Srećko JurdanaU Hrvatskoj će vjerojatno nastati psihokulturni prevrat kad se dio nepismenih sportskih novinara HTV-a nauči izgovarati strana imena, kad na televiziji prestanu govoriti familijarno “naš” umjesto “hrvatski”, i kad se za razgovore s predsjednikom države počnu delegirati komentatori adekvatnoga ranga. Stanovita “Jo”, suradnica zabavne emisije HTV-a s misaonim kapacitetima koji je prisiljavaju da goste intervjuira sa šalabahterom u ruci na kojem su napisana pitanja, uspjela se zadnjih dana probiti i do Stipe Mesića na Pantovčaku. Predsjednik je u svome nesumnjivo pretrpanome radnome rokovniku bez problema pronašao vremena da sa spomenutom gospođom “Jo” – koja se bori za ime tako da pred kamerom pokazuje noge do gaća i grudi do bradavica – popriča o iznimno zanimljivim temama: prvome poljupcu, kondomima, viagri i tako dalje.

Govoreći o fizičko-senzualnim aspektima svoga lika iz mladosti, Mesić se skromno usporedio s Clarkom Gableom. Kako reče, bio mu je sličan. I danas se na njemu još vide tragovi te holivudske muževne ljepote, imune na vrijeme. Dulji boravak na Pantovčaku može od ljudi evidentno napraviti supermene. Tuđman se doduše po ljepoti nije javno komparirao s Gableom, ali zato se po teniskim sposobnostima svrstavao uz bok Goranu Ivaniševiću.

Apsurdno-nadrealni tete-a-tete

“Ne bih uzeo viagru”, izjavio je među ostalim predsjednik Mesić u spomenutom apsurdno-nadrealnom tete-a-teteu, “jer ako ne vidim, što će mi naočale, ako ne čujem, što će mi aparat za uši”. Mesićev smisao za deduktivno zaključivanje ponekad je uistinu ravan njegovom porivu za javnim nastupima lišenim bilo kakvih kriterija i ozbiljnosti. Prosječan um pomislio bi da su čovjeku naočale potrebne upravo zato jer bez njih ne vidi, i da mu je viagra potrebna jer ne može bez nje – engleski rečeno – postići hard-on*, ali predsjednik države ima pravo na izdvojeno mišljenje i kad je riječ o stvarima iz područja terapeutske medicine.

Potreba da ispadne duhovit makar i na uštrb osnovne logike, predstavlja ipak manji ili beznačajniji dio Mesićevog komunikacijskog problema. Činjenica da će on bez razmišljanja pristati na televizijski razgovor s “Jo” o besmislicama, ili – u istom kontekstu – na nastup u dirigiranoj lokalnoj emisiji R. Bolkovića na OTV-u, o njegovu stilu i doživljaju medija govori više od onoga što je tamo izrekao. Mesićevi komunikacijski gafovi, njegova nesposobnost da shvati kakve vrste nastupa idu uz predsjedničku funkciju, ubrzano rastapaju njegovu predsjedničku auru. Možda je on danas još uvijek – kako se sam prozvao – građanin-predsjednik, ali je sve manje predsjednik za građane. Njegovi populistički impulsi, kojima upravlja ideja da je bilo kakvo pojavljivanje u medijima uvijek bolje od nikakvog, doveli su ga u drastičnu kontradikciju s njegovim javnim položajem. Ako se i uspio promovirati u junaka hrvatske razbibrige, intelektualna publika počela se prema njemu odnositi s čuđenjem i rezignacijom.

Hrvatska politička trivijalnost

U razvijenim političkim sustavima predsjednik je figura za koju se precizno zna u kakvim emisijama može nastupati, i kakvi ga novinari mogu intervjuirati. Sa svojim snižavanjem kriterija i pojavljivanjem u nižerazrednim populističkim programima, Mesić se ponešto podcjenjivački odnosi prema vlastitoj funkciji, a preko toga i prema svojim biračima, odnosno državi koju predstavlja. S približavanjem datuma predsjedničkih izbora, autopromocija je postala njegov jedini politički credo. Taj “credo” ga, međutim, stoji kredibiliteta u javnosti, a proizvodi osjećaj nelagode i kod ljudi koji su mu bliski. Nitko više ne zna što je sve Mesić danas u stanju napraviti samo da bi se pojavio na televiziji ili u novinama.

Nedavno je, kako smo već pisali, proizveo neuspjeli vic na vlastiti račun, kad je izjavio da je Jutarnji list smeće, i dva tjedna poslije istom tom listu dao veliki intervju. Predsjednička kampanja u ranoj fazi otkriva prirodu aktualnoga predsjednika, i prokazuje ga kao osobu koja je savršeno aklimatizirana na atmosferu hrvatske političke trivijalnosti, u kojoj su principi, riječi i stavovi u pravilu podređeni egzibicionizmu. Tuđman je bio prevrtljivi egzibicionist bez ikakvih moralnih i legalističkih uvjerenja, i za sobom je vukao bulumentu idolopoklonika koja bi za njega glasala i da se na ulici pojavio maskiran u Napoleona. Mnogo beznačajniji likovi izvode razne javne nebuloze na temelju kojih uredno dobivaju svoju političku publiku, uz nju i političku egzistenciju. Dalmatinski oriđinal Slaven Letica ušao je u Sabor nakon što se na Trgu pojavio na konju vitlajući sabljom, obučen kao ban Jelačić. Dotični Letica – tvrde neke ankete – ima sedamnaestpostotnu potporu i kao eventualni predsjednički kandidat.

Što je negdje drugdje razlog za sprdanje i proizvodnju dosjetki, u Hrvatskoj je razlog za promociju u nacionalnoga lidera. Mesiću je to jasno. Sa svojom seoskom intuitivnošću on zna, bolje rečeno: osjeća, da ozbiljnost u prezentiranju političkih principa ne mora u Hrvatskoj donijeti ništa, ako je ne prati i snažna doza narodske otkvačenosti, koketiranja s tipovima duhovitosti kakvi na lokalnoj sceni dominiraju. Da ne bi taj specifičan hrvatski prostor besmisla ostavio potpuno otvoren za druge, on će skočiti u vlastiti pupak s Jutarnjim, ili pristati na razgovor s “Jo”, izvodeći u njemu usiljene štoseve.

Bez savjetnika za medije

Ipak, činjenica da u Hrvatskoj i egzibicionistička prenavljanja prolaze kao politička opcija, nije nikakvo opravdanje za predsjednikovu odluku da postane njihov aktivni sudionik. Predsjednik je – načelno promatrano – u značajnoj mjeri osoba koja nameće kriterije, a ne osoba koja se njima podvrgava bez obzira na njihovu smislenost, u nadi da će tako osvojiti reizbor. Je li Mesić tijekom dosadašnjeg mandata uspio nametnuti nekakve komunikacijske ili druge kriterije koji bi njegovu funkciju učinili distingviranom i autoritativnom? On de facto nema savjetnika za medije koji bi mogao profilirati njegove javne nastupe, i njegovi brojni dijalozi s javnošću uglavnom su površno “socijalni”.

Vilu Zagorje oslobodio je Tuđmanovog balasta carsko-klijentelističke izoliranosti, i pretvorio je ujedno u prostor za neformalnu komunikaciju ili ćaskanja s raznim interesnim skupinama, koja u pravilu ne dovode ni do kakvog konkretnog rezultata. Njegovi periodični izlasci “na kavu”, ili silasci među puk, kao i razna sponzorstva u kojima sudjeluje, nesumnjivo su hrana za njegov komunikativni ego, i daju poticaj njegovoj popularnosti, ali su ujedno i suptilan oblik minoriziranja vlastitoga statusa. Nastupajući u duhu davne kampanjske parole Silvija Degena: “Predsjednik je vaš prijatelj”, i Mesić na svoje načine širi dojam da “predsjedniku svatko može biti prijatelj” (premda to nije točno), a u isto vrijeme ostavlja nedoumice što će se dogoditi u trenucima kad građani u predsjedniku ne budu tražili prijatelja i tješitelja, nego vođu.

S progresijom predsjedničke izborne kampanje razvijat će se i potreba za detaljnim analiziranjem Mesićevog djelovanja. Već sada se, međutim, može bez opterećenja zaključiti: razgovarajući s “Jo” o viagri, nije dobio ništa. Nešto je vjerojatno izgubio.

STUPAC TJEDNA: TURNIR “GOJKO ŠUŠAK”

Na hercegovačkom nogometnom turniru nazvanom u čast jednog od najvećih Hrvata, pomakljali su se veliki Hrvati sa sjevera i juga kao da je izbio novi rat za pripojenje Hercegovine, ili odcjepljenje Dalmacije. Tko zna kako bi stvar završila da nije intervenirao međunarodni posrednik, šef Dinama. Na Balkanu je uvijek potreban jedan Paddy Ashdown, pa zvao se i Zdravko Mamić.