Srećko JurdanaU kontekstu serije impresivno važnih stvari koje se odigravaju u državi Hrvatskoj, predsjednik Mesić izjavio je u razgovoru za radio, tj. na “druženju s građanima”, kako “ne zna da li će se kandidirati za novi mandat”, što je za publiku iznenađenje par excellence. Svi oni koji su intuitivno smatrali da je njegova nova kandidatura svršeni čin, bačeni su u neizvjesnost a pomalo i tugu. Što će biti s nama? Idemo li stvarno u Europu ako se najveći Europljani među Hrvatima pripremaju na odustajanje od bitke? Predsjednik Mesić jedan je od malobrojnih koji su – kad je o odnosu Hrvatske i Europe riječ – uvijek sposobni na licu mjesta pronaći politički korektne formulacije za najosjetljivije teme. Na primjer: “Ova Vlada ne izbjegava Gotovinino izručenje, nego u tome sudjeluje”. Ili: “Gotovina vjerojatno nije u Hrvatskoj”.

Mesićeve izjave za svačiji ukus

Doista, sudjelovanje Vlade u procesu izručenja generala Gotovine promatrača može samo impresionirati, kao i predsjednikova ambivalentna nagađanja o Gotovininom boravištu. “Sudjeluje se u izručenju Gotovine, iako ga se ne izručuje”, poručuje Mesić, i pobuđuje simpatije svojim neuništivim smislom za proizvodnju dojma da se stvari mogu shvatiti ovako, a i onako. On može biti i apstraktno kategoričan kad se radi o pitanjima nacionalnoga usuda: “Sudbina Hrvatske je da bude u udruženoj Europi”, a ponekad i optimistično-pesimističan: “Nadam se da će Sabor prihvatiti proračun iako se sva obećanja vjerojatno ne će moći odmah ostvariti”... U svakom slučaju, predsjednik u narodu zacijelo ne bi bio popularan kao što jest, da u svojim izjavama mudro prilagođenim svačijem ili kolektivnom ukusu nije egzaktan poput Sofokla.

Po svome suverenome pravu i ovlastima on se u javnosti, dakako, može predstavljati kako želi, hoće ili može, kao što je i suvereno pravo analitičara da njegove nastupe interpretiraju u skladu s nekim vlastitim racionalnim kriterijima. No, idemo odmah korak dalje od Pantovčaka, po mogućnosti u srž hrvatske zanimljive političke zbilje. Kao politički izdanak HNS-a, stranke koja je nešto glasova osvajala i na njegovoj političkoj karizmi, predsjednik je danas zajedno s cjelokupnom hrvatskom političkom publikom u poziciji da s čuđenjem promatra pad svoje zadnje matične partije u dekadenciju. Situacija je za HNS naizgled bila perspektivna. Zahvaljujući degradaciji (koalicijskoga partnera) SDP-a, HNS je ispao iz vlasti na državnoj razini, ali dobio je zato dodatne glasove građansko-liberalne populacije i postao kakav-takav simbol građanskoga poštenja u hrvatskoj politici.

Pobuna kreatura

U tome je bila tajna uspjeha Vesne Pusić: akademičarski hladna, proračunato kritična, kalkulirano radikalna a i odmjereno oprezna kakvom ju je Bog dao, na temelju tih svojstava – začinjenih imageom konstruktivne dosljednosti – ona je ipak uspijevala osvajati simpatije korpusa kojem na jetra ide hrvatski prizemni nacionalni folklor i korupcija koja ga prati. Za razliku od prilagodljivoga i kompromiserskoga SDP-a koji se odrekao socijaldemokracije u neuspješnome pokušaju dodvoravanja nacionalistima, HNS je ostavljao dojam stranke koja se desno-konzervativnome ili tuđmanovsko-nostalgičarskome miljeu suprotstavlja programatski i bez zadrške. Zahvaljujući tom autoportretiranju u intonaciji građanske principijelnosti, HNS je u zadnje vrijeme počeo osvajati i esdepeovski politički prostor.

“Lijevi centar” postao je kvazilijeva opozicija bez većeg političkog utjecaja. Nakon izgubljenih izbora – kalkuliralo se u HNS-u – Ivica Račan kvalitetno se pozicionirao kao “pozitivna nula” i svojim partnerima otvorio priliku da postanu vodeća građanska alternativa, tj. da pod svojim barjakom okupe sve one koji su umorni od esdepeovske mlakosti. Taj ambiciozan plan HNS-a iznenada je, međutim, došao u pitanje nakon stranačkoga raskola u Zagrebu. Potvrđuje se da je politički ugled osjetljiva biljka, ako mu u pozadini stoji želja za materijalnim profitima i nerealizirane ambicije sljedbenika. Četrnaest članova zagrebačke organizacije, predvođenih stanovitim Mislavom Žagarom, napustilo je stranku, optužujući njezine vođe na praktičnoj razini za sukob interesa koji se materijalizirao u privilegiranim državnim ugovorima s njihovim privatnim firmama, a na idejnoj za “napuštanje narodnjaštva” – što god to značilo – i za “potpuni prelazak u liberalizam”.

“Oni lažu !”, odlučno poručuje Vesna Pusić s novinskih stranica, kao da se nadahnula televizijskim nastupima Vladimira Šeksa koji je identičnu frazu pretvorio u svoj zaštitni znak. Sve su to, kaže gđa Pusić, karijeristi obilježeni korupcionaškim aferama koji napuštaju stranku jer u njoj zbog svoje nesposobnosti nisu imali nikakve šanse, i čiji je odlazak u stranačkim podružnicama izazvao olakšanje. Završit će, dakle, ako već ne pred narodnim sudom, a onda barem na smetlištu historije. O.K. Postoje, međutim, dvije činjenice koje vodstvo HNS-a opterećuju manje-više nezavisno od profila njihovih stranačkih disidenata. Prva je, da je Vesna Pusić svojedobno osobno odabrala i dovela na položaje ljude koji je danas prozivaju, i koje otpisuje kao irelevantne buntovnike. Oni su njezin politički proizvod, i ako su takvi kakvima ih predstavlja, automatski se tada postavlja i pitanje njezine kadrovske kompetentnosti. Izmislila ih je, izvukla na danje svjetlo, vjerovala u njih, a kad su je napali počela ih je omalovažavati amnestirajući samu sebe od bilo kakve odgovornosti za njihovu promociju.

Sic transit gloria mundi

Javna slika Vesne Pusić time se drastično narušava, a prati je i urušavanje mitologije Radimira Čačića. Kao ministar državne obnove pokrenuo je za Hrvatsku iznimno značajne projekte: izgradnju autocesta i stanova, da bi u njima usput za svoju privatnu firmu osigurao poslove od sto šezdeset devet milijuna kuna. Te stvari su moralno nespojive, a upitne su vjerojatno i sa stajališta zakonitosti. Ako se odlučio za karijeru ministra, Čačić je morao zamrznuti svoje poduzetničke aktivnosti. Naravno, čovjeku naviknutom na milijune ne živi se od državne plaće, ali to je cijena profesionalnoga političkog angažmana. Mogao je ostati poduzetnik i neutralno se kandidirati za poslove na javnim natječajima, no jasno je da se oni neusporedivo lakše dobivaju ako si ujedno i šef državnoga resora koji te poslove inicira. Čačić se, dakle, može braniti kako je riječ o javnoj i legalnoj proceduri – jer dobiveni poslovi objavljeni su na Internetu, a poduzeća nisu njegova nego njegove žene – ali njegov politički lik i velike ideje koje su ga pratile neizbrisivo su dovedeni u vezu s njegovim pragmatičkim materijalnim interesima.

Sic transit gloria mundi. Spomenuti Žagar i skupina “nezadovoljnika” koji su demonstrativno napustili stranku možda su doista žicari koji se bune jer su ostali uskraćeni za priželjkivani komad kolača, ali u kontekstu te afere i HNS se pokazuje kao društvo s razmjerno dubioznim načelima, daleko više zainteresirano za katastarske čestice, prostore, urbanističke planove, otkupe zemljišta i međusobnu raspodjelu državnih poslova, negoli za civilizacijske reforme i građanske doktrine kakve dominiraju na njegovim plakatima. Emotivni javni istupi gospođe Pusić ovdje su od skromne pomoći.

STUPAC TJEDNA: OPERNBALL

Lijepo je bilo biti Hrvat, rekli bi hrvatski sportski novinari, na Opernballu u Beču. Nacija je, ne bez ponosa, promatrala kako se njezini visoki predstavnici – Ivo Sanader, Miomir Žužul, Božo Biškupić – prezentiraju u frakovima, oko vratova i na reveru s ordenima kneza Trpimira i Malteškog reda. Da je drug Tito živ, pojavio bi se nesumnjivo s tri ordena narodnog heroja na prsima, a možda i s ordenom junaka socijalističkog rada, ili zvijezde petokrake s lentom. Tuđman bi pouzdano stavio lentu (“pametni znaju čemu služi pojas”), ali na balove ga nitko nije zvao.

Osim otmjenosti koja nas seljake impresionira i raduje, jer shvaćamo da smo postali svijet, ugodno je bilo čuti i da su se na balu vodili “brojni politički razgovori”. Za domaće političare, nažalost, nema zadovoljstva koje nije praćeno i barem malim žrtvovanjem za Hrvatsku.