Zoran Ferić“Reb Mendel, dovoljna je jedna jedina šibica da spali celokupna naftonosna polja Ploeštija.” Ovu mudrost izgovorio je jedan književni lik, Miksat Hantesku, zvani Mikša, iz Kišove knjige “Grobnica za Borisa Davidoviča.” Mikša je koljač od zanata i instant revolucionar koji je u stanju kirurškom preciznošću odstraniti čovjeku utrobu i poslati ga na dno rijeke. I taj Mikša zna kako stoje stvari u povijesti, kao što zna da velike požare i lavine izazivaju male iskrice ili grudica snijega, pa bi nas sve skupa mogao koječemu podučiti. Da kojim slučajem ovih dana živi u Hrvatskoj, a ne u svojoj rodnoj Bukovini, rekao bi da je dovoljna jedna jedina bomba da nam sjebe kompletnu turističku sezonu. I to ne samo ovu što dolazi, nego još i deset idućih. Jer, ako Vlada zaista pošalje hrvatske vojnike u Irak, Hrvatska će se nedvojbeno naći na popisu zemalja neprijatelja radikalnih islamista. O tome je, prilikom posjeta Labinu, govorio i predsjednik Mesić rekavši da ne želi da Hrvatska postane meta terorističkih organizacija. Po hotelima na obali pucat će bombe, a naše plaže i ljetovališta opustjet će kao početkom devedesetih kad je počeo rat. Ali ima to i dobrih strana. Kad na ljeto buknu požari, bar će se znati tko pali. Iračani. Dosad se, naime, samo nagađalo tko nam pali šume i desetljećima se, zapravo, nije došlo do zadovoljavajućeg odgovora. Tako su prvo bili krivi ustaški emigranti, zatim Srbi koji su ljubomorni na ljepote hrvatske obale, potom se pojavila spasonosna hipoteza o ljetnim spaljivačima korova, notornim lokalnim budalama, onda se moglo čuti da to rade desničari nezadovoljni lijevom vladom, a u posljednje vrijeme sve su češći oni koji svoj metaforički plamen zbog neuslišane ljubavi pretvaraju u prave požare u kojima stradaju šume. Ovoga ljeta Lastovo je gorjelo zbog ljubavi. I to je možda bio najljepši jadranski požar. Naravno, očaj zbog propale ljubavi ne abolira piromana, ali mu barem pridaje auru simpatičnosti, za razliku od ovih drugih, koji pale iz ideoloških razloga. Stoga, ako hrvatski specijalci spakiraju svoje rance i polete prema Iraku, Iračani će spakirati svoje torbe sa zapaljivim materijalom i poletjeti prema našoj obali. Kamuflirat će se u švedske turiste s debelim cigarama, kako bi uvijek imali žara za potpaljivanje velike sezonske vatre. Štoviše, rekao bi Herr Miksat s početka teksta, dovoljna je jedna jedina šibica da opustoši čitavu jadransku obalu. Nažalost, iz vlastita iskustva znam da je za paniku dovoljno i manje. U kolovozu devedesete, kad su u Hrvatskoj već trajale barikade na cestama, na Jadranu je još bilo dosta turista. S grupom prijatelja zatekao sam se na predivnoj plaži. Čisto, tirkizno more, pješčana obala, a uokolo šuma. Jedna od najljepših uvala na Rabu. Bratić i ja krenuli smo malo u borovu šumu iza plaže da istražimo kud vodi kamena stazica. Tako smo nabasali na stablo crnog duda, prepuno zrelih plodova. Onako goli, jer plažica je bila pretežno nudistička, stali smo pohlepno jesti slatke plodove. Pri tome nam se crveni sok nalik na krv slijevao po licu i rukama. Bio je to nesvakidašnji doživljaj. To nam je, valjda, i dalo ideju. Namazali smo se razmrvljenim plodovima pa je izgledalo da smo uistinu posve krvavi. Po tijelu su nam se zalijepili i komadići duda, što je nalikovalo na komadiće mesa, kao da smo se provlačili kroz trnje ili bodljikavu žicu. Naravno, htjeli smo se malo zajebavati s prijateljima, vidjeti paniku na njihovim licima kad nas spaze onako krvave. Međutim, kad smo se vratili, na čitavoj plaži zavladala je panika. Ljudi su ustajali s ručnika i ležaljki, pimpeki uspaničenih muškaraca i sise uspaničenih žena klatarili su se kad su, odjednom, počeli skupljati stvari. Mi smo se krvavi pojavili usred one jadranske idile, a ovi su se odjednom počeli pakirati. Čule su se riječi kao “teško ozlijeđeni”, “zovite liječnika”, “teroristi” i još puno drugih izraza panike. A mi smo samo stajali, zatečeni situacijom. Predratna psihoza učinila je svoje i odjednom su svi na plaži, umjesto da nam pomognu, počeli pakirati stvari. Da nisam to vidio onda, vlastitim očima, teško da bih povjerovao da je takvo što moguće. Da su dva krvava tipa u stanju za nekoliko minuta očistiti čitavu plažu. Naravno, uspaničili su se i naši frendovi, a jedan od njih je, potpuno suludo, počeo tražiti nekakvu ljekovitu travu da nam dezinficira rane. Još i danas pamtim kako mu se klati pimpek dok bos skakuće po stjenovitom dijelu obale i traži trputac. I upravo ta slika njegova mlohavog spolovila, usred one panike, budi uvijek u meni neku grižnju savjesti. Vidjevši da je vrag odnio šalu, bratić se prvi zaletio u vodu i sprao sa sebe lažnu krv. Onda sam skočio i ja. Kad smo izašli iz mora, ljudi s plaže strijeljali su nas pogledima. Puštali su svoje stvari, lijegali natrag na ležaljke, mir se vraćao na jadranski pijesak. Krv je bila lažna i odmor se mogao nastaviti.

Poslije je na ovim prostorima, kao što znamo, bilo puno prave krvi. I to ne samo krvi, nego i rascopanoga mozga, i izvađenih crijeva, i odrezanih udova. A upravo bi se to moglo ponovno događati ako u Hrvatskoj krene klasični terorizam kakav potresa Izrael ili Ameriku. Naravno, ekonomski gubici su ovdje u drugome planu. U prvom planu su, naravno, ljudske žrtve. Stvar je u tome što oni koji šalju mladiće u rat najčešće ne osjećaju na svojoj koži posljedice toga rata i gubitak najdražih. Stoga apsolutno podržavam prijedlog Ante Tomića da se za Irak formira brigada od političarskih sinova koji bi, umjesto na strane fakultete, krenuli malo na odmor u Basru ili Bagdad. Tako bi oni koji vode ovu zemlju vlastitim primjerom pokazali za kakve su to interese ili demokratske ideale spremni slati svoju djecu u smrt. I da se vratim malo na sliku onih brezbrižnih turističkih pimpeka koja me progoni evo već trinaest godina. Treba hrvatskoj politici jasno poručiti, kao što joj poručuje Ante Tomić: “Lako je tuđim kurcem mlatiti po koprivama.” I kao što je jedna šibica dovoljna da spali cjelokupna naftna polja Ploeštija, kao što je jedna bomba dovoljna da nam raščisti sezonu za idućih deset godina, tako bi i jedan jedini limeni sanduk s mladićem visokoga pedigrea bio dovoljan da Vlada prestane bezobrazno odlučivati o životima drugih. Metoda vlastite kože nikad ne promaši.