Ilko ČulićMasovno iskrcavanje francuskih muzičara na Heathrowu, užurbani fotoreporteri najtiražnijih britanskih magazina koji među putnicima iz Pariza pokušavaju prepoznati Daft Punk, Cassius, Air ili Kid Loca, londonski domaćini koji se trude izgovoriti barem kurtoazni pozdrav na francuskom i opći dojam da kvaliteta modernog pop zvuka ovisi o vodostaju Seine. Prije pet ili šest godina bilo je puno argumenata za tvrdnju da francuska invazija predstavlja najbolji dio produkcije elektronske glazbe, ali izvan klupskih podija na kojima su tada dominirali Daft Punk najviše komplimenata pokupio je duo Air s debitantskim albumom “Moon Safari”. Kad se već činilo da je samo zbog njih otvorena nova kategorija “retro-future”, Jean-Benoit Dunckel i Nicolas Godin nespretno su zalutali na sljedećem albumu “10 000HZ Legend”. Zbog fame stvorene oko “Moon Safari” opet su dobili mnoštvo pohvala, ali nitko nije mogao dugoročno braniti gotovo konfuzan mix sklopljen od electro-disco ritmova, stadionskih rock riffova ukradenih od Van Halena i kvazipsihodeličnih eksperimenata na tragu Pink Floyda.
“10 000HZ Legend” spašen je od totalnog kreativnog fijaska tek zahvaljujući gostovanju Becka Hansena i premda su Air još neko vrijeme držali dobre pozicije na europskim top listama, njihov se utjecaj istopio poput ledenjaka pogođenog globalnim zatopljenjem. Ako je novi singl “Cherry Blossom Girl” samo navijestio kako još uvijek ima nade za Air, njihov treći album “Talkie Walkie” potvrdit će da su se ipak vratili na pravi put. Tijekom dugih priprema u studijskom timu zaposlili su famoznog Radioheadovog producenta Neila Godricha, a gudačku sekciju preuzeo je Michel Colombier, dugogodišnji suradnik Sergea Gainsbourga i još uvijek pouzdana veza s francuskom pop tradicijom. Iako su oba pojačanja odigrala važne uloge u nešto manje od 40 minuta novog materijala, “Talkie Walkie” se vrlo brzo može identificirati kao nastavak “Moon Safari” na kojem su Air odustali jedino od vokalnih asistencija Beth Hirsch. Zamijenili su je Dunckel i Godin, očito bez velikih glasovnih mogućnosti, ali s dobrim planom kako pretvoriti vokal u dodatni instrument.
Od 10 kompozicija na albumu četiri su instrumentalne, a među njima je i “Alone In Kyoto”, premijerno objavljena lani na soundtracku iz filma Sophie Copolle “Izgubljeno u prijevod”. No ukoliko se traži instrumental s potencijalom za hit singl, prvi izbor trebao bi biti “Alpha Beta Gaga”, koji zvuči kao besprijekoran remix nekih prastarih Beach Boysa. “Talkie Walkie” može biti mlađi brat albuma “Moon Safari”, ali pretjerano insistiranje na sličnostima odvlači pažnju s jasno pokazane namjere Dunckela i Godina da izvuku Air iz francuskog paketa koji se danas ne prodaje kao 1998. Umjesto posustalih i već napola zaboravljenih sunarodnjaka, njihovi novi saveznici trebali bi biti aktualni downtempo prvaci Zero 7 i Lemon Jelly, a možda i Morcheeba s posljednjim albumom “Charango”. U svakom slučaju, Air će ponovno imati prvoligaški status.

Diamanda Galas – ‘Defixiones – Will And Testament’ (Mute / Dallas)

Darkerska princeza iz 80-ih, ubrzo evidentirana kao značajna predstavnica američke glazbene avangarde, često je obrađivala provokativne teme, ali čak i album sa snimkom kontroverzne Baudelaireove poeme “Litanies Of Satan” doima se prilično bezazlenim nakon “Defixiones”. Na dvostrukom live CD-u Diamanda je pokušala dočarati stravične prizore iz razdoblja 1914.-1923., kad je progon kršćanske manjine u Turskoj eskalirao u genocid s više od milijun mrtvih Armenaca, Asiraca i maloazijskih Grka. Nažalost, koncept albuma je puno intrigantniji od sadržaja jer Diamanda, koja ovdje zvuči poput Laurie Anderson u koroti, za 96 minuta nije uspjela uskladiti tjeskobnu atmosferu s razvučenim improvizacijama crkvenih liturgija i drevnih folklornih napjeva.

Gang Of Four – ‘A Brief History Of The Twentieth Century’ (EMI / Dallas)

Poslije dugo prepričavanog gostovanja na Zagrebačkom bijenalu 1980., Gang Of Four bio je jedan od popularnijih new wave bandova u ovim krajevima. Međutim, njegov je utjecaj u svjetskim razmjerima potpuno razotkriven tek nedavno, nakon proboja bandova The Rapture, Peaches i nove generacije disco-punkera koji su pronašli blago zakopano na albumima “Entertainment” i “Solid Gold”. Kompilacija “A Brief History” je prvi put objavljena prije 14 godina, ali tada se jedino mogla priložiti kao dokaz da je četverac iz Leedsa odveslao daleko ispred svoga vremena, dok friško remasterirano izdanje dolazi na tržište u trenutku kad je grupi napokon priznat status krucijalnih inovatora novog vala. Na popisu 20 pjesama nalaze se rani singlovi, snimke s izvrsnog prvog i još boljeg drugog albuma te ponešto s trećeg LP-ja “Songs of The Free”, koji je dao nezaboravnu “I Love a Man In a Uniform”. Zamalo perfektan izbor, osim live verzije “What All We Want” koja je istisnula superiorniju studijsku snimku.

Joe Henry – ‘Tiny Voices’ (Anti-Epitaph / Dancing Bear)

Kalifornijski kantautor Joe Henry je još početkom 90-ih surađivao s popularnim country-rockerima iz Jayhawksa, potom je u studijskom timu imao face poput Daniela Lanoisa i T-Bone Burnetta, no nikako se nije mogao uklopiti u kalkulacije “major label” izdavača. Transfer u nezavisni “Epitaph” podrazumijevao je osvajanje pune autorske slobode i Henry je na devetom albumu pokazao da se ipak bolje snalazi u takvim uvjetima. Dopadljiva mješavina bluesa, jazza i soula katkad izdaleka podsjeća na Stinga iz nekih boljih dana, no ako ga pažljivo slijedite od “This Afternoon” preko “Animal Skin” i “Dirty Magazine” do odjavne “Your Side of My World”, primijetit ćete kako je Henry utisnuo prepoznatljiv pečat u svih 12 pjesama izabranih za “Tiny Voices”. Uostalom, nije slučajno pozvan u društvo velikana koji su pomagali Solomoneu Burkeu na povratničkom albumu “Don’t Give Up On Me”.

Zvjezdice:
Air – 4
Diamanda Galas – 2
Gang Of Four – 5
Joe Henry – 3

Top lista:
1. Air – ‘Talkie Walkie’
2. Ty – ‘Upwards’
3. Outkast – ‘Speakerboxxx / The Love Below’
4. Gang Of Four – ‘A Brief History Of Twentieth Century’
5. Talking Heads – ‘Once In Lifetime’