Pakistanci su otkrili da je vlast tražila pomoć SAD-a za suzbijanje pobune vojske U malo više od mjesec dana Pakistan se dva puta naizgled našao na rubu vojnoga udara - posljednji put prije desetak dana. Iako do toga na kraju ni do danas nije došlo, ne bi čudilo da tamošnje vlasti uskoro ipak padnu - ne srušene pobunom vojske, već odlukama sudske vlasti, koje bi onda vojska sa zadovoljstvom provela i silom, ako je potrebno. Sudski postupci koji posljednjih dana tresu civilnu vlast u Pakistanu s jedne su strane vezani za nacionalnu sigurnost - odnosno navodno traženje pomoći omraženih Sjedinjenih Američkih Država pri suzbijanju samovlade domaćih oružanih snaga - dok je s druge strane riječ o Hrvatskoj tako dobro poznatoj "borbi protiv korupcije", gdje se čini da vrh pakistanske sudske vlasti u aktualno-političke svrhe koristi procesuiranje navodnih korupcijskih kaznenih djela iz prve polovice 1990-ih.

Jedina islamska nuklearna sila Pakistan, uopće nije stabilno društvo. Savez je to etnički jako različitih pokrajina, koje je u novu državu povezala islamska vjera i strah od Indije, s kojom su više puta ratovali. Takav obrambeni naglasak u državi nametnuo je i pakistansku vojsku kao jedan od temelja ovog navodno demokratskog društva. Takav je status oružanim snagama dao i posebnu snagu - Pakistan je praktično pola svoga postojanja proveo pod vojnom vlašću, da bi pod zadnje u civilne ruke država opet došla krajem ljeta 2008. godine, odlaskom s vlasti generala Perveza Musharafa. Na izborima održanima sredinom veljače 2008. godine, pobijedile su stranke civilnih političara, dakle, oporba vojnim vlastima. Predsjednikom države postao je udovac Benazir Bhutto, Asif Ali Zardari (zbog korupcionaških afera poznat i kao "gospodin 10 posto"), čija je parlamentarno većinska stranka dala i premijera Yousufa Razu Gilanija.
Dok se Pakistanska narodna stranka pokojne Benazir Bhutto 2007. dogovorila o sudjelovanju na izborima s vojnim vlastodršcem Musharafom, dobivši i posebnu amnestiju oko optužbi za korupciju koje su pratile njeno čelništvo, Pakistanska muslimanska liga Nawaz, inače druga po snazi civilna stranka u zemlji, to nije učinila. Kako nije dobio amnestiju, njezin vođa Nawaz Sharif nije mogao osobno izaći na izbore. Tako je drugi po snazi civilni političar, iako na čelu ukupno druge stranke u državi, ostao izvan vlasti u kojoj je njegova stranka i koalicijski sudjelovala. Ova podjela iz 2008. i danas itekako utječe na civilnu vlast u Pakistanu.

Kao u većini demokratskoga svijeta, i u Pakistanu je na snazi trodioba vlasti. Međutim, dok i u tamošnjim dokumentima formalno stoji standardna trodioba - na zakonodavnu, sudsku i upravnu vlast - u svakodnevnoj je praksi Pakistana stanje malo drugačije. Prema svojim odnosima, vlasti se ondje, izgleda, dijele na vojnu, političku i sudsku. Vojska je uvelike svijet za sebe, s većim brojem svojih ljudi i u tijelima vlasti te ovećim udjelom u nacionalnome gospodarstvu. Politička vlast, koncentrirana u strankama, osim što posljednjih godina opet vodi državu, ujedno kontrolira i parlament, glasački stroj vladajućih klika. Iako civilna vlast formalno ima prednost pred vojskom, u praksi to uvelike ne stoji i predmet je sukoba. Treća grana vlasti u Pakistanu - sudska vlast, predvođena Vrhovnim sudom Pakistana - ispala je poprilično neovisna od vojske i politike, posebice nakon velikog udjela u padu s vlasti vojnog vlastodršca Musharafa 2008. godine. Nove su vlasti u ožujku 2009. godine na poziciju vratile i osporavanog predsjednika Vrhovnoga suda Iftikhara Muhammada Chaudhrya, no tek nakon velikih javnih nemira. Dok se u međuvremenu smirilo suprotstavljanje pakistanskoga sudstva i vojske, priča se da upravo ta nevoljkost nove političke vlasti u obnovi sudskih postavljenja krije i osnovu aktualnih sukoba pakistanskoga sudstva i političke vlasti u zemlji. Nakon što je gotovo deset godina vojne vlasti Perveza Musharafa bitno umanjilo ugled vojske u javnosti, ni njegovim odlaskom s vlasti 18. kolovoza 2008. godine te stvari nisu krenule nabolje. Pakistanska je vojska suočena s učestalim američkim napadima na ciljeve u zemlji, sve bez javne dozvole lokalnih vlasti, intenzivirali su se obračuni s pakistanskim talibanima, ali je jako oslabljen i sam vojni utjecaj u društvu. Sve je te probleme Musharaf ostavio u nasljedstvo Ashfaqu Pervezu Kayaniju, generalu koji je za načelnika Glavnog stožera pakistanske vojske stigao krajem 2007. godine, s čela tamošnje vojno-obavještajne službe ISI.

To je loše stanje 2011. krenulo nagore, posebice kada je 2. svibnja u Abbottabadu, nedaleko od glavne pakistanske vojne akademije, tim američkih mornaričkih specijalaca ubio Osamu bin Ladena, a sve bez informiranja ili sudjelovanja pakistanske vojske i tamošnjih vlasti općenito. Ta je sramota, navodno, vezala ruke pakistanskim oružanim snagama koje se moraju barem doimati nepopustljivo, ne bi li zadržale ono malo preostaloga ugleda, a izgleda da je pokrenula i novo poglavlje u borbi za prevlast između vojnih i civilnih vlasti u Pakistanu. Naime, kako se čini, američki su zahtjevi za istragom skrivanja Osame bin Ladena u Pakistanu otvorili civilnim vlastima pogled na pravo more problema u tamošnjem sektoru nacionalne sigurnosti. Moguće da je baš zbog toga 10. svibnja američkim vlastima u Washingtonu predan i memorandum kojim pakistanske civilne vlasti predlažu vojno-sigurnosnu suradnju - konkretno, uvođenje ozbiljnijeg civilnog nadzora nad pakistanskom vojskom te vojno-obavještajnom službom ako im SAD pomogne u sprečavanju vojnoga udara koji bi nakon takvih mjera vrlo lako mogao uslijediti.

Kada je sadržaj tog dokumenta dospio u javnost sredinom listopada 2011. godine, skandal su mediji nazvali Memogate i započela je najnovija civilno-vojna kriza u Pakistanu. Iako se ona u početku koncentrirala oko Husaina Haqqanija, pakistanskoga veleposlanika u Americi za kojeg se sumnjalo da je autor ili barem pošiljatelj spomenuta dokumenta, njegovom ostavkom 22. studenog 2011. nije došlo do smirivanja stanja. Od smjene je Haqqani u Islamabadu, praktički u kućnome pritvoru. Dok su politički suparnici vladajućih, okupljeni oko Nawaza Sharifa, o cijelome slučaju pokrenuli i sudsku istragu, vlada je do kraja studenoga Memogate nastojala usmjeriti na parlament i njegov Odbor za nacionalnu sigurnost, u kojima ima većinu. No to im izbjegavanje suda nije uspjelo.
taman usred rješavanja jednog problema nacionalne sigurnosti - otvorio se novi, kada su 26. studenog NATO postrojbe u višesatnoj borbi ubile 24 pakistanska vojnika, na postaji uz granicu te zemlje s Afganistanom. Proglašena je obustava opskrbe NATO snaga u Afganistanu, dodatno je zaoštreno pitanje skandala Memogate, a Pakistan je zaobišao i međunarodnu konferenciju o Afganistanu, održanu u Bonnu 5. prosinca 2011. godine.
Dok se zaoštravao sukob vojske i civilnih vlasti, posebice vlade predvođene premijerom Gilanijem, predsjednik Pakistana Zardari otputovao je 7. prosinca u Dubai, na liječenje manjeg srčanog udara - što je odmah pokrenulo spekulacije da se zapravo maknuo iz zemlje uoči vojnoga udara, do kojega naposljetku nije došlo. U ta dva tjedna, koliko je Zardari izbivao iz zemlje, Vrhovni je sud započeo saslušanja oko slučaja Memogate, a i odnosi Pakistana te SAD-a dodatno su zaoštreni američkim napuštanjem pakistanske zrakoplovne baze Shamsi.

Iako je 23. prosinca vojska i izrijekom opovrgla da sprema novo preuzimanje vlasti u zemlji, strahovi se nisu smanjili, kao ni kriza vojno-civilnih odnosa - sada prenesena na postupanje Vrhovnoga suda, konkretno, na njegova saslušanja o famoznome memorandumu kojim su civilne vlasti, navodno, od stranaca tražile zaštitu pri provođenju sigurnosnih reformi u zemlji. Iako nije došlo do podizanja ikakve optužnice, priča se nastavila zaoštravati i nakon sudskog saslušanja bivšeg veleposlanika Haqqanija 9. siječnja ove godine. Dapače, kako su tog istog ponedjeljka i načelnik Glavnoga stožera Kayani te general Ahmed Shuja Pasha, čelnik vojno-obavještajne službe ISI, u pismenom očitovanju sudu ustvrdili da spomenuti memorandum smatraju istinitim, kriza je dostigla novi vrhunac. U srijedu, 11. siječnja, vlada je s funkcije sekretara obrane smijenila Naeema Khalida Lodhija, drugog čovjeka pakistanskoga Ministarstva obrane, inače odnedavno umirovljenog generala i čovjeka od povjerenja uniformirane vojske. Na taj potez, protumačen kao teška provokacija, načelnik Kayani odgovara javnim prijetnjama i provođenjem navodno davno dogovorene smjene na čelu 111. brigade - posebno sposobne postrojbe u glavnome gradu, koja je obično bila prva pri izvođenju vojnih udara u Pakistanu. Kada je predsjednik Zardari na sve to još u četvrtak 12. siječnja nenajavljeno otišao u Dubai, situacija je opet uzavrela, drugi put u samo mjesec dana, no do vojnoga udara opet nije došlo.

Po Zardarijevu povratku iz jednodnevnog boravka u Dubaiju, s medicinske kontrole ili nekakva vjenčanja, ovisno o tome koga se pita - civilne su vlasti pokušale pregovorima smanjiti napetosti s vojskom, prebacivši donekle teret i na parlament. Ondje je premijer Gilani za 16. siječnja zatražio i dobio glasovanje o povjerenju vladi, što i nije bio posebno rizičan potez imajući u vidu komotnu parlamentarnu većinu njegove Pakistanske narodne stranke. Dok traju sudska saslušanja oko afere Memogate, Vrhovni je sud Pakistana počeo intenzivno raditi na još jednom pravnom polju koje jako boli aktualnu vlast - na obnovi sudskoga progona predsjednika Asifa Alija Zardarija za korupciju, iz vremena kad mu je pokojna supruga Benazir bila premijerka. Kako je 2009. ukinut akt kojim su, među ostalim, i Bhutto i njezin muž od diktatora Musharafa dobili amnestiju - što im je 2007. omogućilo povratak u zemlju i izlazak na izbore 2008. - Vrhovni je sud još prošle godine polagano počeo obnavljati pritisak oko procesuiranja tih djela, o kojima je postupanje u Švicarskoj bilo zaustavljeno 2008. godine intervencijom pakistanskih, tada još uvijek vojnih, državnih vlasti. Mnogi u toj priči itekako vide politiku, budući da se procesuiranje te davne korupcije povezuje s pritiscima na političku vlast današnjeg Pakistana - oko održavanja izbora za gornji dom pakistanskoga parlamenta, zakazanih za ožujak, ali i oko iznude prijevremenih općih izbora koji bi se, inače, redovito trebali održati početkom 2013. godine.

Kako vlada i ministarstva tu odbijaju surađivati s pakistanskim sudstvom, svi su se oni otvorili za sudsko postupanje radi neizvršavanja službene dužnosti. Upravo zato je pakistanski Vrhovni sud početkom prošloga tjedna pozvao na odgovornost i predsjednika tamošnje vlade Yousufa Razu Gilanija. Premijer se odazvao pozivu Suda u četvrtak, 19. siječnja, kada je pred sucima ustvrdio da do službenoga postupanja nije došlo jer predsjednik Pakistana Zardari ipak ima funkcionalni imunitet. Za 1. veljače zakazano je ročište na kojem će se to pitanje imuniteta posebno razmatrati, kao prethodno pitanje. Dok se odaziv premijera Gilanija smatra potezom smirivanja tenzija, ne treba posebno spominjati da se za raspravu sredinom idućega tjedna oštri cijeli oveći tim prominentnih vladinih odvjetnika.

Dok pakistansko sudstvo tvrdi da samo radi svoj posao, ne čudi što mnogi analitičari posljednjih tjedana vojni udar u Pakistanu uopće ne smatraju vjerojatnim, budući da se čini da vojska samo treba pričekati da sudovi obave svoje, sruše vladu i svojevrsnom pravosudnom silom dovedu do niza novih izbora. Uz priče o učestalim tajnim pregovorima ljudi iz kruga oko pakistanskoga predsjednika s predstavnicima sudstva, ne bi začudilo ni da premijer Gilani u nekom momentu podnese i ostavku, bude li to potrebno kako bi se zaštitio vođa njegove stranke Zardari. Bilo kako bilo, i idući će tjedni u Pakistanu biti obilježeni nastavkom ovih sudskih postupaka - oko afere Memogate, ali i oko negdašnje korupcije predsjednika Pakistana "gospodina 10 posto" Asifa Alija Zardarija.