Ivo BanacU Hrvatskoj vlada protuparlamentarno raspoloženje. To ne treba dokumentirati tiradama poput one nedavne iz Vjesnikovih ?Stajališta?, gdje se na tipično neinventivan način tvrdi kako saborski zastupnici ?niti oru niti žanju, a opet bogovski žive?. Takvi su zaključci rezultat percepcija s trećeg kanala HTV-a. Jer kamera doista prikazuje besmisao prozirne političke koreografije, ponekad dokraja samokarikaturalne. A koreografija je opet rezultat tiranije saborskog poslovnika, čiji je cilj spriječiti raspravu, a ako to nije potpuno moguće, svesti je na infantilna prepucavanja. Unatoč tomu, borimo se za prostor na TV-u, a ne za bolje zakone i bolju državnu politiku. ?Pa kamera nije uključena!?, uzbudio se sabornik iz Steatopigijske stranke. I to je točno. Bez kamere nema Sabora.

Evo nekoliko dojmova s upravo završene treće sjednice: ?Pa gdje ste vi, profesore? Ne vidimo vas na TV!? Naravno. U Saboru ne možete sjedati gdje god hoćete. U dolini su veći i veliki, a na brijegu mali i manji. Najmanji su ovaj put u sofri bliže dolini, to uglavnom jer je HDZ odlučio ukazati na važnost svojih manjinaca. Ja sjedim u istočnom golubinjaku, a stup me dijeli od Damira Kajina, po mom ukusu najboljeg saborskog zastupnika. No što to vrijedi kad u Saboru ima samo četvero ideesovaca. Kazna je golubinjak. Gdje se slabije čuje. Ali ima i nagrade. S brijega se bolje vidi. Svaki detalj.

Problem ipak nije u strogo određenim stolicama. Tako je u svim parlamentima. Sjećate li se montanjara iz francuskog Konventa? Problem je u dodatnim privilegijima. Stranke s tri i više zastupnika imaju klubove. To znači urede, mjesta za dogovore i sastanke i pravo na klupska tumačenja pojedinih prijedloga (čak 15 minuta). To znači da se nakon svakog prijedloga izreda desetak stalnih klupskih govornika (ne nužno predsjednika stranaka), koji pojedu, brat bratu, oko tri sata. Oni još mogu zatražiti pauzu, što je, recimo, demonstrativno ponašanje. Tek nakon toga dolaze na red svi drugi zastupnici, koji ne govore za govornicom nego sa svog mjesta, i to samo 10 minuta, no često bez svjedočenja kamera.

Budući da postoji stranački pritisak da se govori što više i što duže, ni jedno pitanje, koliko god jednostavno, ne može se riješiti brzo. Ne samo to. Budući da u Saboru nema prave debate, taj je prostor ispunjen intervencijama koje idu za tim da se dokaže kako je prethodni govornik izustio neku netočnost (ispravak netočnog navoda) ili povrijedio Poslovnik. Nažalost, takve su intervencije uglavnom tendenciozna domišljanja, koja nužno stvaraju zlu krv. HDZ ima nekoliko svojih bull-terriera opće prakse, koji taj posao obavljaju odvratno i hladno, bez trunke humora. Ti su ljudi strogo određeni i po sjedalu i po izdržljivosti. Jednostavno znate da će gospodin s licem ženika s one svadbene torte uvijek ustati i izmisliti neki razlog zašto je protivnik rekao nešto ne nužno netočno, ali svakako neodgovarajuće. Neću tvrditi da picadori ne postoje u drugim strankama. HDZ-ovi su samo samouvjereniji. To ide s vlašću.

U drugim zemljama, detalji se zakonskih prijedloga glačaju u odborima. Hrvatski sabor baš ne mari za tu praksu. Odbori se sastaju po logici ?da i to odradimo?, uglavnom za vrijeme redovnih sjednica, i to vrlo kratko. Predsjednicima odbora uglavnom ne pada na pamet da bi možda trebali pozvati nekoliko ekonomista, gospodarstvenika ili predstavnika potrošačkih udruga i postaviti im niz pitanja o PDV-u, procedura koja bi trajala možda i nekoliko dana, ali bez koje Sabor ne može imati pouzdani uvid u ovu tematiku. Glavno je napisati kratki izvještaj, u kojemu se, po stranačkoj logici, potvrđuju prijedlozi saborske većine. Nema čak ni izvještaja manjine. Manjina je uvijek u krivu.

Nije ni to čudno. Gdje bi se ti silni odbori vodili? U Saboru nema prostora. Premda se obećava da će ga biti, prioriteti su, čini se, ipak usmjereni prema drugim potrebama. Tehnička služba vodi junački boj, ali ne treba spominjati da je korištenje tehničke opreme ograničeno i uglavnom (kad je riječ o kompjuterima) ostavljeno dobroj volji pojedinih zastupnika. Sabor se jednostavno doživljava kao povremena ustanova, koja živi desetak dana svakog mjeseca između stvarnih zanimanja svakog zastupnika. Zato i primjedba o apstinenciji i nema neku težinu. Puna profesionalizacija zastupnika pretpostavljala bi drukčiju koncepciju Sabora. Mi smo još u predtranzicijskom eri Vijeća udruženog rada, kad drugovi iz proizvodnje povremeno moraju na Grič.

Moj je zaključak da saborski poslovnik zavređuje potpunu preinaku. Na ovaj se način ništa ozbiljno ne može postići preko parlamenta. U našem sustavu Vlada upravlja Saborom. Ona mu delegira već sročene prijedloge i stvarno onemogućava saborske inicijative. Na ovoj sjednici nije bilo ni jednog prijedloga što je potekao iz Sabora, ne računajući predvidljiva imenovanja, koja se u načelu ne osporavaju. Drukčije bi se glasovalo o potpredsjednicima Sabora da stranačka logika nije nedodirljiva. Stoga su sve priče kako će u ovom sazivu, zbog tanke većine, Sabor dobiti na važnosti, uglavnom preuranjene. Sabor će dobiti na važnosti tek onda kad postane samosvjestan. Ali prije toga moramo ga reformirati. I u njega dovesti ljude koji odgovaraju biračima, a ne stranačkom vodstvu. No to je već povreda Poslovnika…