Objavljeno u Nacionalu br. 844, 2012-01-17

Autor: Dean Sinovčić

Michel Hazanavicius

Nitko nije želio financirati osvajača Zlatnoga globusa

Francuski redatelj za Nacional govori o reakcijama koje je izazvao svojim crno-bijelim nijemim filmom 'The Artist' koji je osvojio tri Zlatna globusa i postao glavni kandidat za osvajanje nagrade Oscar

'U Americi nitko ne bi mogao snimiti film poput 'Artista', to je morao biti europski redatelj', smatra
Michel Hazanavicius'U Americi nitko ne bi mogao snimiti film poput 'Artista', to je morao biti europski redatelj', smatra Michel HazanaviciusTri Zlatna globusa filmu “The Artist” - za najbolji film u kategoriji komedije ili mjuzikla, za najboljeg glumca i za najbolju glazbu - vjerojatno ne bi izazvala toliku medijsku pozornost da nije riječ o crno-bijelom, nijemom filmu francuskog redatelja Michela Hazanaviciusa, koji je radnju smjestio u Hollywood 1927. godine. Ova priča o Georgeu Valentinu (Jean Dujardin), zvijezdi nijemih filmova, koji se zaljubljuje u mladu plesačicu Peppy Miller (Bérénice Bejo), prikazana je na fascinantan način i sada je postala glavni kandidat za nagradu Oscar.

Da bi film mogao postati ovogodišnja senzacija, postalo je jasno tijekom prošlogodišnjeg filmskog festivala u Cannesu, kada je “The Artist” bio premijerno prikazan i kada je Jean Dujardin dobio nagradu za najboljeg glumca. Filmom je bio oduševljen Harvey Weinstein, čuveni filmski producent koji je odmah otkupio prava za distribuciju filma u Americi. Weinstein je osvajač nekoliko Oscara, poznat po tome što prepoznaje oscarovski materijal tamo gdje ga malo tko vidi, kao što je bilo u slučaju filmova “Engleski pacijent”, “Zaljubljeni Shakespeare” i prošlogodišnjeg “Kraljeva govora”.

Weinstein je s filmom “The Artist” odmah krenuo u kampanju za nagrade i one su se redale jedna za drugom, pri čemu je osvajanje Zlatnog globusa, za sada, vrhunac. Sve to nije posebno uzbuđivalo 45-godišnjeg redatelja Michela Hazanaviciusa kada smo o njegovu filmu razgovarali ekskluzivno za Nacional. “The Artist” je njegov četvrti film, a dosadašnji filmovi nisu postigli osobit uspjeh, tako da se tijekom razgovora činilo da će ga zadovoljiti bilo koja nagrada. Sada, pak, nagradama nema kraja.


NACIONAL: Koliko je “The Artist” doista film, a koliko samo nostalgičan pogled na prošlost?

- Mislim da je dijelom riječ o nostalgiji, iako privatno uopće nisam nostalgična osoba. S druge strane, istina je da ja, kao rođeni Parižanin, uopće nisam zainteresiran za snimanje filmova o Parizu kakav je danas. Eto, i Woody Allen je snimio film “Ponoć u Parizu” koji nas vraća u Pariz u dvadesetim godinama prošlog stoljeća. Mislim da je čak i dobro što američki redatelj prikazuje Pariz prije 90 godina, ali zato smatram i da je dobro što sam ja, francuski redatelj, odlučio snimiti film o Hollywoodu u dvadesetim godinama prošlog stoljeća. U Americi nitko ne bi takav film mogao napraviti, to je morao biti europski redatelj. Ujedno, nisam mogao snimiti film o francuskom razdoblju nijemog filma jer u to vrijeme nije bilo francuskih glumačkih zvijezda, a ne vjerujem da itko izvan Francuske može nabrojati tri francuska nijema filma. A svi znamo za Charlieja Chaplina, Bustera Keatona, Stanlija i Olija.

NACIONAL: Koliko je bilo teško naći novac za snimanje crno-bijelog i nijemog filma?

- Bilo je izuzetno teško. U Francuskoj se novac za snimanje filmova najčešće dobiva od TV postaja, ali onda te TV postaje diktiraju teme filmova, a crno-bijeli film svakako nisu željeli vidjeti. Ironično, ali ono što im je smetalo u slučaju mog filma bilo je prvenstveno to što je crno-bijeli, manje im je smetalo to što je nijem. Naime, na listi onoga što se, prema TV postajama, ne smije snimati, nigdje ne piše – ne snimajte nijeme filmove. Zato su znali kako reagirati na to što je film crno-bijeli, ali nisu znali kako reagirati na to što je nijem. Na sreću, tada sam počeo surađivati s poznatim francuskim producentom Thomasom Langmannom koji je bio dovoljno lud da me prati, koji mi je vjerovao i koji mi je dopustio da snimim upravo ovakav film. Langmann je u moj film uložio vlastiti novac, što je vrlo neobično u Francuskoj, tamo nitko ne ulaže vlastiti novac u film. On je to učinio i ja sam mu zahvalan na tome.

NACIONAL: Kako ste ga uvjerili da uloži svoj novac u film?

- Langmann je znao za moje prethodne filmove i na temelju njih je želio surađivati sa mnom. On je, zapravo, želio napraviti film “Fantomas”, o popularnom liku francuske književnosti i stripa iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Godinama me nagovarao da režiram taj film i ja sam mu uvijek odgovarao da ne želim. Odbijao sam ga jer je on želio da režiram film “Fantomas” u hitech verziji, a ja sam ga zamišljao nekako drugačije, na svoj način. On je imao svoje ideje, a ja svoje. Kako sam želio snimiti crno-bijeli, nijemi film, tako sam Langmannu jednom prilikom rekao “U redu, režirat ću film 'Fantomas' jedino ako ga mogu napraviti kao crno-bijeli, nijemi film”. “Ne mogu to napraviti”, odgovorio mi je Langmann, “jer kako da TV postajama diljem Europe ponudim takav film na financiranje?”. No kako je inzistirao na tome da radi sa mnom, rekao mi je: “Ako želiš snimiti svoj film na taj način, učini to.” Kada sam vidio koje je sve filmove Langmann producirao, kada sam vidio taj sjaj u njegovim očima, kada sam vidio da mi vjeruje, onda sam i ja njemu povjerovao. Završivši film, rekao sam mu da ne očekujem velik uspjeh u Francuskoj, ali smatram da bismo ga mogli prodati diljem svijeta jer je riječ o filmu koji, da tako kažem, govori univerzalnim jezikom. Ujedno, glavni lik mog filma je sam Hollywood, a Hollywood je međunarodno poznat.

NACIONAL: Kako su glumci reagirali kada ste im predstavili ideju filma? Vjerojatno je sve lakše išlo s Bérénice Bejo koja glumi glavnu žensku ulogu, jer je ona vaša supruga.

- Ponekad je jako teško proniknuti u razloge zbog kojih glumci prihvaćaju određene uloge. Što Thomas Langmann, Jean
Dujardin i Michel Hazanavicius s terijerom UggiejemThomas Langmann, Jean Dujardin i Michel Hazanavicius s terijerom Uggiejemse tiče Jeana Dujardina, s njim sam radio na svoja dva prethodna filma i uvijek sam smatrao da je on jedan od rijetkih glumaca koji odlično glume i kada ih kamera “lovi” izbliza i izdaleka. Ima nešto u njegovu tijelu što je vrlo filmsko. Tako nešto u povijesti filma posjedovali su Charlie Chaplin, Peter Sellers i Vittorio Gassman. Što se tiče Bérénice Bejo, želio sam joj ponuditi ulogu koja joj odgovara, u kojoj može pokazati što sve može napraviti kao glumica. U Francuskoj, ako ne spadaš među troje, četvero najboljih glumaca ili glumica, uvijek će ti nuditi iste uloge u istim filmovima, a to su romantične komedije. Takva situacija nije nimalo motivirajuća za glumce.

NACIONAL: Harvey Weinstein i njegova kompanija TWC distribuiraju film u Americi. Weinstein je napravio od francuske glumice Marion Cotillard zvijezdu u Americi, mislite li da bi se to moglo dogoditi i s Bérénice Bejo?

- Ne znam što Harvey Weinstein namjerava napraviti s Bérénice Bejo. Weinstein je vrlo ugodan čovjek i ono što mi je on rekao o filmu me oduševilo. Što se tiče Bérénice Bejo, ako joj ponudi ulogu u američkom filmu, ona će to sigurno prihvatiti. Nadam se da hoće.

NACIONAL: Koliko je bilo teško pisati scenarij filma, odnosno dijaloge koje glumci ne izgovaraju?

- Manjak dijaloga nije mi stvarao problem, ali mi je problem stvarao sam scenarij. Želio sam napisati scenarij koji bih mogao kvalitetno režirati. Na početku snimanja filma čak su i sami glumci bili u nedoumici, nisu znali kako odglumiti, pitali su me moraju li glumiti onako kako su glumci glumili u dvadesetim godinama prošlog stoljeća. Rekao sam im “ne, samo budite lik koji glumite i respektirajte situaciju”. Tako sam napisao scenarij za koji sam u svakom trenutku znao kako ću ga režirati. Za cijeli film sam napravio storyboard, svaku scenu sam nacrtao na papiru kako bi glumci znali kako će izgledati. Ujedno sam se koristio brojnim vizualnim trikovima kako bi glumci što bolje odglumili svoje uloge. Koristio sam tehniku 22, a ne 24 slike u sekundi, što ubrzava film i publici izgleda kao da je sniman u dvadesetim godinama. Kada sam svojoj kćeri pokazao film, pitala me: “Tata, jesi li ti rođen u doba kada su se snimali crnobijeli filmovi?”

NACIONAL: Smatrate li svoj film povratkom korijenima, nasuprot 3D filmovima koji su protekle godine preplavili tržište?

- Nemam ništa protiv 3D filmova, kao što nemam ništa protiv modernih filmova. Ovim filmom nisam se želio boriti protiv nekoga ili nečega. Ovaj je film samo druga mogućnost. Želio bih reći da ovaj film nije dio neke strategije ili neke politike, to je samo film koji sam želio snimiti - i to je sve. Meni je ovaj film bio veliki izazov jer jako volim ovu formu izražavanja. Mislim da je ovaj film za publiku posebno iskustvo jer se ne poigrava mozgom gledatelja, već njegovim emocijama. Znate, to vam je kao kada imate bebu koja još nije progovorila, ali ipak komunicirate s njom. Nekako pronađete način komunikacije i kada vam se beba nasmije, to je onda nešto doista posebno. Isto je i kada ste u vezi s voljenom osobom. Nije toliko bitno ono što joj kažete riječima, već ono što joj kažete pogledom ili pokretom ruke. Jezik kao način komunikacije vrlo je koristan, ali postoje i drugi načini komunikacije i za mene je bio izazov istražiti te druge načine komunikacije. Znate, kada je filmska industrija zaključila da publika želi čuti riječi, što je bio kraj nijemog filma, mnogi redatelji i scenaristi su to doživjeli kao tragediju. Za mnoge redatelje nijemi film je još uvijek bio novi način izražavanja koji se zbog nove tehnologije i odluke filmske industrije pretvorio u utopiju.

NACIONAL: Film prikazuje stari sustav Hollywooda. Možete li se zamisliti u novom Hollywoodu nakon velikog uspjeha ovog filma?

- Ne mislim da je Hollywood najvažnije mjesto na svijetu. Mogu otići u Hollywood ako mi ponude dobar scenarij, ali se sigurno ne bih preselio u Los Angeles. Sretan sam u Francuskoj, to je predivna zemlja za snimanje filmova jer u ratu koji se vodi između umjetnosti i industrije, u Francuskoj pobjeđuje umjetnost. Ista borba vodi se i u Americi, ali tamo je industrija snažnija od umjetnosti. Šteta, jer mislim da moj film zanima i tinejdžersku publiku, onu koja u Americi najčešće posjećuje kina gledajući 3D filmove. Prije premijere filma u Cannesu organizirao sam projekciju u Parizu na koju su došli i neki tinejdžeri koji su plakali dvadeset minuta nakon završetka filma. A onda su mi prišli i opet počeli plakati. To je zato što ovaj film na nepatvoren i romantičan način prikazuje ljubav, što razumiju svi, pa i tinejdžeri.

NACIONAL: Što se tiče Amerike, glumci iz vašeg filma tamo su potpuno nepoznati. Međutim, Harvey Weinstein je poznat po tome što stvara neočekivane hitove.

- Dobro, nisu baš svi nepoznati, u ovom filmu uloge imaju i John Goodman i James Cromwell. Zapravo, uopće nije bitno u što ja vjerujem, bitno je ono u što vjeruje gospodin Weinstein.

NACIONAL: Harvey Weinstein ima dobrim dijelom lošu reputaciju, voli stvarati pritisak na redatelje, tražiti od njih da mijenjaju neke scene u filmu. Jeste li spremni na to?

- Ako gospodin Weinstein misli premontirati neke scene filma, ako misli da može napraviti nešto bolje, neka izvoli.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika