Vedrana RudanKad se ujutro pogledam u ogledalo, čini mi se kako će to proći, ono što u mene gleda samo je moje privremeno ja. Mislim na umorno, pjegavo lice starije gospođe koja je u mene uperila ugasli pogled velikih očiju. Ja znam, to starijoj gospođi ne govorim, da sam prava ja, da je moje pravo lice duguljasto, oštrih obrisa, nemam podbradak ni pjege pokraj očiju, vrat mi nije išaran horizontalnim rezovima, krajevi usana ne vise, ne djelujem ni ljutito ni poput tužnog psa, kad je moje lice m o j e i kad je p r a v o. Ja sam djevojka, gotovo djevojčica, privremeno zaključana u starijoj ženi. Meni se starost nije dogodila, ona se događa drugima. Nedavno je naša popularna televizijska novinarka u trideset i nekoj rekla, nikad neću skratiti kosu i postati tetkica! Jadna djevojčica, ne zna da ona, u trideset i nekoj već jest tetkica za onu kojoj je sedamnaest tek. Okej, priznajem, znam prepoznati tetkicu u trideset i nekoj, ali ne i sebe, tetku u pedeset i nekoj?! Htjela bih imati hrabrosti, nemam je, pa izaći iz kuće, ući u autobus ili market ili kino ili u restoran oboružana ili razoružana svojim pravim licem. Želim pokazati svijetu bljedilo, pjege koje su više fleke nego pjege, podočnjake, tužne oči i tanka, blijeda, oborena usta. Žao mi je što se ne mogu pomiriti sa starošću. Ne tješi me činjenica da milijuni žena diljem svijeta boluju od iste potrebe, htjele bi zauvijek ostati mlade. Ne bih o tome toliko razmišljala, uostalom, rijetko s posebnim zanimanjem gledam u lice starijoj gospođi u svojoj kupaonici, ali sam pročitala nešto što me na neki način raduje i opušta. Mislila sam, godinama više nisam mlada, dakle, već dugo mi se čini kako samo žene ne mogu podnijeti činjenicu da su iz njihovih kupaonica išetale djevojke a u njih ušetale tetke. Žene stare, muškarci zreli, tako se, do jučer, govorilo. A sada, odjednom?! Nama se ženama dogodio Berlusconi! Pridignuo je obješene obraze i rubove opuštenih usana, odrezao podbradak i pred čitavim svijetom priznao da se starost događa i muškarcima?! Naravno, naravno da su muškarci, vladari Svijeta i vlasnici medija, podivljali. Njegovo je pomlađeno lice preko noći postalo breaking news! Zaboravilo se na ratove, potrese i terorizam! Berlusconi nije samo izbrisao bore sa svoga lica, on je s lica Zemlje izbrisao teoriju po kojoj žene moraju biti lijepe da bi bile prihvatljive, a muškarcima je dovoljna pamet! O, kako krivo, krivo, krivo! I muškarcima se dešava starost i podbradak! I oni, u novom svijetu, moraju biti lijepi da bi bili prihvaćeni. Danas smo svi predmet. Kozmetička industrija i estetski mesari prodaju nam tezu da je biti star ili mlad stvar izbora. Kao da izbor postoji? Ljudska bića koja žele poštovanje svijeta moraju zauvijek ostati mlada! Osjećam se dobro, osjećam se bolje otkad je Berlusconi odrezao višak kože s ostarjelog lica vjerujući da ga je žena ostavila zbog drugog muškarca samo zato što je taj drugi m l a đ i. Crte lica digao je jedan od najmoćnijih ljudi na Kugli zato jer je i on, bogat i velik, popušio priču kako se vječnu mladost može i mora kupiti. Ugodan je osjećaj kad negdje pročitaš da čovjeku ni novac ni moć ne daju osjećaj sigurnosti i vjere u sebe. Svi smo robovi, svi smo izmanipulirani, nitko od nas nije imun na tezu da je starost ono što nam se ne smije dogoditi. Ona je nenormalna, jeziva, odvratna, događa se siromašnima, nemoćnima i budalama koje ne znaju Istinu. Baš mi je pomogao Berlusconijev krik nemoći! Nemam love, stara sam jer ne mogu platiti mladost, zato me silno veseli da ni najmoćniji nemaju pravo biti ono što jesu. Naši gospodari ne smiju imati pedeset, šezdeset ili, ne daj bože, sedamdeset godina. Krasan je to osjećaj! I bogati, moćni muškarci stare, potreba za razbijanjem ogledala nije ž e n s k a potreba. Oh!

OSJEĆAM SE BOLJE Osjećam se bolje otkad je Berlusconi odrezao višak kože s ostarjelog lica vjerujući da ga je žena ostavila samo zato što je drugi muškarac mlađi PODVALE O STAROSTI Svi smo robovi, svi smo izmanipulirani, nitko od nas nije imun na tezu da je starost ono što nam se nipošto ne smije dogoditi Dragi Berlusconi, inače mi se gadi ta bešćutna njuška, dragi Berlusconi, raznježuje me to siroto stvorenje koje strašno želi maknuti od sebe smrt i izbaciti starca iz svoje kupaonice. Super! Pada mi na pamet kako, možda ipak, ako bolje razmislimo, zapravo, samo bogati i moćni i slavni m o r a j u biti lijepi i vječno mladi. Mi mali, mi obični, osuđeni smo na starost i na bore zato jer nemamo love za kupovanje lažne osobne karte. Ali, da li je to hendikep? Vidite mene! Pogledajte me malo bolje! Dođite, samo dođite, priđite mi sasvim blizu! Imam pedeset i pet, ne odlučujem ni o čijoj sudbini, ništa nije u mojim rukama, možda su vikleri koji trenutačno sjede na mojoj glavi suvišni? A poštar zvoni? A ne otvaram vrata jer na licu nemam masku… Vidite mene! Vidite me!! Dižem se od stola, otvaram vrata, potpisujem da sam primila pismo, ugaslim očima gledam u poštarove ugasle oči, on se ne čudi mom pogledu, ja kužim njegov. Ooooooooh! Ljudi moji! Kako je to dobar osjećaj! Imati pravo biti star!