavije koji se dao pokopati u Beogradu, ne ostavlja – otvoreno govoreći – dojam čovjeka koji je Hrvatsku zadužio više od bilo koga u njezinoj povijesti. Na drugoj strani, po svojim liderskim svojstvima bio je vjerojatno najjači, i – najvažnije od svega – nije bio gubitnik, što je na hrvatskoj sceni predstavljalo raritet.