Objavljeno u Nacionalu br. 430, 2004-02-10

Autor: Damir Radić

FILM

'Posljednji samuraj' nije prikladan za Oscare

Afirmacija nepokolebljivih manjinskih ratnika može asocirati na otpor raznih oružanih skupina američkom imperijalnom pohodu u Iraku, a sasvim je izvjesno da američka većina, jednako kao i početkom 90-ih kad je Phil Kaufman realizirao film 'Izlazeće sunce', ni danas nije blagonaklona prema japanskoj gospodarskoj moći, a onda ni prema afirmativnom odnosu prema vrlo ozbiljnom suparniku

Damir RadićDamir RadićU svom posljednjem filmu “Banović Strahinja” iz davne 1981., Vatroslav Mimica koncipirao je lik turskog razbojnika, “majstora jatagana” i “hašišara” Abdulaha – kojeg je sjajno utjelovio Rade Šerbedžija – po uzoru na desperadoske samuraje iz Kurosawinih filmova. I glavni obnovitelji hollywoodskog glamura Lucas i Spielberg bili su fascinirani Kurosawinim samurajskim filmovima, a tragovi te fascinacije mogu se uočiti u Lucasovim “Zvjezdanim ratovima”. Međutim, nije se lako sjetiti hollywoodskog naslova u kojem bi oduševljenje samurajskim svijetom i kodeksom bilo izravno iskazano i pri tom smješteno u povijesni i društveni kontekst kasnofeudalnog Japana. Upravo takvog filma prihvatio se Edward Zwick, autor s pedigreom ustrajnog bavljenja vrućim krumpirima američke sadašnjosti i prošlosti. U “Ratu za slavu” tematizirao je kalvariju i heroizam prezrene crnačke jedinice sjevernjačke vojske u Američkom građanskom ratu, “Hrabrost ratnika” donijela je priču o traumatičnim iskustvima američkih vojnika u Zaljevskom ratu i njihovim posljedicama, da bi u “Opsadnom stanju” Zwick anticipirao antiarapsku i antimuslimansku histeriju nakon terorističkog udara u srce Sjedinjenih Država, koja i nije bila puno gora od one stvarne što je zavladala nakon 11. rujna.

Sofia Coppola ide za naglašavanjem kulturalnih razlika iskazujući skepsu prema mogućnosti istinske komunikacije pripadnika različitih civilizacija“Posljednji samuraj”, najnoviji Zwickov film, u središte postavlja američkog konjaničkog časnika Nathana Algrena, glumi ga Tom Cruise, tipičnog romantičarskog junaka koji se nakon nevoljkog sudjelovanja u jednom od brojnih genocidnih pohoda američke vojske protiv Indijanaca, u kojem je svjedočio divljačkom masakriranju žena i djece, iz senzibilnog idealista pretvorio u cinika i alkoholičara što zabavlja publiku svojim streljačkim umijećem i ratničkim pričama na sajmišnim predstavama – svojevrsni odjek lika deziluzioniranog konjaničkog časnika kojeg je u najpopularnijem Zwickovu filmu “Legendi o jeseni” utjelovio Anthony Hopkins. Kad mu se ukaže prilika da zaradi mnogo bolji novac obučavajući novoosnovanu japansku carsku vojsku za obračun s pobunjenim samurajima, Algren je prihvaća s dozom gorkog cinizma, i ne sluteći da će mu angažman u Zemlji Izlazećeg Sunca donijeti priliku za iskupljenje i ponovni pronalazak životnog smisla, i to u neizmjerno ugodnom društvu gracilno erotične Take, koju glumi mlada japanska, prvo modna a onda glumačka zvijezda Koyuki.

Sam naslov filma jasno aludira na čuveni romantičarski roman Fenimorea Coopera “Posljednji Mohikanac”, i već iz njega se moglo zaključiti da će Zwick povezati indijansku situaciju s onom samurajskom. Algren je tako svojevrsna zamjena za Hawkeyja, a Uncas je postao Katsumoto – Kenu Watanabeu ta je interpretacija donijela oscarovsku nominaciju za najbolju sporednu ulogu – vođa samurajske pobune protiv beskrupuloznih nastojanja političara i poduzetnika Omure da feudalno japansko društvo prevede u kapitalističko stanje. Naime Algren nakon prvog sukoba sa samurajima postaje njihovim zatočenikom a onda saveznikom, fasciniran samurajskim osjećajem časti i osebujnim borbenim vještinama. Poput protagonista “Plesa s vukovima” i njegova odnosa sa Sijuksima, što je još jedan važan Zwickov orijentir, Algren uči jezik i prihvaća običaje druge kulture odnosno civilizacije, no za razliku od Costnerova filma družicu ne pronalazi u sunarodnjakinji nego u Japanki, po čemu je “Posljednji samuraj” liberalniji i, ako je to uopće moguće, politički korektniji od “Plesa s vukovima”. Oba filma idealiziraju kulturu Drugog, no pritom Zwickovo ostvarenje pati od problema s kojima se Costnerovo nije moralo hrvati.

O čemu je riječ? U sukobu američkih doseljenika i vlasti s domorodačkim Indijancima radilo se o srazu anakrone plemenske kulture i agresivno nadiruće građansko-kapitalističke civilizacije, što donekle odgovara sukobu specifičnih feudalno-samurajskih vrednota s liberalno-kapitalističkima. Međutim indijanska kultura, za razliku od crnačke, do danas gotovo ni na koji način – ako izuzmemo uglavnom eksploatacijsku i malo dostojnu uporabu u proizvodima američke popularne kulture i indijanske riječi poput mokasina i tobogana koje su postale dio svjetske jezične baštine – nije sudjelovala u kreiranju američke društveno-kulturne paradigme. Posve suprotno, samurajska društvena praksa itekako je ugrađena u temelje japanske civilizacije i upravo je to nasljeđe znalo izazivati raspre u japanskom društvu kakve ono indijansko u američkom nikad nije moglo pobuditi. Da ironija bude veća, jedan od rijetkih Indijanaca koji se uspješno prilagodio zapadnjačkom sustavu vrijednosti, legendarni atletičar Jim Thorpe, dvostruki olimpijski pobjednik iz Stockholma 1912., ostao je bez svojih medalja kad je otkriveno da je profesionalno igrao bejzbol, da je dakle baveći se sportom zarađivao novac, tj. pristao na kapitalistička pravila igre.

I dok je indijanska tradicija suštinski bila i ostala marginalna unutar američke kulture, samurajska je u Japanu bila toliko snažna da su neki od najvećih japanskih sineasta, poput Kenjija Mizoguchija i napose Masakija Kobayashija, samurajsko nasljeđe kao glavni simbol patrijarhalno-militantne konzervativnosti japanskog društva podvrgli beskompromisnoj kritici. Zwick kao da nikad nije čuo za, a kamoli gledao, klasične filmove poput “Legende o Ugetsuu” ili “Sepukua”. Svoju ultimativnu idealizaciju samuraja na kraju radosno zaključuje carskom odlukom da ugradi samurajske tekovine u oblikovanje novog, modernog Japana, izgleda posve nesvjestan kako je upravo ta tradicija bila itekako inspirativna za japanske osvajačke pohode u Prvom i osobito Drugom svjetskom ratu, kad su zlodjela “sinova sunca” izvršena nad primjerice korejskom i kineskom populacijom postala usporediva s onima koje su “plave bluze” provele nad Indijancima. Zwicku je očito na umu bila afirmacija današnjeg Japana, a to što je pri tom preskočio jedno dugo i neugodno povijesno razdoblje nije ga ni najmanje zabrinulo.

Na kraju, može se postaviti pitanje zašto “Posljednji samuraj” uz svu svoju političku korektnost i tipično, pri tom vrlo solidno izvedeno hollywoodsko uobličenje nije prošao bolje u oscarovskim nominacijama, jer uz Watanabea nominirani su tek scenografija, kostimografija i zvuk? Možda mali dio odgovora leži u činjenici da afirmacija nepokolebljivih manjinskih ratnika može asocirati na otpor raznih oružanih skupina američkom imperijalnom pohodu u Iraku, a sasvim je izvjesno da američka većina, jednako kao i početkom 90-ih kad je Phil Kaufman realizirao umnogome antijapanski film “Izlazeće sunce”, ni danas nije blagonaklona prema stalno rastućoj japanskoj gospodarskoj moći, a onda ni prema krajnje afirmativnom odnosu prema vrlo ozbiljnom suparniku.

Američka filmska akademija mnogo je bolje primila jedan drugi film koji se bavi snalaženjem Amerikanaca u Japanu. “Izgubljeni u prijevodu” mlade, apartno lijepe Sofije Coppole, čiji je svojedobni glumački nastup u očevom “Kumu 3” kritika neopravdano ismijala, svojim je drugim redateljskim ostvarenjem, nakon korektnog, u nekoj mjeri poetičnog, ali zapravo dominantno bezličnog prvijenca “Samoubojstva nevinih”, osvojila oscarovske nominacije za najbolji film, režiju i originalni scenarij, a još je i Bill Murray nominiran za najbolju glavnu ulogu. Ne bi bilo nezasluženo da je nominirana i mlada Scarlet Johansson koja je prvi put zabljesnula u “Čovjeku kojeg nije bilo” braće Coen, kao tinejdžerica vrlo zanimljiva lica koja se svom dobročinitelju, mnogo starijem Billyju Bobu Thorntonu, želi odužiti felacijom za vrijeme automobilske vožnje. I u Coppolinu filmu riječ je o potencijalnom ljubavnom odnosu mlade žene i mnogo starijeg muškarca, no radnja je umjesto u američku provinciju smještena u ultraurbani suvremeni Tokio. Pišući scenarij Coppola je imala na raspolaganju pregršt filmova sličnih motiva, od klasika Davida Leana “Kratki susret” do “Frantica” Romana Polanskog, Eastwoodovih “Mostova okruga Madison”, “Prije svitanja” Richarda Linklatera, “Tigra i zmaja” Anga Leeja. Svi ti filmovi tematiziraju delikatni odnos dvoje dojučerašnjih neznanaca, odnosno u slučaju “Tigra i zmaja” dvoje ljudi koji se odavno nisu vidjeli, a na jedan im je način srodan i prošlogodišnji art-hit “Dalek” Nurija Bilgea Ceylana, samo što je tamo riječ o dvojici muškaraca, a u pitanju nije erotska nego potencijalna prijateljska interakcija. No “Dalek” i “Izgubljeni u prijevodu” dijele još nešto: umješno spajanje antonionijevskih dugih kadrova što sugeriraju egzistencijalnu tjeskobu s humornim elementima. Coppoli se na žalost u nekoliko navrata omakla izrazito karikirana vrst komike koja bi prije pristajala filmovima braće Farrelly nego egzistencijalističkoj drami humornih niti što “Izgubljeni u prijevodu” zapravo jesu, a i ne ostavlja ugodan dojam činjenica da su glavna meta takva humora uvijek Japanci. Mlada autorica ide za naglašavanjem kulturalnih razlika iskazujući skepsu spram mogućnosti istinske komunikacije pripadnika različitih civilizacija, što možda jest reakcionarno, ali često i istinito. Još više istine, i to one važnije, Coppolin film pruža o individualnim odnosima, prirodi braka i egzistencije uopće, a nudi i dvije antologijske sekvence. Prva je ona kad Bill Murray u karaoke izvedbi na privatnom partyju pjeva melankoličnu “More Than This” Roxy Musica te definitivno shvaća da između njega i mlade Charlotte postoji ono nešto, druga je završna u kojoj se njih dvoje rastaju, a čija je tuga i ljepota rijetko viđena. “Izgubljeni u prijevodu” dominantno su tužan i suptilan film koji slavnog Francisa Forda s pravom čini ponosnim na kćerku.

Vezane vijesti

Katie Holmes i Tom Cruise više ne žive zajedno?

Katie Holmes i Tom Cruise više ne žive zajedno?

Hollywoodskoj glumici Katie Holmes očigledno je voda došla do grla. Kako javljaju strani mediji, ona i Tom Cruise više ne žive zajedno. Kako je… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika