Zoran FerićProlazeći pored spomenika značajnih hrvatskih pisaca koji su se stvrdnuli u bronci ili kamenu, Šenoe, Kačića, Ujevića, Matoša, Nazora, Preradovića ili Kamova, uvijek sam se nameće jedno prilično logično pitanje: je li ih njihovo vlastito vrijeme uistinu prepoznalo, ili su te spomeničke dimenzije i razmjeri rezultat kasnijih promišljanja i naknadnih valorizacija? Često pijani Ujević, Matoš kao nesretna prznica i vandrokaš, jesu li to njihove spomeničke dimenzije? Ujević koji povraća u nekom kutu, a sada nas gleda s visoka pred kinom koje je od Balkana odjednom postalo Europa? Onda mršavi izduženi Nazor što nalikuje na Don Quijotea, kojega je njegovo vrijeme neopravdano i slavilo i kudilo, a zbog čijeg spomenika, koji ga je užasavao, navodno, živi Krleža nije htio prolaziti Nazorovom ulicom. Kad je umro, i Krleži, kojemu je njegovo vrijeme priznalo iznimnu književnu važnost i talent, ali ga istovremeno opteretilo i nizom nepotrebnih tračeva i predbacivanja, načinjen je spomenik, ali se, navodno, ne zna gdje bi trebao stajati. Pa kao što su Nazoru predbacivali istovremeno i pretjerani nacionalizam i lijevi politički angažman, tako su Krleži predbacivali i ljevičarstvo i sklonost buržujskim manirama. Čak i hohštapleraj. Tako je svakome odjednom jasno da se hrvatski književnici, osim na lijeve i desne, dobre i loše, debele i mršave, pijance i gospare, prvenstveno dijele na žive ljude i njihove spomenike. Spomenici su nešto kao stvrdnute sjene koje su izrasle iz horizontale i pružile se uvis, a živi ljudi pišu, rade, jedu bakalar po restoranima, svađaju se, polemiziraju i mire. Upravo spomenicima, navodno, zajednica odaje priznanje svojim velikanima, a zapravo prilično jasno pokušava retuširati sliku o sebi. Oni koji naručuju i postavljaju spomenike, kao da kažu: “Evo, gledajte, ovo su naši velikani.” I što je velikana više, to je i nacija nekako veća i vrednija u vlastitim očima i u očima stranih šetača kojima s ti spomenici pokazuju. Oni koji su se u živome književnome životu svađali i polemizirali, ponekad i mlatili po krčmama, sada mirno stoje u svojim ulicama i na trgovima ili sjede na šetalištima, a po njima darežljivo i temeljito seru golubovi. Čini mi se pri tome da je jedan od najzasranijih bio Petar Preradović, ali ni drugi nisu bolje prolazili. O posthumnoj sudbini hrvatskih pisaca stoga odlučuju književni povjesničari, publika i golubovi. A pri tome su najpravedniji upravo golubovi, kao što je smrt pravedna u baroknih pjesnika. I zato preporučujem, bez obzira na razne oblike zaštite spomenika, da oni koji su još živi a pretendiraju na neki spomenički status, u svoju oporuku neodložno upišu u klauzulu da ih se u bronci prikaže sa šeširom ili kišobranom. Kao Ujevića ili Zagorku. Pri tome bi dobro bilo da je kišobran otvoren i da čuva glavu od bjelkaste golubinje kiše.

Za razliku od tih povijesnih i spomeničkih razmjera i odnosa, naša je književna suvremenost možda više nego do sada koncentirirana upravo na sadašnji trenutak, a spomenička slava poslije smrti ne interesira momentalno, bar mi se tako čini, gotovo ni jednog od živućih hrvatskih pisaca. U književnom je životu to “sada” odjednom postalo jako važno i zamijenilo je ono obećavajuće i neizvjesno “buduće”, kategoriju koja je u književnom životu preživjela gotovo do osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. S devedesetima došli su novi odnosi, nove teme, novi autori i ono što je možda najtemeljitije promijenilo književni život: tržište. I upravo su se zbog tržišta i događale najnovije polemike u našem književnom životu, pa i ona oko FAK-a u kojoj je najdeblji kraj izvukao, zapravo, sam festival. Temeljiti se nesporazum dogodio upravo zato što se tržište počelo profilirati, što knjiga i pisci odjednom imaju važan medijski status, a broj prodanih primjeraka počeo se izjednačavati s vrijednošću. Pa se odjednom pomislilo kako postoji zabavna književnost i visoka književnost. Zabavna je kao plitka i visokotiražna, puca na prvu loptu, a visoka je kao dobra i umjetnički snažna, ali tržišno manje uspjela. Pri tome se nije mislilo da knjiga može biti i zabavna, i dobra, i zanimljiva, i pri tome umjetnički fascinantna. I u svemu tome vlada priličan nered i zbrka. I dok je krajem prošle godine trajala polemika o književnim amazonkama i FAK-u, što je svakako jedan od važnijih književnih događaja u 2003. godini, možda najvažniji događaj nije dobio toliku medijsku težinu, iako ga neusmnjivo zaslužuje. To je izlazak velikog romana Miljenka Jergovića “Dvori od oraha.” To je roman koji je zasluženo dobio sjajne kritike, kao što su ih, uostalom, dobili i neki drugi romani i knjige. Ono što “Dvore od oraha”, čini mi se izdvaja iz recentne književne produkcije, jest činjenica što je ta knjiga uistinu velik i značajan roman koji se u jednoj kulturi događa svakih desetak ili dvadesetak godina, te će to, gotovo sam siguran, biti reprezentativan tekst kraja dvadesetog i početka dvadeset prvog stoljeća.

Jedna od konvencija suvremenoga govora o knjigama jest i izdvajanje određenih pasusa, poglavlja ili rečenica. Zanimljivo je da se to radi i kad se knjige hvale i kad se kude, uvijek nešto izdvajamo, rezuckamo, prtljamo. Ovu knjigu, koja počinje scenom ludila jedne od glavnih junakinja, Regine Delavale na neurološkom odjelu dubrovačke bolnice, počeo sam čitati baš u pravom trenutku, na neurološkom odjelu KBC Rebro u Zagrebu. Na krevetima oko mene bili su teško bolesni stariji ljudi u pelenama, u romanu u sličnim je okolnostima umirala Regina Delavale. Možda su taj početak i taj kontekst jedan od razloga zbog kojih mi je ova knjiga tako dobro sjela, ali ona je od sada u mojoj intimnoj arhivi značajnih knjiga koje ne držimo na policama, ili po kutijama na tavanu, nego negdje duboko u moždanim vijugama. Ona tu stoji ravnopravno s Hemingwayevim “Ubojicama”, Kišovom “Enciklopedijom mrtvih”, Irvingovim “Svijetom po Garpu”, Nabokovljevom “Lolitom”, Kafkinim “Preobražajem”, Carverovom “Katedralom”, Kunderinom “Nepodnošljivom lakoćom postojanja”, zatim s velikim našim romanima kao što su “Derviš i smrt”, “Proljeća Ivana Galeba”, “Mirisi, zlato i tamjan.” Uostalom, u toj sam knjizi našao i jednu od najstrašnijih, najtužnijih, a ujedno ironičnih scena, koja mi se čini jednom od najljepših koje sam do sada pročitao. U njoj se jednako odražava divljaštvo Balkana, veličina tolerancija Mediterana i opća univerzalnost tragične ljudske sudbine. To je scena kad Ivo Delavale i Samuel F. Klein, bježeći od ustaša, negdje u okolici Banje Luke, sakriveni na tavanu jedne kuće nemoćno gledaju kako grupa ustaša uz muziku nevjerojatno okrutno ubija kompletan ciganski orkestar. A kad se nađu sami s tijelima mrtvih Cigana, Ivo Delavale, pomorac, umjesto molitve dotiče rukom svako mrtvo tijelo i govori: “Fortaleza, Natal, Joao Pessoa, Sergipe, Espirito Santo, Nova Iguacu, Celatina, Sao Luis, Curitiba, Sao Mateus, Santa Cruz Cabaralio.” Kada ga Samuel F. Klein, pita kakva je to molitva jer je prepoznao da nije ni katolička, ni pravoslavna, ni muslimanska, ni židovska, Ivo mu kaže: “Nije molitva. To su mjesta na brazilskoj obali. Lijepa mjesta, jedno ljepše od drugoga.”

Ako već treba umrijeti, a jednom svakako treba, bilo bi lijepo nad vlastitim odrom čuti takvu molitvu. A samome Jergoviću poslije ove knjige ne gine spomenik, ma koliko ga to ljutilo ili užasavalo. Jedino što mu u svemu tome mogu poželjeti jest da taj spomenik stigne što kasnije i da bude postavljen na mjestu gdje nema golubova.