U tragediji u Rudinama poginulo je šest osoba, a 55 ih je ozlijeđenoTrebalo je to biti prilično jednostavno suđenje. Imali su krivca - od javnosti prezrena Ivana Medaka, poznatog po ulizivačkom pismu predsjedniku Sabora Luki Bebiću koje je počinjalo "Dragi barba Luka, još ništa od posla u HŽ-u koji ste mi obećali". Postojalo je i jednostavno obrazloženje uzročno-posljedične veze. Međutim, suđenje traje već više od godinu dana i ne vidi mu se kraja, a od najstrašnije željezničke nesreće u novijoj hrvatskoj povijesti prošle su već dvije i pol godine. Riječ je, naravno, o nesreći u Rudinama iz srpnja 2009., kad je nagibni vlak za Split iskočio iz kolosijeka, pri čemu je poginulo šest osoba i 55 ih je ozlijeđeno.

Početkom veljače se na sudu u Splitu održava novo ročište, a sve je više dokaza koji ozbiljno ljuljaju glavnu tezu Državnog odvjetništva o protupožarnom sredstvu, retardantu TG-300, kao glavnom uzroku nesreće. Na osnovi nje sudi se prvooptuženom Medaku i još trima osobama. Također, kroz radni spor koji traje jer je Ivan Medak dobio izvanredni otkaz kao osoba odgovorna za nesreću, sve je izglednije da će biti vraćen na posao jer će uspjeti dokazati suprotno: da nije bio odgovoran za nabavu spornog retardanta niti je naložio špricanje retardantom iako je znao da je to opasno.

Umjesto da je slučaj već davno okončan, krivci pronađeni i osuđeni, a javnost dobila jasnu sliku uzroka nesreće, od veljače sve ulazi u novu fazu koja će još dugo potrajati. Ponajveći razlog tako dugog procesa su vještačenja koja su i iz drugog pokušaja prilično kontradiktorna. U okviru njih, tek je prošle godine pregledan vlak, a istražno povjerenstvo HŽ-a koje je trebalo napraviti analizu još nije predalo završno izvješće. U srpnju, na treću obljetnicu stravične nesreće, opet će se održati komemoracija za žrtve, ali je malo izgleda da će suđenje dotad biti završeno, pogotovo osuđujućim presudama.

NA ROČIŠTU u veljači, vještaci iz MUP-ova Centra “Ivan Vučetić” morat će braniti svoje drugo, dopunsko vještačenje u kojem brane tezu da je upravo naneseni retardant kriv za nesreću, što je i glavna teza optužnice. Prvo vještačenje iz 2009. godine sud im je vratio na nadopunu zbog niza propusta i neodgovorenih pitanja, te zato što mu je suprotstavljeno vještačenje sa slovenskog strojarskog fakulteta. Slovenski stručnjaci su dokazali da sporni retardant na pruzi ima isti učinak kao i prirodne pojave poput kiše, snijega, nanosa blata, kroz koje svi vlakovi prolaze bez nesreća i uspijevaju se zaustaviti. Novo, dopunsko vještačenje završeno je u studenom i u posjedu je Nacionala. Prepuno je kontradiktornih detalja koji upućuju na to da su MUP-ovi vještaci i u sukobu interesa; sastavni su dio MUP-a, na temelju čijih izvješća je Državno odvjetništvo i podiglo optužnicu.

UKRATKO, dva vještačenja Centra “Ivan Vučetić” morala bi se poklapati u ukupno 13 elemenata, a poklapaju se tek u dva. Iako je izvor podataka isti – memorija računala vlaka, različiti su podaci o dužini pruge, vremenu vožnje, brzini, vremenu prolaza kroz Labin Dalmatinski koji je bio zadnja stanica prije nesreće. Sve ih je to dovelo do zaključka da se vlak prevrnuo u zavoju pri brzini od nevjerojatnih 133 km na sat, i to nakon što su mu se blokirali kotači, a ubrzavao je 7300 metara na nizbrdici. Sporni retardant je, prema vještacima iz “Ivana Vučetića“, kriv - jer da ga nije bilo, kotači bi se okretali pa se ne bi blokirala nagibna tehnika, što bi značilo da bi vlak prošao zavoj. I na prvi pogled takav razvoj situacije može se činiti nelogičnim, a postoji niz stručnih argumenata koji ga, osim nevjerojatne različitosti podataka dvaju vještačenja iste institucije, u potpunosti pobijaju. U vještačenju se uopće ne spominje da je vlak prije nesreće udario u stijenu u spornom zavoju, što je jasno iz policijskog zapisnika koji također posjedujemo.

Akademik Relja Jovanović s travničkog Instituta za saobraćaj je, osim toga, u ime obrane ponovno pobio sve teze dodatnog vještačenja. Kada se prvi put “sukobio” s vještacima, sud je naložio novo vještačenje. U odgovoru na novo vještačenje on napominje da se vlak nije prevrnuo kako tvrde vještaci, nego je isklizao. Umjesto retardanta, kao krivca vidi kombinaciju elemenata, od toga da je nagibna tehnika otkazala i blokirala kotače, a ne obratno, pa je strojovođa bio zbunjen i nije krenuo na pjeskarenje i dodatno kočenje. Osnovana je i tvrdnja da bi vlak prošao kroz mjesto nesreće da je vozio manjom brzinom. Pobrojao je još čitav niz propusta koje su napravili vještaci i zaključio je da ni njihov drugi nalaz nije vjerodostojan. Naveo je i da Hrvatske željeznice uopće nisu kupile softver koji bi kontrolirao nagibnu tehniku, da pruga nije prilagođena nagibnom sustavu, da nije kontaktiran proizvođač Bombardier, a njegovi stručnjaci nisu pregledali vlak. Nakon nesreće je, inače, utvrđeno da je sporni nagibni vlak imao i oko 127 manjih kvarova, ali da, navodno, oni nisu utjecali na izlijetanje. Iako se kao dokaz da je krivac za nesreću retardant u javnosti uzimala i činjenica da je lokomotiva koja je došla u pomoć proklizala, tijek suđenja je pokazao da je riječ o kvaru na motoru.

U drugom suđenju, onom koje je Ivan Medak pokrenuo jer je dobio otkaz, padaju i argumenti Državnog odvjetništva koji se temelje na njegovu utjecaju na odluku da se nabavi sporni retardant, te naredbi da ga se nastavi nanositi, iako je upozoren na opasnost. Svjedoci su promijenili iskaz i izjavili da ga nisu zvali da naloži prekid špricanja, a osim toga, on je bio na godišnjem odmoru u trenutku nesreće te je imao regularnu zamjenu. Također, članovi povjerenstva su rekli da nije utjecao na njih te da je odluka o kupnji zajednički donesena i potpisana od nadređenih.

TE NOVE ČINJENICE bacaju potpuno drugo svjetlo na dosadašnju optužnicu. U njoj su uz Ivana Medaka, koji je bio direktor ekologije i zaštite okoliša u HŽ-u, optužene još četiri osobe, među njima i direktor tvrtke Intrade koja je nabavila retardant te dvije osobe iz protupožarne zaštite. Optuženi su za opće opasnu radnju sa smrtnom posljedicom. Prevedeno, Medak je nabavio i odobrio nanošenje spornog retardanta na prugu, a ostali su znali da bi to moglo imati štetne posljedice, ali su sudjelovali. O svim argumentima i vještačenjima, kao i o tome koliko je eventualno na nesreću utjecala činjenica da pruga nije imala uporabnu dozvolu, odlučit će na kraju sud. No ako se pokaže da retardant nije uzrok nesreće, na vidjelo će izaći sva aljkavost sustava po kojem nitko nije kriv za šestero poginulih osoba. Obitelji žrtava neće dobiti ni moralnu zadovoljštinu, a što je najgore - ostaje mogućnost da se nesreća ponovi.