Srećko JurdanaIvo Sanader jedva da je postao premijer, a već su mu jedne ugledne dnevne novine – ime im je nešto kao zornjak – posvetile količinu ulagivanja dovoljnu za cijeli mandat. Malo jato ushićenih komentatora do jučer je pjevalo ode Račanu, ali danas već klikće: genij je taj Sanader, mudrac, junak i vizionar, ponosimo se njime. Uz takav voluntaristički “lip service” koji bi razgalio kruta srca i Broza i Tuđmana, dužnosnik doista ne mora strahovati za političku budućnost. U Hrvatskoj je spomenuta vrsta nametničke simbioze prirodna i očekivana pojava: kad postaneš vlast, agresivni medijski prijatelji javljaju se sami po sebi, skaču za vrat i nude ti usluge, računajući – na temelju povijesnoga iskustva – da ćeš im po uvjetnome refleksu na dobro uzvratiti dobrim. Tko ljubav sije, profite ubire, a uz njih možda ostvaruje i kontinuitet državnoga zaborava nekih bolnih pravosudnih dossiera.

Artikulirane rečenice nakon birokratiziranog vokabulara

Beskrajno razdoblje plandovanja u Hrvatskoj, kako se čini, ipak polako prolazi, čime se u prvi plan vraćaju egzistencijalna pitanja nacije koja su u prirodnoj vezi s likom gospodina Sanadera. U uvodnoj fazi vladanja do izražaja postupno dolaze neke njegove karakterističnosti. Ima tu i zanimljivih stvari. Lokalnu scenu prožeo je osobnom energijom koja – nakon Račana – na građane može djelovati terapeutski, iako nije utemeljena ni na kakvim konkretnim pomacima. Sanader solidno artikulira rečenice, izražava se bez oklijevanja, zastajkivanja, velikoga promišljanja i traženja beskonfliktnih fraza prilagođenih prigodi, i nastupa zapravo kao elementarna suprotnost svome vječito prestrašenome, kalkulantskome prethodniku čiji je birokratizirani vokabular u terminalnoj fazi kod slušatelja počeo proizvoditi napade alergije. Osim toga, on je akademski lik, tečno govori strane jezike i na inozemne sugovornike ostavlja intelektualni dojam, s čime se nisu mogli podičiti ni nervozni pseudodoktor Tuđman, ni atitularni socijalistički diplomant Račan.
Ovdje smo, međutim, još uvijek na području političke kozmetike. O Sanaderu kao prononsiranome reformatoru države ne može se u aktualnome trenutku reći gotovo ništa. Svoju inozemnu promociju započeo je, po ustaljenim standardima, kod Pape, što u podtekstu možda sugerira da će ostati na sadašnjoj liniji podložnosti države Crkvi. Račanova ulagivačka zabrana nedjeljnoga rada dućanima – koja autoru politički nije donijela ništa, ali zato je građane podvrgnula torturi da nemaju gdje kupiti hranu – na snazi će vjerojatno ostati i pod Sanaderom. Može se pretpostaviti da je Sanaderu, kao deklariranome nacionalnome konzervativcu, otvaranje konflikta s klerom zadnje što bi mu moglo pasti na pamet. Postajat će, u tom kontekstu, sve jasnije koliko je Račan svojom prohibicionističkom odlukom zapravo usosio naciju. Njezino poništenje uvjetovano je sad otvorenim sukobom s Kaptolom i Vatikanom.

Treća mladost političkih okamina

Kad je o kadrovima riječ, Sanader je u značajnoj mjeri ostao ortodoksni hadezeovac, bez obzira na to što je na scenu – prije svega u znanstvenome segmentu – doveo i neka iznenađenja. Tvrdi desničar Andrija Hebrang na položaju ministra zdravstva, čovjek koji je pod Tuđmanom – koristeći ucijenjenost sudova – hladnokrvno opelješio tjednik Feral zbog “duševnih boli”, i kojeg mnogi liječnici argumentirano ne trpe, nema savršeno nikakve veze s pozitivnim reformističkim idejama, pa makar one bile i konzervativne prirode. Kirurg Marijan Mlinarić, također stari hadezeovac, postao je šef policije uglavnom zato što to – zbog opasnosti da će ga pozvati Haag – nije mogao postati Ivan Jarnjak, svojedobno jedan od najvećih zaštitnika Tuđmanovog poretka.
Imenovanje tuđmanovke Vesne Škare-Ožbolt za ministricu pravosuđa dokazuje da u tom pravosuđu – koje je u doslovno katastrofalnoj situaciji – neće biti nikakvih brzih promjena. Hoće li se Marina Matulović-Dropulić ili Božo Biškupić u svojoj drugoj, posttuđmanovskoj fazi pokazati kao “svježe snage” i preporoditelji? Možda. Ako se Goethe u osamdesetoj mogao produktivno zaljubiti u šesnaestogodišnjakinju, a Zvonimir Rogoz u devedeset sedmoj napraviti dijete, i pripadnici kruga hadezeovskih okamina mogu pod Sanaderom ući u treću političku mladost.
Ministar obrane Berislav Rončević pokazao je do sada isključivo sposobnost zataškavanja afere oko Stipe Čačije, Sanaderovog tjelohranitelja koji je djelovao u partiji kao aktivno vojno lice i zatim – umjesto nečasnoga otpusta – s četrdeset godina dobio punu vojnu mirovinu, da bi se mogao bez psiholoških opterećenja aktivirati kao pomoćnik ministra unutarnjih poslova. Ministar financija Ivan Šuker, još jedan pripadnik hadezeovskoga hard-corea*, o državnim financijama do sada nije rekao ništa što bi bilo vrijedno posebnoga komentara. Svi su oni dio Sanaderovog javnog profila, na površini vrlo samouvjerenog, na trenutke gotovo revolucionarnog i ponekad pretjerano populističkog, ispod nje – taktizirajućeg i ponešto kompromiserskog.

Balast etničke mržnje

Zapravo jedina velika ali i pozitivna inicijativa koju je Sanader do sada poduzeo odnosi se na manjinska pitanja. U Istri je lokalnoj talijanskoj skupini održao govor na talijanskom, u Zagrebu je – zajedno s predsjednikom Sabora Vladimirom Šeksom – došao na proslavu pravoslavnoga Božića i čestitao ga pred kamerama sa “Hristos se rodi”. Voistinu se rodi*, entuzijastički mu uzvraćaju hrvatski Srbi, koji su nakon petnaestak godina animoziteta dočekali da im takvu političku pažnju ukaže nitko drugi nego najviši predstavnik jedne konzervativne, po nekim anticipacijama i nacionalističke vlasti. U tom svečanom povodu promatrač može dodati: sačuvaj nas Bože lažnih liberala i socijaldemokrata. Račan za takve historijske geste nije bio sposoban, možda zato jer po individualnim svojstvima nije historijska ličnost.
Komentirajući Račanovu politiku u kontekstu Sanaderove božićne čestitke, srpski vođa Milorad Pupovac izjavio je: “Račan se plašio obratiti onima koji su za njega glasovali, a među njima su bili i Srbi. Imao je jaku opoziciju, ali ona je bila to jača što je on bio slabiji. Prepao se već nakon godinu dana i odustao od onoga od čega se nije smjelo odustati, vjerujući da je demokracija čarobni štapić koji rješava stvari sam od sebe.” To je nesumnjivo točno. Za Račana je demokracija bila alibi za nedjelovanje, za eskiviranje otvorenih nacionalnih pitanja i za opću moralnu relativizaciju hrvatske scene. Sanader s lakoćom prelazi psihološke prepreke koje su za Račana bile nepremostive.
Njegova je evidentna namjera da međunacionalne sukobe jednom zauvijek skine s hrvatskoga dnevnoga reda, shvaćajući kako je potpuno apsurdno da jedna balkanska i srednjoeuropska država s visokim razvojnim pretenzijama ostane zatočenik svojih historijskih antagonizama. Tuđman to nije shvaćao; Račan jest, ali nije imao ni minimuma snage za odlučujuće poteze. Sanader nastupa kao lider koji će zemlju osloboditi balasta etničke mržnje i netolerancije, ali to nije ni približno sve što se od njega očekuje. To je tek manji dio njegovoga zadatka; u svemu ostalom, on je još enigma.

STUPAC TJEDNA: TKO ĆE VODITI SDP?

Hoće li Ivica Račan ostati na čelu SDP-a? – za partiju koja je izgubila izbore i vlast to je postalo pitanje svih pitanja. Račan želi po svaku cijenu zadržati položaj. Poistovjećuje se sa strankom. Minorizirao je svoj izborni neuspjeh, maksimalizirao svoj doprinos “hrvatskome preobražaju” i “demokratizaciji”. Taktički najvažnije od svega: okružio se karijeristima i idolopoklonicima koji mu drže štangu. Što je više kleveta i laži, Račan nam je miliji i draži.
U SDP-u postoji struja koja ga želi smijeniti, jer zna da je upravo on odgovoran za krah hrvatske socijaldemokracije, ali ona ne dolazi do izražaja. Liniju diktiraju vođa i njegovi poslušnici. Saborski zastupnici koje je osobno postavljao na liste, uz njega su, jer čuvaju svoje apanaže. Kako stvari stoje, u stranci je trenutačno nesmjenjiv. Ali na vlast se više vratiti neće. S njim na čelu, SDP je opozicija od sada do vječnosti.