Nicolas Sarkozy ispred kipa Ivane Orleanske u VaucouleursuManje od stotinu dana do predsjedničkih izbora u Francuskoj kampanja se zaoštrava na sve agresivniji način. Desna stranka na vlasti, Unija za pučki pokret (UMP), trenutačno oštri strategiju zastrašivanja socijalističkim kandidatom Françoisom Hollandeom, čija se prednost pred predsjednikom Sarkozyjem lagano topi. Budući da Sarkozy još nije službeno obznanio svoju kandidaturu, za napade na njegova glavnog suparnika zaduženi su najistaknutiji članovi UMP-a, visoki državni dužnosnici i ministri koji su dobili nalog da iz svih verbalnih oružja tuku po socijalističkom kandidatu. Tako je predsjednik Nacionalne skupštine Bernard Accoyer izjavio da se ekonomske i političke posljedice lošeg izbora Francuza mogu usporediti s posljedicama koje izaziva rat, a Nadine Morano, ministrica rada i solidarnosti, ocijenila je da je François Hollande "opasan kandidat". Sarkozy se morao ograditi od izjave predsjednika Nacionalne skupštine, postavljajući se iznad politikantske, sve prljavije igre, ali ton kampanje je zadan.

SARKOZY SE ZASAD drži po strani, posvećen nadasve "reprezidentalizaciji" svoje uloge. Jača međunarodne aktivnosti, bavi se spašavanjem eura i rješavanjem ekonomske i dužničke krize unutar EU, u čemu se, uz njemačku kancelarku Angelu Merkel, nametnuo kao glavni akter. No ne zanemaruje ni domaću scenu. Svakodnevno posjećuje tvornice, što mu osigurava veliku medijsku prisutnost koja nije dio kampanje, ali zapravo radi za nju. U lovu na glasove razočaranih u njegovu politiku, u iskušenju da se okrenu krajnje desnoj Nacionalnoj fronti, čija je kandidatkinja Martine Le Pen za petama francuskom predsjedniku (sklono joj je od 17 do 20 posto glasača, nasuprot 24 posto glasača sklonih Sarkozyju ), u kampanju se uplela i povijest. Šestota obljetnica rođenja Ivane Orleanske poslužila je kao povod i prilika da se ta ličnost, simbol otpora protiv engleskih okupatora u 15. stoljeću i simbol ujedinjenja Francuske te žrtvovanja za nju, otme Nacionalnoj fronti koja ju je posljednjih godina prisvojila. Odavanje počasti Ivani Orleanskoj, koju Nacionalna fronta obilježava svake godine 1. svibnja mimohodom do njezina spomenika u Parizu, pretvorilo se u nacionalistički skup krajnje desnice s ikonografijom neofašističke manifestacije. To je Ivanu Orleansku udaljilo od srca Francuza. No ona je ostala neizbježna povijesna referenca za kojom posežu svi francuski predsjednici, hodočasteći u Orléans. To je neizostavan dio republikanske tradicije.

Sarkozy je odlučio hodočastiti u mjesto rođenja Ivane Orleanske - Domrémy, i u Vaucouleurs, odakle je 1429. "povela narod" protiv Engleza. Zbog svoje povijesne uloge, a još više legende, ona je idealna ličnost s kojom se svi mogu identificirati, ikona katolika. Zbog svoje žrtve proglašena je sveticom, doduše 500 godina nakon što ju je Crkva spalila na lomači. Uzdižu je rojalisti jer je dovela na prijestolje Charlesa VII., ali i republikanci i socijalisti, jer je kao djevojka iz puka povela pobunu ugnjetavanih i ujedinila Francusku. U predizbornoj kampanji ujediniteljska uloga Ivane Orleanske posebno zanima Sarkozyja u pohodu na pučko izborno tijelo, koje nije neosjetljivo na pjev nacionalističkih sirena Nacionalne fronte. A njih nije malo, čak 30 posto Francuza izjavljuje da im nisu strane ideje čelnice Nacionalne fronte Marine Le Pen. Prema politologu Stephanu Rosèsu, referirajući se na Ivanu Orleansku, "Sarkozy pokušava sebe uzdignuti na povijesnu razinu u trenutku kad mu Francuzi zamjeraju da je desakralizirao i privatizirao predsjedničku funkciju". Nije prvi put da Sarkozy poseže za povijesnim ličnostima u političke svrhe. Za prethodne izborne kampanje junak mu je bio Guy Moquet, komunist i heroj pokreta otpora kojeg su njemački nacisti strijeljali na početku II. svjetskog rata.

Povjesničari ocjenjuju da je Sarkozy sklon svođenju povijesti na velike povijesne ličnosti koje François Hollande kandidat je Socijalističke strankepretvara u idole, bez dubljeg poniranja u razumijevanje složenosti povijesnog procesa. Uz Ivanu Orleansku i Guya Moqueta, redovito se referira i na Jeana Jaurèsa ili na herojstvo francuskih vojnika u I. svjetskom ratu. U tom napadnom pozivanju na njih povjesničari vide pokušaj ideologizacije i instrumentalizacije povijesti. Najnoviji primjer toga je Zakon o penaliziranju poricanja turskog genocida nad Armencima 1915. koji je potkraj prošle godine nadmoćnom većinom izglasovala Nacionalna skupština. Kao da nije bilo dovoljno što je Skupština prije deset godina priznala genocid nad Armencima. Za poricanje tog genocida predviđa se kazna od godine dana zatvora i 45.000 eura. No Zakon bi mogao Francusku stajati milijarde eura zbog mjera ekonomske retorzije koje je najavila Turska. I ovaj zakon dovodi se u izravnu vezu s predizbornom kampanjom. Naime, u tijesnoj utrci za predsjednika, 500 tisuća glasova Francuza potomaka Armenaca nije nezanemarivo. Kritike ne prestaju pljuštati. U svojoj analizi penalizacije osporavanja genocida nad Armencima Le Monde govori o "elektoralizmu, komunitarizmu i političkom čitanju povijesti".

POLITIKA JE OTVORILA Pandorinu kutiju povijesti na zgražanje povjesničara koji već desetak godina upozoravaju na opasnost instrumentalizacije povijesti, ali i na ugrožavanje njihove slobode istraživanja uvođenjem "memorijalnih zakona". Francuska kažnjava poricanje genocida nad Židovima i genocida nad Armencima, ali što je s drugim genocidima? Recimo s onima koje su počinili Crveni Kmeri u Kambodži ili s genocidom nad Tutsijima u Ruandi, koje priznaje UN. Nakon pokušaja da se u školske programe 2005. uvede "naglašavanje pozitivne uloge francuske prisutnosti u kolonijama" i osudi jednog povjesničara, specijalista za trgovinu robljem koji je osporio takvo tumačenje povijesti, skupina uglednih francuskih povjesničara, nazvana Sloboda za povijest, objavila je peticiju u kojoj traži zabranu "memorijalnih zakona". Godine 2008. komisija francuskog parlamenta zaključila je da treba prekinuti s donošenjem zakona koji imaju cilj pisanje povijesti. No taj isti parlament sam sebe nije poslušao. Vraćati se na povijesne događaje, osobe i nepravde, posebno kad to može biti politički korisno, puno je lakše nego tražiti ne uvijek ugodne odgovore na probleme sadašnjosti, kao što su ekonomska kriza, zaduženost, nezaposlenost. Povratak u prošlost nudi tek kratkotrajnu stanku uoči kraja predsjedničke kampanje u Francuskoj, u kojoj će se upotrebljavati sva sredstva prema protivnicima. Za to su zaduženi "ratni kabineti" spremni u svakom trenutku posegnuti za starim ili novim oružjem u skupljanju glasova.