Vedrana RudanKad se u dalekoj zemlji dogodi poplava ili vruća lava debelom korom prekrije selo u dolini, na ekranima naše državne televizije ukažu se tužna lica. Ženice koje vode Dnevnik znaju čak crninu navući, a kolega im muškić skida osmijeh s tupog lica. Ekranom skaču brojevi žiro-računa i slike žena koje vrište i pružaju prazne ruke prema nebu. Vidimo i brda leševa, a pretužni voditelj priopćava nam koliko je Hrvatska poslala vreća, nosila, jastuka, pokrivača… Nakon tjedan ili dva predstavnik te daleke razorene zemlje, opet preko naših ekrana, zahvali nam na milosti i pažnji. Uvijek naglasi da su naše zemlje međusobno udaljene tisućama kilometara, ali, eto, ni to nije prepreka, ako su ljudi dobri…

GLUPA LOGIKA Tisuće mrtvih u Afganistanu hrvatska su nacionalna tragedija, a tisuće mrtvih u Hrvatskoj posljedica 'neprilagođene vožnje ' PO MJERI VLASTI Svaka bi vlast poželjela građane RH: za daleke žrtve skupljaju novac i šalju deke, a za one koje su im blizu ne traže milost Nešto me ždere godinama. Baš me ždere! Kad u dimu i plamenu nestane gradić od desetak tisuća stanovnika tamo negdje u Kurdistanu, Azarbejdžanu ili Iranu, zašto je to za Hrvatsku glavna vijest? Poginulo je dvanaest tisuća ljudi?! Okej, poginulo. Kakve veze to s nama ima? Potresi, poplave, suše, sve je to božja volja na koju mi ne možemo utjecati, zemlje su Njemu iza nogu, pošaljimo im pomoć, ali nemojmo oko toga raditi nacionalnu frku! Jesam li ja to bešćutna? Želim li reći da ne trebamo suosjećati s ljudskim bićima samo zato jer su daleko? Da, baš to želim reći. Zašto bismo se uzbuđivali ako u dalekoj dolini poginu tisuće ljudi pod vrućom juhom od rastopljenog kamena, a uopće se ne uzbuđujemo kad nam ljudi ginu pred nosom?!

Deseci tisuća naših građana ostavljaju živote na hrvatskim cestama, a nitko ne objavljuje brojeve žiro-računa njihove rodbine. Nikad nismo vidjeli snimku prestravljene majke koja je na hrvatskoj cesti izgubila svoju djecu samo zato jer su se našla u isto vrijeme i na istom mjestu s pijanim dvadesetogodišnjim zločincem koji možda jest, a možda i nije položio vozački ispit. Građani naše zemlje umiru svaki dan, ali za njima voditeljice ne nose crninu, a ni voditelj nije shrvan tugom. Ne želim reći da bi TV voditelji morali imati više poštovanja prema hrvatskim leševima, ne želim t o reći. Ta intelektualno nevina bića ponašaju se onako kako im šef kaže, a šef ne misli da su hrvatske smrti bitna i tužna vijest. On to ne misli zato jer tako ne misli njegov šef, a ni šef njegova šefa. Svi znamo da je deset tisuća mrtvih u Afganistanu hrvatska nacionalna tragedija, a tisuće mrtvih godišnje u Hrvatskoj samo su posljedica “vožnje neprilagođene uvjetima”.

Nikome od hrvatskih vlastodržaca ne pada na pamet da postoji način kako pijane i trijezne ubojice držati daleko od žrtava. Treba samo promijeniti zakon. Kad bi pijani klinci i pijani bandići znali da će, ako pijani ili drogirani sjednu za volan, izgubiti vozačku doživotno, odležati u zatvoru, da više neće moći ostati gradonačelnici, razmislili bi prije nego krenu prema bojišnici. Samo… Da, to je velik problem. Ne može se, tek tako, promijeniti zakon. Zakon obavezuje, pred njim su svi isti, moglo bi se dogoditi da takav neki zakon jednako kači i pijanog klinca lučkog radnika i klinca nekakvog ministra. Ni teoretski to ne bi bilo dobro. Sjetimo se samo kakva je mogla biti frka kad je one noći, pijan, cestom bauljao Gradonačelnik?! Da je tada bilo zakona i pravde, ostali bismo bez Gradonačelnika?! Ljudi moji, da li bi Zagreba bilo?! To bi bila tragedija jednaka potresu u okolici Hirošime!

Eto, zato se ne mijenja zakon, zato pijani klinci i pijani političari pijano voze hrvatskim cestama, zato je dvanaest tisuća mrtvih u Bežikistanu dan žalosti u Hrvatskoj, a deseci tisuća mrtvih u Hrvatskoj nisu tema. Da li je proglašen Dan žalosti kad je mladi monstrum u Splitu, motorom, u p j e š a č k o j zoni, usmrtio prekrasnu djevojčicu i ostavio je ležati na cesti?! Ovih su dana na riječkoj cesti život izgubili dječačić i jedan mladi čovjek. Brat poginulog dječaka bori se za život. Vozili su se u fiatu uno, malom autu koji voze obični ljudi. Na njihovu stranu ceste prešao je pijani klinac u pežou i zauvijek unesrećio nekoliko porodica. Pijani klinac nije zadržan u pritvoru, ne postoji zakon koji bi ga tamo strpao, a ime mu se ne objavljuje da bi ga se, u skladu sa zakonom, z a š t i t il o?!!! Očeve i majke poginulog djeteta i trudnu ženu poginulog mladog muškarca…Tko će njih zaštiti? Ako klincu nađu, a naći će, dobre odvjetnike, dobit će nešto sitno, vratit će mu vozačku tako da opet može slobodno ubijati. Građani Republike Hrvatske su krasni ljudi. Za daleke žrtve skupljaju novac i šalju deke, a za one koje su im blizu ne traže milost. Blaženi takvi građani, svaka bi ih vlast poželjela. Kad zagrmi u Midžiabadanu, cijela se Hrvatska trese, kad nam ubiju dijete, smijemo samo, u tišini, obrisati suzu. Da, na nas se može računati. Na nas blažene, retardirane dobrice.