Renato BaretićHajde, budite na par minuta i razumni i iskreni, pa recite što vam se čini, tko je upropastio Grčku? Bruxelles ili sami Grci? Je li Italiji više naudila Europska unija, ili od samih Talijana demokratski izabirane vlade Silvija Berlusconija? Ista se pitanja dadu postaviti i za Španjolsku, Portugal, Irsku, Mađarsku... Tko je sve njih upropastio, tko je unaprijed sjebao živote tamošnje djece? Europska unija svojim jasnim (često, naravno, i debilnim, ali ne i ultimativnim) propisima, ili sami punoljetni građani, svojim življenjem na kredit i glasovanjem na izborima? Tko? Tko je Grcima propisao četrnaest plaća godišnje i debele bonuse za točno dolaženje na posao ili poznavanje rada na računalu, i zašto? Možda Bruxelles? Okej, ako jest, zašto samo Grcima, zašto ne i drugima u Europskoj uniji? Hm? Protiv koga su Grci, a i ostali, protestirali, na koga su bacali kamenje i Molotovljeve koktele – na svoju vladu, ili na neki lokalni ured EU? Na kraju krajeva: tko će isposlovati spas za Grke? Neće ni Grčka ni njezina vlada, nego Njemačka i Merkel, drugim riječima – EU.

Nemojmo se zezat! Hoću reći: nisu se Grci našli u dubokom dreku zato što su u Uniji, nego zato što su se ponašali krajnje neodgovorno prema vlastitu novcu. Čim bi im ga malo pofalilo, otrčali bi do najbliže pohlepne banke i podigli štogod gotovine, presretni što su uz posuđeni novac dobili čak i povećanje dopuštenog minusa na računu! Tako se ponašala vlada, tako su se od nje naučili ponašati i svi ostali građani. Tako su se, jasno, ponašale i banke, ustanove kojima riječ "šteta" ne postoji u poslovnom i bilančnom vokabularu. Banke su uvijek u plusu (pogledajmo samo kako su uspješno poslovale ove kod nas u zadnje tri krizne godine!) i one su mjesta od kojih treba zazirati, banke, a ne Europska unija. Fiskalna reforma Unije koju tako uporno zagovara Njemačka nije ništa drugo nego pobuna protiv bankarske lažljive nezajažljivosti. Nešto kao nastavak "Occupy Wall Street" drugim sredstvima, daleko moćnijima i daleko manje maglovitim od banalnih parola i skandiranja za propovjednicima kao na američkim tv-misama. I zato uopće nije nelogično to što je "Standard & Poor's" u istom danu snizio kreditne rejtinge čak devet zemalja eurozone, tvrdeći da rezanje proračunske potrošnje (na što je kriza nagnala čak i najtvrdoglavije među njima) vodi ravno u katastrofu. Racionalizacija financijskog funkcioniranja države, uz kontroliranu štetu, imperativ je ovog razdoblja za sve europske države, ali čim su se neke od njih drznule poslušati taj imperativ – stigla je ta nadbankarska packa po prstima. I to, gle, gotovo svima osim Njemačke.

Njemačka je očito još prejaka za packanje, ali i za nju se sigurno traži lijeka, za nju i za to njeno dosadno inzistiranje na financijskoj disciplini svih članova obitelji. Svakome tko je ikad bio u Njemačkoj duže od jednoga dana morao je u oko upasti barem jedan detalj tamošnje fascinantno jednostavne logičnosti ustroja svakodnevice. Bio sam i u nekim drugim zemljama Unije, ali svejedno, kad kažem EU, prvo pomislim na Njemačku. A i na jedan od najpoznatijih slogana hrvatske književnosti, na onu Slamnigovu "disciplinu mašte". Da, disciplina mašte, to je za mene Europska unija. Sva sloboda ovog svijeta u stalnom kreativnom koškanju i natezanju sa svim ograničenjima ovog svijeta. Mogla je takva biti i samo Hrvatska, sama sa sobom i sama za sebe, (nitko sretniji od mene, možda jedino Vlado Gotovac!) ali dvadeset je godina ovdje prošlo, skoro pola moga života, u apsolutnom kaosu, bez imalo discipline i bez imalo mašte, unatoč svim obećanjima i jednog i drugog, osim u kriminalnom i korupcijskom miljeu – tamo je, bogme, bilo i discipline i mašte... Dosta mi je toga, hoću nešto novo, hoću da svi oko mene budu disciplinirani, ali i maštoviti! Hoću da maštovito raspolažu samo novcem kojim realno raspolažu, a ne da im se banalne maštarije ostvaruju novim lihvarskim kreditima i minusima, pa da onda poslije za svoju nesreću optužuju tajne organizacije (i to globalne, jer ove lokalne nisu njihova razina, pih, kaj god!), neću više mudrijaše koji znaju sve teorije zavjere, a nisu se u stanju iz manje od tri pokušaja izvući s rotora u Savskom Gaju, neću više pritvore bez zatvora, neću neoliberal-šovenske kreature, neću preko noći izmjenjive urbanističke planove, neću lažne poljoprivrednike, neću sudove s višestrukim mjerilima, neću neoporezovane razvratne crkvenjake, neću liječničko javno-privatno poduzetništvo, neću klasnu elitizaciju obrazovanja, neću mlade umirovljenike po kafićima uz kladionice...

Ukratko – neću više Hrvatsku koja nikome ne smije reći "neću!". Eh, da ima još nešto što neću: neću euro u svoju butigu! Hoću Hrvatsku mašte i discipline, hoću odgovorne sugrađane bez fige u korumpiranom džepu, hoću pošteniju mirovinu za svoje starce i jeftino obrazovanje za svoje klince. Hoću zemlju u kojoj jasna pravila dopuštaju, potiču i nagrađuju kreativnost na svakom polju. Hoću zemlju gdje, barem u zadnjoj trećini mog života, novinske stranice unutarnje politike neće puniti teme iz crne kronike. Hoću da svaka hrvatska općina, svaka državna agencija i svaki sportski klub dobiju opipljiv i zdravorazumski razlog svoga postojanja, hoću da hrvatska brodogradilišta ostanu hrvatska brodogradilišta, ali bez proračunskog novca... Ma, sve to što ja hoću tako je prokleto jednostavno, ali opet (pokazala su nam dva zadnja desetljeća samoće, pardon, samostalnosti) apsolutno neizvedivo ako Hrvatskom gospodare samo Hrvati, odnosno ako ovdje djeluju samo naša tisućljetna nedisciplina i nemaštovitost. Paradoksalno je na prvi pogled, ali istinito: samo ako uđe u EU, Hrvatska će opet svakome, pa i unutar Unije, moći reći "neću!". Drugim riječima, tek će se ulaskom u EU napokon morati čuti i slušati hrvatsko "hoću". Ne odlučimo li se za to, ostat ćemo čardak ni u Europi ni na Balkanu, prepušteni grabežljivcima sa svih strana, iznutra i izvana, baš kao i dosad.