Zoran FerićAntun Branko Šimić u svojoj najpoznatijoj pjesmi kaže da su pjesnici čuđenje u svijetu. Meni se ipak čini da su u ovome trenutku čuđenje u svijetu zapravo hrvatski biskupi. S vremena na vrijeme javljaju se, naime, s tako čudnim priopćenjima, iza kojih pak stoje tako čudni stavovi i logika, da im se čudi kompletna javnost. I katolička i nekatolička. Oštra kritika programa MEMOAIDS, koja se pojavila u novinama kao službeni stav hrvatske katoličke crkve, a koja je izrečena i formulirana na jednodnevnom plenarnom zasjedanju hrvatskih biskupa, izazvala je u javnosti niz reakcija, osuda, pa i nevjerice. Je li moguće, pitali su se ljudi, da se hrvatski biskupi tako oštro protive uspješnome programu zaštite mladih od AIDS-a, programu što ga je pohvalio i UNICEF, koji se kod nas provodi već nekoliko godina, a prihvatile su ga već 34 škole?

Program je to u kojemu mladi podučavaju svoje vršnjake prevenciji od AIDS-a i upotrebi prezervativa prilikom stupanja u spolne odnose. Osim toga, podržali su ga u Ministarstvu prosvjete i u Ministarstvu zdravstva. Je li moguće da je odjednom sve to krivo, za vjernike opasno i moralno upitno? Budući da se ta saga o crkvi i prezervativima vuče po novinama još od prošle srijede, imao sam prilike razgovarati o tome s mnogim ljudima, pa i s praktičnim vjernicima. Konačno, već deset godina živim u braku s jednom praktičnom vjernicom i ona je sama bila prilično začuđena ovakvom biskupskom reakcijom. Stječe se dojam da se ljudi čude biskupima, ali i obrnuto: da se i biskupi čude ljudima i svijetu. Te da bulje u njega, kao u onoj Šimićevoj pjesmi, širom otvorenih očiju i da im “oči nijemo rastu pored stvari”. Gledaju, a uporno ne vjeruju u ono što vide, dakle svijet i ljude u njemu, a spontano i kao po dužnosti vjeruju u ono što ne vide, dakle Boga. Dobro, može se i tako, ali to je onda jedna prilično autistična crkva, a katolička crkva kod nas, ako se ne varam, itekako ima i šire društvene ambicije i stalno ističe potrebu da se kler i zajednica vjernika aktivnije uključuju u društveni život. No preduvjet za bilo kakvo uključivanje u društveni život valjda je da taj svijet konačno i vide onakvim kakav jest, bez pretjeranoga čuđenja ili zgražanja.

Problem proizlazi iz toga što crkva taj svijet iz svega srca želi mijenjati i poboljšavati, ali se bojim da crkveni oci opasno precjenjuju svoje snage kad su rezultati tih promjena u pitanju. Naime, misliti da se danas može nekakvom edukacijom i propagiranjem čednoga života promijeniti navike i seksualno ponašanje mladih na Zapadu opasna je utopija. Mlađe generacije, koje spontano odrastaju na temeljima velike seksualne revolucije poslije drugoga rata, a poglavito 60-ih godina, teško da mogu promijeniti svoje ponašanje i način mišljenja. Osim što je utopija, to je i popriličan anakronizam jer sve više mladih raznih uvjerenja i vjeroispovijesti sve ranije stupa u seksualne odnose. A to je realnost koju hrvatski visoki kler ne želi vidjeti.

Nasuprot tom anakronizmu i utopiji pred mladima je realna i opasna bolest koja, nažalost, uopće nije anakrona, kao na primjer kuga ili velike boginje, a bome nije ni utopija. Treba, dakle, djelovati odmah i preventivno, svim snagama. Bojim se da su svega toga svjesni i biskupi i onda posebice čudi što su posegnuli za kvaziznanstvenim argumentima kojima se već dugo kod nas služe razni katastrofičari i redikuli, nastojeći dokazati da je AIDS puno zaraznija bolest nego što jest, da prezervativi nisu dovoljno dobra zaštita, da virusi prolaze kroz mikroskopske pore na lateksu, a bilo je i takvih koji su u brošurama pisali da se čovjek može zaraziti i od pljuvačke koju slučajno na potplatima cipela donese u svoj stan. Problem je u tome što je to odjednom postao službeni stav crkve. Dok su to govorili nekakvi znanstveni i medicinski marginalci, ovakve dezinformacije o zaštitnim svojstvima i upotrebi prezervativa nisu imale gotovo nikakvu društveni težinu. U ovom trenutku pak, kad ti stavovi odjednom postaju oficijelni, stvar postaje sve opasnija. Zato je dobro što je u prvom redu reagirala struka. U subotnjem Novom listu javio se dr. Josip Begovac, naš vodeći stručnjak za tu problematiku i voditelj Referalnog centra za AIDS pri Klinici za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević”, koji je redom pobio sve netočne tvrdnje koje su se mogle čuti o prezervativima na tom jednodnevnom plenarnom zasjedanju hrvatskih biskupa.

Prvo, ocijenio je netočnom tvrdnju o 11 posto novih zaraza prilikom seksualnih odnosa s prezervativom između partnera od kojih je jedan seropozitivan, a drugi nije. Nadalje, rekao je da nije točno ni to da prezervativi imaju pore kroz koje prolazi virus, a nepostojanje takvih pora dokazano je putem niza neovisnih istraživanja. Nije točno ni to, naglasio je Begovac, da Tajland svojim programom edukacije i popularizacije prezervativa nije uspio smanjiti broj zaraženih. Štoviše, upravo je uspjeh prezervativa na tom području izuzetan: broj zaraženih u godini dana smanjio se za gotovo 80 posto. Iz svega toga proizlazi da prezervativ jest učinkovito sredstvo za sprečavanje zaraze sidom. Zašto ga crkva onda uporno odbacuje?

Čini mi se zato što još uvijek stavlja svoje anakrone stavove i neki kršćanski apstraktni moral ispred konkretnog života čovjeka. Zato što se biskupi i dalje vole čuditi bludu i osuđivati nemoralno sredstvo zaštite, koje je usput i crkvi neprihvatljiva kontracepcija, nego suočiti se s prilično neugodnim problemom: da veći dio populacije, dakle i vjernika, zapravo ne živi u skladu s učenjima crkve. Mladi će vjernici ići na misu, spuštat će im hostiju na jezik, vjerovat će u Boga, ali će se, isto tako, bez veće grižnje savjesti upustiti u seksualne odnose prije braka. Stvar je u tome što se ni određeni ljudi unutar crkve ne slažu s tako krutim stavovima kakve su upravo pokazali hrvatski biskupi. U prvom redu, prije nekoliko godina isusovci su u Africi prihvatili prezervative kao učinkovito sredstvo zaštite od AIDS-a. To za njih, očito, nije bila nedozvoljena kontracepcija, nego efikasna zaštita. Vodili su se principom manjega zla. Milanski nadbiskup Dionigi Tettamanzi govorio je o principu manjega zla i korištenju prezervativa protiv ove globalne zaraze. Javila se i Bernardica Juretić, predstojnica Vladina Ureda za suzbijanje zlouporabe opojnih droga. I ona je naglasila da je stav hrvatskih biskupa preoštar te da velik broj mladih ljudi, dakle i vjernika, stupa u spolne odnose i da se od side treba štititi prezervativima. Čini se da je problem u tome što su i profesor Begovac, i afrički misionari i Bernardica Juretić ljudi koji se susreću sa zaraženima i onima koji umiru, a ne ponašaju se u prvom redu politički, kao zaštitnici morala, ideje ili ideologije, nego pomažu konkretnim ljudima.

Bilo bi dobro da se i hrvatski biskupi konačno prestanu čuditi i pristupe vjernicima i njihovima problemima otvorenijega srca.