Ekonomski analitičar Velimir Šonje u svom komentaru na T-portalu postavio je vrlo ozbiljno pitanje: može li ostvarenje važnog političkog cilja, a to je referendumsko DA i ulazak Hrvatske u Europsku uniju, cilja koji je igrao važnu motivacijsku ulogu u prošlosti, dovesti do motivacijske praznine u trenutku kad nam je nova motivacija najviše potrebna? Čini mi se da je to sada ključno pitanje. Šonje objašnjava da su političari i mediji u svijesti građana Hrvatske potisnuli u drugi plan ulazak u eurozonu i prihvaćanje eura i smatra da bi nam to poslije ulaska u Uniju svakako trebao i u javnosti biti sljedeći izazov. Dakle, euro nam je sljedeći cilj. Ulazimo u jednu, prije svega, ekonomsku asocijaciju i logično je, zapravo, kad se o pristupanju Hrvatske Uniji radi, misliti prije svega ekonomski.

No poprilično je sigurno da ostvarenje ove političke ambicije, koju je artikulirao još predsjednik Tuđman, za velik dio hrvatskih građana nije bilo ponajprije ekonomsko, monetarno ili trgovinsko pitanje, nego isključivo civilizacijsko i nacionalno. Europska unija kao politički cilj koji je s vremenom postao veći od politike, veći od monete i veći od svakoga racionalnog razloga, artikulirao se u vremenu kad je Hrvatska ponajprije bježala s Balkana i iz jedne balkanske federacije. Bolji život, zapošljavanje, europski fondovi, zajednička valuta, lakše plasiranje proizvoda i usluga, sve je to, dakako, postojalo negdje u pozadini, sve se to spominjalo kao jedan od rijetkih ciljeva oko kojih je u Hrvatskoj oduvijek postojao jasan konsenzus lijevih i desnih. Taj je konsenzus bio gotovo politička idila temeljito razdvojenih i posvađanih ideoloških pozicija. Ali temeljni argument za ulazak u EU nije bio ekonomske prirode. Hrvati su ga shvaćali kao ispravljanje stoljetne političke i povijesne nepravde jer su, smatraju, uvijek pripadali toj Europi. I kad su prihvatili katolicizam i kad su branili Krajinu od turskih upada, Hrvati su se smatrali europskim narodom, misleći ponajprije na zapad Europe, na onaj njen razvijeniji, kulturniji i bogatiji dio. U Hrvatskoj postoji jasan animozitet spram Balkana i upravo zato, usprkos otporu germanizaciji, postoji ovdje jaka germanofilska crta. Hrvati su se tom germanskom, i jeziku i kulturi, divili poprilično dugo, a nostalgija za crno-žutom monarhijom u kojoj se, kao, znao red, u kojoj se lijepo živjelo i koja mnogima i danas nedostaje, mogla se jasno osjetiti početkom devedesetih i kao nekakav dominantan nacionalni osjećaj, ali i kao određena politička artikulacija. Trebalo se jezikom i svim manifestacijama života što više razlikovati od balkanskih susjeda i tu je Europa, pogotovo Austrija i Njemačka, odigrala ključnu ulogu. Bila je to uloga obećane zemlje, ono što je generacijama siromašnih Europljana prije I. svjetskog rata bila Amerika. Zemlja u kojoj se puno radi, ali se može i dobro živjeti.

I sada, kad je odjednom taj cilj ispunjen, može nastati opasna praznina. Praznina koja će biti opasnija upravo zato što smo na taj ulazak tako dugo čekali. Mrkva je konačno u ustima. No što sad s njom? Bojim se da će okus te mrkve biti gorči nego što smo se nadali upravo zato što su očekivanja bila velika i što se na njihovo ostvarivanje čekalo tako dugo. Može li euro ispuniti tu prazninu? Gotovo je sigurno da ne može, jer ona nije ekonomske ni racionalne nego emotivne i podsvjesne prirode. "Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj", jedan je od najcitiranijih stihova Branka Miljkovića, a tako je frekventan upravo zato što izražava i sažima sva naša razočaranja i sve ono tužno i sjetno što nam se događa nakon što stignemo na neki cilj, ispunimo ono što smo sami sebi zadali i dođemo do onoga što smo dugo očekivali. Pa kao što sloboda nikad ne pjeva tako lijepo, tako neće ni Europska unija. No ono što nas donekle može utješiti dvije su stvari: prvo, što smo mi koji malo duže živimo ovdje na razočaranja navikli, i drugo, što nismo imali izbora. Međutim, kad euro napokon stigne, u to ne bi trebalo sumnjati, ta će valuta pojednostavniti naš život, bit ćemo nešto bogatiji u odnosu na Tanzaniju ili Obalu Bjelokosti, pa čak i u odnosu na Crnu Goru ili Makedoniju. Pa i kad ga prihvatimo, kad to postane i naš novac, hoćemo li se uz njega vezati i emotivno, kao što smo se vezali uz njemačku marku, dolar i švicarski franak? Bit će to novac bez lica, kao što danas ni globalni kapital nema lice, ni nacionalnost, ni tradiciju, ni jezik, a bome ni ljudske fizionomije na sebi. Potpuno obezličenje kapitala proizvelo je i bezličan novac. Čak i u likovnom smislu.

Još se i danas sjećam trenutka, bilo je to na skijanju u Mallnitzu, kad sam prvi put vidio euro. Zbog razočaranja koje sam osjetio gledajući te ružne novčanice bez duše i bez lica, napisao sam vrlo tužan tekst koji je zapravo bio oproštaj s njemačkom markom, valutom uz koju smo i emotivno bili vezani. Clara Schumann sa stotice i braća Grimm s hiljadarke formirali su u nama ideju o vrijednosti. Hoćemo li jednom, kad postignemo i taj cilj - euro, žaliti i za onim ljudskim licima s kune?