Fadil HadžićOvaj tekst je inspiriran učestalom pojavom da se prave kritičke usporedbe o vrijednosti hrvatskog i srpskog humora, pri čemu, po pravilu, hrvatski humor izvlači kraći kraj. Bez želje da polemiziram, evo nekih takvih mišljenja. Autor vrlo uspješne “Latinice” nakon tristo emisija izjavljuje da s nekoliko emisija nije zadovoljan, pa tako i jednom posvećenom humoru, “ali da ga to ne čudi, jer Hrvati nemaju humora”.

DRAMSKI I ESTRADNI HUMOR Smojine i Kerstnerove serije nisu bile samo zabavne nego i dramski istančane, a srpske serije bile su samo površan estradni humor DUHOVITOST I POVRŠNI SMIJEH Majstori humora su Gogolj, Čehov, Twain, Moliere, Hašek, Cervantes, a nijedan se narod ne hvali zabavnim TV serijama kao vrhom svoje duhovitostiFilmski kritičar Polimac koristi zagrebačku premijeru Kovačićeva “Profesionalca”, koji je, kako kaže, publika primila s burnim smijehom i pritom čita lekciju Hadžiću i hrvatskom humoru kao takvom. Usput rečeno, da je Polimac bio na premijeri Hadžićeva “Doktora ludosti” pred tisuću gledatelja u Studentskom centru, mogao je čuti isto toliko smijeha.

Aktualno pitanje, dakle, glasi – ?
Zabluda da je providnost Hrvatima udijelila manje humora proizlazi iz činjenice da ga zaista nema dovoljno (već trideset godina) na Hrvatskoj televiziji, a ono čega nema na televiziji, izgleda ne postoji. Na televiziji je nastala crna rupa nakon odličnih serija Miljenka Smoje i Kerstner-Golikovih “Gruntovčana”. Televizija je svoje najbolje ljude i materijalna sredstva angažirala na emisijama koje smatra važnijima. Neka se ne naljute televizijski djelatnici, ali istinsku kvalitetnu humorističnu emisiju teže je proizvesti od svih ostalih koje se tamo proizvode.

O tome najbolje svjedoče serije Miljenka Smoje i “Gruntovčani”. Kostim, scenografija, izbor glumaca, glazba, redateljski pristup, čak i s današnje distance, u tim serijama djeluju vrhunski profesionalno. Takva humoristična serija nije bila samo “zabavna” nego dramski program, gdje istinski književni humor i spada. Na žalost, tim putem se nije nastavilo i humor je na televiziji gurnut u ladicu lake zabave.

Istodobno, bez prekida, beogradska televizija je gotovo industrijski proizvodila serije, stvarajući popularne komičare Čkalju, Miju i ostale. Izvrsni komičari će zaista osvojiti publiku, ali ipak će te serije ostati na razini uspješne televizijske estrade, znatno ispod kvalitete serija Miljenka Smoje.

Da je Hrvatska televizija posvetila veću pozornost humoru, mogla je također stvoriti svoje junake i proizvoditi seriju za serijom. Imali smo Serdara, koji nije ništa slabiji komičar od Čkalje, ali mu ta šansa nije dana. Kao što nije ni Relji Bašiću nakon uspjelog Golikova filma pružena prilika da bude junak više serija. A što je s Borisom Dvornikom? Zar on nije bio idealan glumac za stvaranje novih serija? Očito je beogradska televizija bila znatno mudrija birajući urednike koji su znali uvjeriti Lolu Đukića i druge pisce da se posvete pisanju za televiziju. Ali ostavimo se televizije, koja pitanje humora još nije ozbiljno shvatila.

Odgovorimo konkretno – ?
Imaju, i to mnogo više nego što se misli. Ali da bi se konzumiralo taj humor, treba posjećivati kazališta (u koja mnogi osporavatelji hrvatskog humora ne idu) i treba čitati knjige i drugo štivo. Zar nije dovoljna činjenica da budemo više nego zadovoljni – što smo u tri godine dobili dva odlična humoristična romana mladog Ante Tomića?

Znate li tko je Zvonimir Balog? Pisac vrlo duhovitih knjiga “za djecu od 7 do 77 godina”, jednak američkom ekvilibristu humora Ogdenu Nashu.

Jeste li čuli za Đermana Senjanovića? Pisca knjiga i duhovitih kolumni od kojeg će dobar urednik televizije moći dobiti odličnu seriju ako je čuo da Senjanović postoji. Adresa: Slobodna Dalmacija, stolac u kojem je sjedio Miljenko Smoje.

Arsen Dedić je pisac izvrsnih satiričnih duhovitih pjesama koje možete naći u antologiji humora. Živući klasik Vesna Parun u posljednjih deset godina napisala je pregršt kritičkih pjesama koje su pravi biseri humora.

Čitate li Ferale tribune? Beograd nema, a nije nikad ni imao, takav britki, satirični tjednik, a malo je i zemalja u svijetu koje imaju reviju sličnih radikalnih stajališta, serviranih s vrhunskom ironijom.

Čuli ste za Ivu Brešana, pisca dvadesetak komedija, ruku na srce, ništa slabijih od onih koje piše Kovačević, a kojeg nam Polimac stavlja kao briljirajući uzor. Da se razumijemo, i nama je Kovačević drag pisac, u kazalištu “Kerempuh” su postavljena dva njegova teksta, ali kad bi neki objektivni književni konzilij usporedio ta dva autora, veću važnost dao bi Brešanovu opusu.

U Zagrebu postoje dva specijalizirana kazališta za komedije: “Kerempuh” i “Komedija”. Desetak komediografa (Brešan, Hadžić, Radaković, Budak, Kerstner, Grgić, Stazić, Hitrec, Jergović) napisali su u četiri desetljeća brojna djela za ta kazališta koja su doživjela rekordan broj repriza i igraju se još i danas na kartu više.

Ako treba još dokaza, postoje i godišnjaci Sterijina pozorja u Novom Sadu gdje je objavljivana precizna i objektivna statistika. Po toj statistici, gotovo dvadeset godina ja sam bio najizvođeniji komediograf na području bivše Jugoslavije. To još pomalo traje, pa moje komedije sad igraju tri kazališta u Sloveniji, jedno u Bosni, a premijera “Državnog lopova” izvedena je prije dva mjeseca u Poljskoj gdje mi je već prije izvedeno pet komedija.

Da li da spomenem Felixa – Puntarića, koji svako jutro, onako uz prvu kavu, nasmije 200 tisuća Hrvata u Večernjaku. Hrvatska karikatura imala je od “Podravskog ježa” (1862.) najmanje 20 vrhunskih karikaturista.

Podsjetit ću i na Zagrebačku školu crtanog filma koja je osvojila mnoge svjetske nagrade, pa čak i Oscara, duhovitošću i vrhunskim smislom za ironiju. Vjerojatno i to spada u humor jednog naroda.

Ima još dosta toga, a autore možete pronaći u “Antologiji hrvatskog humora” koja je izišla prije četiri godine. Pisac i moreplovac Joža Horvat napisao je sočnu knjigu ratnog humora “Mačak pod šljemom”, a nešto prije izazvao je bijes ideologa svojom komedijom “Ciguli miguli”, koja je po kazni trideset godina boravila u bunkeru.

Na kraju pitanje – zar treba braniti humor jednog naroda koji je imao Držića prije nego Francuzi Molierea? Ako ovdje dodam galženjački, žuhki, kajkavski humor u “Baladama Petrice Kerempuha”, netko će reći, pa zar i Krleža među humoristima.

Zašto ne? Narodi kad govore o vrhovima svoga humora citiraju Gogolja, Čehova, Marka Twaina, Molierea, Hašeka, Cervantesa, a ne hvale se zabavnim TV serijama. Nemam ništa protiv zabavnih emisija na televiziji gdje će se zabavna glazba miksati s ponekom smiješnom dosjetkom voditelja, ali kad se govori o humoru, to je nešto drugo.