Srećko JurdanaDa nacionalne manjine ponekad mogu biti nevolja i tuga, osim što su u pravilu iznimna radost, mogao se nedavno uvjeriti Ivo Sanader kad je Furio Radin, profesionalni Talijan među Hrvatima, u Saboru – ničim izazvan – pokrenuo srpsko pitanje. Neke teme nikada ne umiru, jer neki aktivisti od njih solidno žive. “Tristo tisuća Srba u Hrvatskoj etnički je očišćeno tijekom devedesetih”, upozorio je Radin publiku, i provocirao malu saborsku pobunu koja je završila analitičkom replikom Vladimira Šeksa: “Stvari promatrate izvan historijskog konteksta.” Tako je. Sličan komentar naknadno je dao i Sanader: zna se tko je izazvao rat, itd. Doista, o hrvatskim ratnim fenomenima može se raspravljati od sada do vječnosti, a mali doprinos toj državotvornoj kakofoniji ponovno će dati i ova kolumna.

Seljačka politička filozofija

Uglavnom, dok su srpske ratne formacije nad Hrvatima u “krajini” provodile genocid, mnogi lokalni Srbi-civili živjeli su u stilu “mirnih susjeda” i ponašali se kao da se ništa ne događa. Nakon pet godina kotač povijesti počeo se okretati na hrvatsku stranu, i Tuđman je zaključio kako ne bi bilo loše – kad je već takva prilika – da se srpsko-hrvatski problem riješi kolektivnim srpskim preseljenjem, tj. svođenjem Srba u hrvatskoj populaciji “na četiri do pet posto”. U tome je uživao potporu većine svojih domoljubnih dodvorica, koji su ideološko suglasje s iracionalnim gazdom – i osobne materijalne koristi koje su iz njega proizlazile – nadređivali i temeljnim državnim interesima i etičkim kodeksima ratovanja.
Pojedini pripadnici vojnih i paravojnih snaga na terenu su počeli s retorzijom – pljačkom, ubijanjima, paljenjem kuća – a Gojko Šušak vodio je brigu o tome da nitko od njih ne bude izveden pred sud. “Državni vrh” tolerirao je nasilje, prodavajući ljudima ispod stola maglu kako se time za vijeke vjekova kupuje društveni mir. Hrvatska danas snosi teške posljedice tih “strateških odluka”, te seljačke političke filozofije po kojoj je novu državu u srcu Europe moguće zasnovati na egzodusu dijela njezinih stanovnika, uz filistarsko uvjeravanje svjetskih promatrača kako je taj egzodus bio “dobrovoljan”, odnosno: ničim provociran. Hrvatski generali koje traži Haag glavne su žrtve te iracionalne ideje. Gotovina nije naređivao zločine; protivio im se, izazivali su kod njega averziju. Čermak još manje. Kao poslijeratni zapovjednik Knina nikakve vojne operacije nije vodio, a u procesu stabiliziranja područja – za što je nominalno bio nadležan – raspolagao je krajnje ograničenim manevarskim prostorom i vrlo malim brojem lojalnih ljudi.

Haaške žrtve Tuđmana i Šuška

Oni su žrtveni jarci Tuđmanove nakaradne politike, i odgovaraju uglavnom zbog zlodjela drugih. Da je hrvatska država počinitelje zločina osudila prema kriterijima ratnoga prava, i nedvosmisleno pokazala kako se oni neće tolerirati, tj. kako iseljenje Srba doista nije u psihološkome podtekstu operacije “Oluja”, spomenuti generali danas bi vjerojatno mirno hodali gradom. Za svoj haaški status i Carlu Del Ponte za vratom mogu u prvome redu zahvaliti Tuđmanu i Šušku. Toliko o hipoteci koju Hrvatska nosi zbog srpskih izbjeglica. Sanader je razvio vrlo koncilijantnu retoriku u odnosu prema hrvatskim Srbima, ali ne pada mu na pamet da Tuđmana i njegovu kabalu optuži za izdaju državnih interesa preko planskoga poticanja srpskoga egzodusa. HDZ se, unatoč velikim izjavama svojih predvodnika, očito nije reformirao do mjere kad bi ta vrsta vivisekcije prošlosti za premijera bila izvediva bez dramatičnih psiholoških posljedica.

Država u dužničkom ropstvu

Premijer ne dira ni u druge za HDZ osjetljive stvari, porijeklo imovine, na primjer. Hrvatska grca u dugovima i Vlada nastoji nekakvom magijom zakrpati proračun tako da se izbjegnu socijalni nemiri, a osigura i kakav-takav razvoj. U isto vrijeme ljudi koji su pod Tuđmanom opljačkali državu, neometano uživaju u svome bogatstvu stacioniranom većim dijelom u inozemnim, a manjim u domaćim bankama, i nitko ne dolazi na ideju da budžet pokuša popuniti i njihovim novcem ukradenim od naroda. Takvih je, kao što znamo, priličan broj. U zadnje vrijeme mnogo se govori o Vladimiru Zagorcu, u povodu otmice njegovoga sina. Otmica djeteta zločin je bez premca, ali u kontekstu te tragične situacije promatrače intrigira i podatak da je general Zagorec s jednoga od svojih domaćih računa bio u stanju bez problema isplatiti sedamsto pedeset tisuća eura. Irelevantno od razloga zbog kojih je do nje došlo, ta isplata je jasna indikacija kakav su ogroman novac zgrnuli Tuđmanovi tajkuni. Jedni su dizali na preprodaji oružja, drugi na preprodaji firmi, treći su uzimali iz banaka koliko su htjeli, svi zajedno omastili su se kao šeici i državu – nezainteresiranu za njih – ležerno ostavili da tone u dužničko ropstvo.

STUPAC TJEDNA: BORIS TRAJKOVSKI; DORIS KOŠTA

Autor ovih redaka svojedobno je na Brijunima – gdje je g. Trajkovski redovito ljetovao – s tragično preminulim makedonskim predsjednikom proveo dva sata u privatnome ležernome razgovoru o raznim političkim temama, i doživio ga kao iznimnu javnu osobu. Mlad biološki i duhovno, djelovao je kao europski orijentirani demokrat koji – nastavljajući umjerenu politiku Kire Gligorova – ne želi dopustiti da njegova turbulentna zemlja postane talac etničkih ratova. U Europskoj uniji i Americi uočavali su njegove kvalitete građanskoga lidera i shvaćaju kakve opasnosti donosi njegov nagli nestanak sa scene. Bio je Mesićev prijatelj, volio je Hrvatsku i istraživao mogućnosti makedonsko-hrvatskoga savezništva u približavanju Europi. Sve je to poznato.
Njegova pogibija, međutim, otkrila je i dramatičnu nesposobnost normalnoga funkcioniranja Bosne i Hercegovine. Na temelju ishitrenih informacija s lica mjesta svijet je počeo žaliti za Borisom Trajkovskim dok je još bilo neizvjesno je li živ ili mrtav. U Europskoj uniji održali su mu komemorativno slovo, a u Makedoniji proglasili trodnevnu žalost, u trenutku kad nitko još nije vidio olupinu zrakoplova, niti znao ima li možda preživjelih. Građani Makedonije i svi ostali tek naknadno su shvatili da oplakuju predsjednika koji je mogao biti živ, i ta činjenica također je oznaka balkanskoga civilizacijskoga apsurda kakav je u Bosni i Hercegovini sublimiran.

* * *
U televizijskoj emisiji “Brisani prostor” (koju uređuje neuništiva kombinacija novinarskoga vuka i lisice u liku Gorana Milića), pojavila se i splitska odvjetnica Doris Košta. Ta bivša pravna suradnica domoljubnog razbijača Igora Štimca izjavila je u Haagu Silviji Luks kako se “u obrambenome ratu ne mogu počiniti ratni zločini”, afirmirajući tezu koju je svojedobno lansirao Tuđmanov predsjednik Vrhovnog suda Milan Vuković. Čak je i Željko Olujić, nekadašnji dežurni odvjetnik hadezeovske domoljubne mafije, osjetio potrebu da se na licu mjesta distancira od Koštine izjave, shvaćajući da bi mu makar i prešutno solidariziranje sa stavovima koji su u suprotnosti s elementarnom pravosudnom logikom, u Haagu moglo stvoriti probleme.
Gospođa Košta, međutim, odvažno korača putem pravnoga besmisla i ulagivanja lokalnim skupinama koje bi se zbog ratnih zločina mogle naći pred sudom. Njezina teza prešutno je pretvorena u ideju vodilju hrvatskoga pravosuđa.