Veljko BarbieriSlobodno je, na kraju XV. stoljeća u doslovnom smislu, ostalo samo more, budući da je mletački i habsburško-ugarski križ, kao simbol pripadnosti sličnom svijetu, bio prihvatljiviji od polumjeseca i zvijezde, koji su tada već stigli do primorskog zaleđa, poput uštapa i sjevernjače na burnom noćnom nebu. Pod mletačkom, habsburškom i turskom vlasti, Hrvatska je plovila lišena vlastita tijela, ali zauzvrat, na njegovim preživjelim udima nabijena začudnom čulnošću i tjelesnošću. Kao da je iz kasnog srednjovjekovlja željela ući u novo doba što ogoljenija i što putenija. U duhu je Hrvatima ostalo da se pozivaju na vlastitu prošlost, što će postati nasljedni intelektualni refleks sve do danas, na svoje katoličanstvo, također ritualizirano do mjere da je postalo preuveličano mjerilo nacionalnog identiteta, i na koncu na književnost, najznačajnije prvorođeno dijete našeg humanizma, ali tada u izravnoj namjeni obrane vlastitog imena. Paradoksalno, taj život na granicama, na duhovnoj i tjelesnoj tromeđi, taj Triplex confinium, tim je istim Hrvatima živote usmjerio preko njih, kao da te granice ne postoje i strastvenom empirijom izravno utjecao na stvaranje njihova književnog, jezičnog, ali i podjednako putenog i spoznajnog bića, koje je ? što ugroženije, bilo to snažnije i otporno prema nedaćama. Jer one su se, u usporedbi s nedaćama vlastita naroda, činile gotovo nevažne. Tako su to vrijeme osjećali umni Hrvati. Pa bili oni visoki crkveni dostojanstvenici i pisci, poput Jurja Šižgorića, ili drugog Šibenčanina Antuna Vrančića. Bilo da su bili opčinjeni tehničkim precrtom svemira, poput Vrančićeva nećaka Fausta, onog glasovitog autora “Rječnika” i spisa “Novi strojevi”, letećeg čovjeka koji je prvi padobranom skočio sa zvonika sv. Marka u Veneciji i tako dokazao da, unatoč crkvenom i zdravom razumu, čovjek može na trenutak letjeti kao anđeo ili prkositi svim zadanostima kao Bog. Naravno nakon takvih pokušaja, svi ti letači umjetnih krila vraćali su se podjednako pokajanju koliko i stvarnosti, a onda nastavljali svoje mladenačke živote u vlastitom izmaštanom zemljovidu rastrgane domovine, kao uzletnici na samrti. A put je bubnjala pod prenategnutom kožom koja je morala pokriti izgubljeni, pa izmaštani geografski san, podjednako u želucu kao i među nogama.

Evo izravnih primjera! Kad piše o rodnom Šibeniku, Juraj Šižgorić, uvaženi biskupski vikar i dvostruki padovanski doktor, demonizirajući tursku okupaciju zaleđa, odjednom zastaje u opisu: “Tu se u šibenskom zaljevu, nađu tunji neobične veličine, tu se vide dupini u igri, a vrlo se često pokažu tuljani. Kad je sunce u zviježđu Raka, Lava i Djevice, tu se love zubaci krunaši koji se ubrajaju u velike poslastice. Tu se vade i oštrige, ukusne zbog okusa dalmatinskog mora, nadalje cipli, salpe, škrpine, trlje, lubini, glamoči, komarče, pagri, lignje i skuše… Ponekad se tu pokažu i neobična morska čudovišta, nikad prije viđena!” Opsjednut otomanskim osvajanjima, poput svog sljednika Marka Marulića, nadahnjujuću je utjehu Šižgorić nalazio u napetom domoljubnom pismu, koliko i u sklonosti prema dobrom tradicionalnom pjatu, kažu, pogotovo kuhanoj ribi. Njegov tek nešto mlađi sugrađanin, čovjek već europskog značaja, kardinal Antun Vrančić, ostrogonski nadbiskup i habsburško-ugarski regent, možda najpoznatiji pregovarač s Turcima svog vremena, često u pismima svom bratu Mihovilu spominje ukusnu i nezamjenljivu ribu iz Jadrana. No, tužeći se na svog nećaka Fausta Vrančića, zbog njegove mladenačke raskalašenosti, prekorava brata Mihovila usput, ali ništa manje ozbiljno: “Neka se dakle obuzda i neka uči… I ja sam mu, uostalom, dao da si kupi krzneni kaput od kunovine… pa ipak… Bit će dobro ako mu i dalje budete slali masline, smokve, srdele, kuhane ribe u hladetini i više takvih morskih poslastica… Ali zašto za mene, Vašega brata i dobročinitelja, već toliko mnogo godina iz našeg mora i vaših prekrasnih polja i otoka nema ničega… Budući da ne možete navesti nijedan valjan razlog, raspitajte se kod Petra i Vicka koliko mi je bila po volji Vaša nebriga…!”

Iz ovog ulomka tek jednog pisma Antuna Vrančića možemo razaznati koliko je tom strastvenom čovjeku, koji je do posljednjeg dana tražio iscrpne izvještaje o Šibeniku, Dalmaciji i Hrvatskoj, nadajući se da će svojim utjecajem olakšati njenu sudbinu, bila draga riba. Marinirana, soljena ili u ohlađenim šibenskim lešadama. Gotovo onoliko koliko je pod stare dane taj izješa i bivši sladostrasnik, koji je zbog lošeg obroka znao otpustiti svoje kuhare i nazivao ih “razbojnicima”, ljubomoran na svoje ugasle moći bjesnio na podložnike, ne birajući riječi, kako na svog nećaka Fausta tako i na svoga lektora s jegarskog kaptola. “Neka se za kuhinjske i druge poslove služi takvom pomagačicom na koju neće padati sumnja da je kurva… i neka otjera drolju zbog koje se već morao crvenjeti!” Rječnik koji nimalo ne zaostaje za oštrim pismima koja je njemu upućivao njegov ujak i skrbnik Statilić u Padovu iz Trogira.

Pa ipak, koliko god mu je nedostajala pregažena Hrvatska, toliko mu je nedostajala i njegova ugašena strast, koju je još mogao, kako-tako, dozvati kroz ljubljena jela, posebno ona od kuhane ribe. Kao i njegovi suvremenici koji su vlastitu domovinu branili osobnim životopisima, ponekad na odvažnoj granici bludništva i pustolovine, i on je na kraju tjelesnog puta posegnuo za pokajničkom književnošću, koja je zaostajanje vlastitog prostora željela nadoknaditi kozmopolitizmom svog vlastitog razbarušenog pisma, a pismo dobrim jelom i potom sitnim štukom. Jer svaka prava putena ljubav, pa i ona prema domovini, kažu, dolazi iz zadovoljnog želuca.

Ribarska škarpunada
U hladnu vodu koje ima tek toliko da pokrije ribu, položite očišćene škarpune i kuhajte ih s čašom maslinova ulja, malo soli i nekoliko zrna papra dok riba ne bude gotova, a juha ugusti u zlatni šug.

Riba u vlastitoj hladetini
U toliko vode, koliko je potrebno da pokrije ribu, kuhajte očišćene komade grdobine, posebno one od glave, pa tabinje, raže, sipe i lignje s paprom u zrnu, nekoliko listova lovora i povrćem za juhu. Kada riba omekša, a juha se dobro ugusti, pohranite u hladionik i pustite do sutra. Služite hladno, tako da svaki komad ribe i hladetine od juhe malo podlijete maslinovim uljem, pokapate limunom i posolite.

Stara gregada s kapulom i ljutikom
Najbolju vrstu ribe očistite i kuhajte u malo vode i ulja s dosta ljutike i mlade kapule, dok ne omekša i sve se prožme. Tek tada podlijte maslinovim uljem i začinite po volji. Služite toplo ili hladno, pokapano limunovim sokom.