Nenad PolimacOdređivanje datuma premijere filma u američkim kinima velika je mudrost. Ponajprije, svaka velika hollywoodska kompanija pazi da se istog dana ne počne prikazivati neki film sličan njihovom jer se time obezglavljuje tržište. Ukoliko je vaš film melodrama koja računa na gledateljice, neće vam pasti na pamet da se gurate u kinima sa sličnim proizvodom tuđe kompanije, jer bi se lako moglo dogoditi da vas potonji zgromi. Ako pak raspolažete spektaklom s atrakcijama za klince, vaš će oprez biti upućen u drugom smjeru: “ženski” vam filmovi neće biti konkurencija, ali roba poput novog nastavka “Scooby-Dooa” svakako hoće. U udarnim kino razdobljima poput Božića, Uskrsa i ljetnih praznika katkad je i tjedan dana razmaka od najopasnijeg konkurenta dostatno da pozicionirate svoj film i osigurate mu nekoliko mjeseci dobrog prometa u multipleksima. Traženje idealnog termina premijere katkad traje i preko godinu dana (ovisi o skupoći i potencijalu projekta), a izmjene u posljednji tren također su česta pojava.

Imidž domaćice "Osmijeh Mona Lise" vrijedi vidjeti zbog fascinantne evokacije pedesetih godina uz pomoć filmskih žurnala i novinskih oglasa: ženski imidž prezentiran u njima upravo je nevjerojatanDa ste nekom američkom marketinškom stručnjaku za film pokazali zagrebački kino repertoar od prošlog četvrtka, on bi zavapio: “Pa jeste li normalni?! Istog dana počinjete prikazivati filmove “Osmijeh Mona Lise” i “Razvedi me – zavedi me” (domaći prijevod “Nedopustive okrutnosti”, novog filma braće Coen)?! Pa to su dva proizvoda koji računaju prvenstveno na gledateljice, a takvo naguravanje shvatljivo je jedino na Valentinovo!”. Siroti Amerikanac još bi dugo zanovijetao, sve dok mu netko ne bi objasnio povod ovom neobičnom dvoboju “ženskih” filmova. Od prošle jeseni na našem tržištu razvila se ne mala netrpeljivost oko podjele prihoda od kino ulaznica. Continental film i Intercom Issa, koji distribuiraju proizvode četiri velike hollywoodske kompanije, počeli su tražiti od prikazivača za svoje najatraktivnije filmove između 43 i 50 posto od ukupnog utrška (kako je to slučaj manje-više posvuda u svijetu), dok je Blitz film i video, zastupnik petog “majora” (kratica za hollywoodske divove), smatrao da distributerska najamnina mora ostati na 40 posto (kakva je uglavnom bila tijekom devedesetih), jer je upravo otvarao prvi hrvatski multipleks u Branimir centru, pa mu je prikazivački interes bio važniji od distributerskog. Netrpeljivost je išla dotle da su Blitzovi filmovi pokušali pobijediti konkurenciju po pravilima koja su u Americi nezamisliva – da se slični filmovi otvaraju u istom terminu: već sam pisao o tome kako se “Američka pita 3” naguravala s Continentalovim “Piratima s Kariba” (i izgubila meč), a novi primjer su “Osmijeh Mona Lise” i “Razvedi me – zavedi me”. Budući da Continental za “Osmijeh Mona Lise” traži od 43 do 45 posto od ukupnog prihoda filma, zasad ga još ne prikazuje u Blitzovom multipleksu, ali tamo zato igra jedan drugi “ženski” film, “Razvedi me – zavedi me”. Situacija u ostalim dijelovima Hrvatske je nešto drukčija: budući da u Splitu, Rijeci, Osijeku i Zadru nema toliko kina kao u Zagrebu, “Razvedi me – zavedi me” mora čekati na red jer je “Osmijeh Mona Lise” puno ranije rezervirao svoj termin. Sva sreća, jer zamislite da živite u gradu u kojem se prikazuju samo ljubići!

Koji od ta dva filma preporučiti? Filmoljupci oko toga neće imati nikakvih dvojbi. Braća Coen sinonim su otkvačenih hollywoodskih momaka, koji ponekad malo i previše koketiraju sa srednjostrujaškim ukusom (“Tko je ovdje lud?”), ali zna im se posrećiti i poneki koliko bizaran toliko i lucidan uradak (“Fargo”, “Veliki Lebowski”). “Razvedi me – zavedi me” nije baš briljirao u američkim kinima (35 milijuna bruto zarade u odnosu na budžet od 60 milijuna), ali je zato bio itekako gledan izvan domovine (dodatnih 77 milijuna bruto zarade). Razlog? Mislim da Amerikanci nisu baš ludi za ciničnim pričama o pohlepnim bogatašima, dok svijet drži da je to pravi način prezentiranja Amerike.

O čemu je riječ? Glavni junaci filma su stručnjak za razvode (George Clooney) i prelijepa mondenka (Catherine Zeta Jones) koja je svog prebogatog muža uhvatila u nevjeri. Budući da spretni odvjetnik zastupa njezinog muža, ona ostaje bez planiranog bogatstva no zato smisli osvetu, kojoj će naposljetku i sama djelomično postati žrtvom. Svjetonazorski okvir braće Coen (inače velikih filmoljubaca) za “Razvedi me – zavedi me” su američke screwball komedije iz tridesetih i četrdesetih u kojima se rat žena i muškaraca vodio gotovo do istrebljenja, a sprdanje američkoj opsjednutosti bogatstvom dosezalo je upravo subverzivne razmjere. Kada bi Coene upitali tko im je najomiljeniji hollywoodski klasik, odgovor bi vjerojatno bio Preston Sturges (“Sullivanova putovanja”, “Lady Eve” i dr.), no u “Razvedi me – zavedi me” ima i puno motiva iz ljubavnih crnjaka Mitchella Leisena, ponajprije “Lagodnog života”. “Razvedi me – zavedi me” fino spaja filmoljubačke opsesije Coenovih sa standardima moderne komedije, Clooney i Catherine Zeta Jones ulašteni su poput virtuozne scenografije i kostimografije, najavna špica je među najboljima koje sam ikad vidio u novim hollywoodskim filmovima, no moj je jedini prigovor da redatelje očito puno više od glavnih protagonista zanimaju luckasti epizodisti: nimalo slučajno što su posljednji kadrovi filma posvećeni šašavom televizijskom producentu (egzaltirana gluma Geoffreyja Rusha ovaj put je u primjerenom miljeu, kao i u “Piratima s Kariba”) i njegovoj novoj zvijezdi, tamnoputom privatnom detektivu koji video kamerom snima preljube (izvjesni Cedric the Entertainer).

Dok “Razvedi me – zavedi me” ima sve preduvjete da se dopadne i muškarcima koji su dopratili svoje izabranice u kino, “Osmijeh Mona Lise” pravi je “ženski” film. Najavljivan kao ženska verzija “Društva mrtvih pjesnika”, drugi osobni projekt Julie Roberts za Revolution Studios (prvi je bio “Američka dragana”) donekle je razočarao mlakom premijernom zaradom uoči Božića, no kako vrijeme odmiče utržak se pretjerano ne smanjuje (dosadašnja zarada prešla je 62 milijuna dolara), što svjedoči da film ima dobru usmenu predaju i da je našao svoju publiku. Prognoze o novom Oscaru za Juliu Roberts bile su, čini se, posve neutemeljene (ona je filmu ponudila tek svoju neospornu karizmu, dopuštajući mlađim kolegicama da se probiju u prvi plan), što se već dalo vidjeti iz nominacija za Zlatni globus, u kojima je jedino figurirala pjesma Eltona Johna.

Usporedba s “Društvom mrtvih pjesnika” iz 1989. logična je. U filmu Petera Weira (koji je dobio Oscara za ono što je u njemu najslabije – scenarij) Robin Williams igrao je profesora književnosti Johna Keatinga koji krajem pedesetih godina potiče učenike da se slijede osobni odabir, a ne da udovoljavaju željama svojih roditelja. Dakako, reakcija establishmenta je žestoka i on gubi radno mjesto. U sličnoj je situaciji i Katherine Watson (Julia Roberts), koja je došla 1953. predavati povijest umjetnosti na ugledni Wellesley koledž pokraj Bostona. Malo je poznato, no ženski su koledži na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće bili puno progresivnija mjesta, prepuna sufražetkinja, nego sredinom prošlog stoljeća, kada se smatralo da je studij tek privremena razbibriga otmjenih cura prije no što se udaju i ne postanu domaćice (tek je feministička revolucija poslala taj koncept u ropotarnicu). Katherine Watson stoga škrguće zubima dok mora objašnjavati važnost Pabla Picassa svojim pretpostavljenima i dok sluša kako je bonton za mlade dame jednako važan kao i predmet koji ona predaje.

“Društvo mrtvih pjesnika” i “Osmijeh Mona Lise” ima zajedničku osobinu što imaju za protagoniste ljude koji se opiru konvencijama, dok scenaristi tih filmova natrpavaju radnju najotrcanijim klišejima. U “Osmijehu Mona Lise” nema iznenađenja kao ni u prvo spomenutom filmu (čak je i glavni dramski obrat, preobrazba negativke koju glumi Kristen Dunst, najavljen već u uvodnoj okvirnoj sceni), pa ste zahvalni za poneki netipičan prizor, poput scene u kojoj Julia Stiles – u ulozi najinteligentnije među učenicama – objašnjava zašto ne želi ići na Yale i studirati pravo: ona zbilja želi biti domaćica i odgajati djecu, ali ne zato što je netko na to prisiljava. Suptilno je provedena i diskretna kritika “aktivizma” Katherine Watson: nadarena profesorica pokušava stvoriti svijet po vlastitoj mjeri i ne zamjećujući da mnogi uživaju u konformiranju, poput njezine kolegice koja uvečer radije sjedi pred televizorom i gleda kvizove nego da luta gradićem i traži životnog partnera.

Usprkos predvidljivosti i političkoj indiferentnosti (lezbijski odnos spomene se samo jednom, antikomunistička euforija – tako tipična za to razdoblje – ni jednom, kao ni problemi “obojenih”), “Osmijeh Mona Lise” lako se gleda, kako zbog solidne međuigre Julie Roberts i odličnih mladih hollywoodskih glumica tako i zahvaljujući režiji Mikea Newella, koji je film koncipirao kao slikovnicu s početka pedesetih, gdje zapaženu ulogu imaju tadašnji novinski oglasi te filmski i televizijski žurnali. Upravo je nevjerojatno kakav se ženski imidž njegovao u tom vremenu, no tko zna, možda će se za pedeset godina netko smijati i našim predodžbama koje danas smatramo posve korektnima i naprednima.