Eurozona će jednom propasti, ali ne za mjesec dana, nego za 50 ili 100 godinaBrojni su važni argumenti - podijelimo ih u osam skupina - za zaključak da je ishod nedjeljnog referenduma o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji loša vijest s pogubnim posljedicama za Republiku Hrvatsku, kao i za sadašnji i buduće naraštaje hrvatskog naroda. Prvo, Hrvatska se nakon dva desetljeća neovisnosti odrekla pune samostalnosti, pristajući da joj suverenitet ograniči nova nadnacionalna tvorevina, u čije će ime o nama odlučivati bezlični birokrati. Oni će nam određivati i koliko ćemo čega smjeti proizvesti, izvesti, i još će nam nametati kakvo vrhnje i sir smijemo prodavati, kakvog oblika smije biti koje voće i povrće itd.

Drugo, hrvatski narod je na ovom plebiscitu pokleknuo pred korumpiranim domaćim političkim elitama, koje su Uniju reklamirale uvredljivo sladunjavo i jednostrano, koje su zastrašivale i ucjenjivale najugroženije slojeve katastrofalnim posljedicama neulaska u EU, i koje sada tvrde da je referendum legitiman i uz ispodpolovičan odziv, a već su poslale i policiju na prosvjednike, što je podsjetilo na sluganstvo mađaronima, karađorđevićevskoj žandarmeriji i jugokomunizmu.
Treće, mogli smo ostati izvan EU kao Norveška, Švicarska, Island i neke mini-države, koje su sve razvijenije i sređenije od npr. Bugarske i Rumunjske, koje već jesu u Uniji. A nakon što pristupimo, više nećemo moći izići - to je gotovo nemoguće i nikome dosad nije uspjelo.

Četvrto, ugrozili smo vlastitu ribu, vode, šume, zrak, poljoprivredu, industriju, lijekove, patente, energetiku. Jasno je da nas EU ne prima radi naše dobrobiti nego radi svoje koristi, pa i zato da eksploatacijom našeg gospodarstva i prirodnih bogatstava sami iziđu iz krize. A to je Europa koja nam nije pomogla kad nam je bilo najpotrebnije, 90-ih godina.

Peto, ostajemo bez kune i monetarne samostalnosti, našu će kulturu utopiti u nekakav paneuropski kozmopolitizam, mobilnošću obrazovanja uzet će naše stručnjake, a socijalna nam prava zagušiti bešćutnim neoliberalnim kapitalizmom.
Šesto, stranci će se ovdje masovno naseliti i pokupovati naše nekretnine, unutrašnjost, otoke, betonirati obalu. S jedne strane, doći će stranci s većim kvalifikacijama pa naši ljudi pogotovo više neće moći zadržati, a još manje dobiti posao. S druge strane, doći će stranci iz siromašnih članica Unije, srušiti ovdje cijenu rada i progurati se na posao prije domaćih ljudi.

Sedmo, sve ovo ionako nema smisla jer su euro i EU pred propašću, a ako se to kojim slučajem i ne dogodi, pa mogli smo pričekati godinu-dvije i nakon toga se učlaniti. Sada, kad smo u krizi i mi i oni, najgori je trenutak za pristupanje, to je kao da teškog bolesnika šaljete na dugo putovanje u rasklimanom vozilu.
Osmo, oni koji su izišli na referendum i glasali za pristupanje time su za pravo dali malograđansko-šovinističkim parolama da se time potvrđujemo kao Europa i udaljavamo od Balkana, Azije i Afrike, te da ćemo biti "u društvu kulturnih naroda sličnih nama, a ne Srba, Bosanaca, Albanaca". Time opet pristajemo biti predziđe, graničarski rov za gospodu u Beču, Berlinu i Bruxellesu.
S nabrojenim argumentima, međutim, kad hladno sagledamo činjenice, postoji problem - neki su neistine, drugi varljive poluistine, a treći potpune besmislice. Razmotrimo ih iznova.

Prvo, nijedna zemlja danas nije posve suverena, osim donekle (na razne načine) SAD, Kina i Rusija. Da EU doista nagriza velik dio suvereniteta, zar bi na članstvo pristale Francuska, Nizozemska, Španjolska? Zar bi Luksemburg i Estonija trpjeli da se manje članice ni o čemu ništa ne pita? Dio pune neovisnosti okrnjen nam je i članstvom u NATO-u i drugim asocijacijama od kojih ipak imamo više koristi nego štete. A u EU imamo pravo veta na bitne odluke, kakvim ne raspolažemo npr. u UN-u. Među eurokratima će biti i oni koje posredno sami odaberemo. Zdravstveni standardi hrane u interesu su potrošača, a kvote nam Bruxelles zapravo raspodjeljuje, a određuje WTO u čijem smo članstvu već godinama. Jasno, postoji u teoriji i opcija da sva ta društva napustimo i pokušamo biti samosvojni kao Sjeverna Koreja.
Drugo, nisu svi naši političari pokvarenjaci, kao što to nisu ni svi odvjetnici, liječnici, novinari, taksisti, carinici ili sportski dužnosnici. Agitprop za EU bio je ulizivački, iritantan i infantilan, ali sadržajno uglavnom istinit. Šefica diplomacije nije nastupila diplomatično, ali točnost njezine izjave o mirovinama potvrdili su mnogi ekonomisti. Naravno da je plebiscit legitiman, oni koji se nisu odazvali sami su odlučili biti lijeni ili umišljeni. A policija nije privodila prosvjednike nego pojedince koji su huliganski pokušali skinuti zastavu EU - ako su mislili da je nelegalno postavljena, postoje civilizirane pravne procedure kojima su to mogli dokazivati.

Treće, tragikomično je pozivanje na Norvežane i Švicarce jer je njihov (ne samo ekonomski) standard upravo onoliko iznad prosjeka EU koliko je naš ispod - BDP po osobi im je 85 do 98 tisuća dolara, prosjek EU 36.000, a naš oko 14.000. U ekologiji, vladavini prava, obrazovanju, inovativnosti, kompetitivnosti, razlika je i veća, a smanjiti je možemo upravo usvajanjem normi EU. A Švicarci i Norvežani, kao i niz mini-država, integrirani su u EU koliko im odgovara - u Schengensku zonu, u Europsko ekonomsko područje, u carinsku uniju itd. To vrijedi i za Island koji se također priprema pristupiti Uniji. Nije istina da se iz EU ne može - Grenland je napustio članstvo bez teškoća (a pritom su kao danski državljani zadržali mnoga prava), Farski otoci (također dio Danske) odlučili su ostati izvan EU, a to što nitko drugi nije izišao iz Unije samo je zato što su svi procijenili da im se više isplati biti "unutra", pa i oni (poput većine britanskih torijevaca) koji bi voljeli da EU ne postoji. A i Bugari i Rumunji već su napredovali u EU.
Četvrto, da, primaju nas jer je to njihov interes, ali to ne znači da nije i naš. Nije točno da nam "Europa nije pomogla" 90-ih - neki jesu, neki nisu, a među zapadnjacima koji su Hrvate nagovarali na referendumsko "ne" mnogo je onih koji su u ratu zagovarali Beograd, dok su gotovo svi koji su tada tražili solidarnost s Hrvatskom sada priželjkivali i ulazak RH u EU. Naše gospodarstvo već je dijelom u vlasništvu stranaca, dijelom uništeno od domaćih tajkuna, a dijelom upregnuto u klijentelističke mreže pojedinih stranaka i lokalnih moćnika. I gdje je ta obalna straža ili koji drugi sustav koji bi hvatao ribokradice i osiguravao ZERP? Zaštita okoliša, potrošača, inovacija itd. samo će ojačati. A urnebesni nonsens je tvrdnja da će EU, s BDP-om od 16.000 milijardi dolara, iz krize izići isisavanjem hrvatske ekonomije, već opustošene pa rasprodane, sa 60 milijardi dolara BDP-a i gotovo jednakim dugovima.

Peto, mnoge članice EU nisu u eurozoni, nitko ni Hrvatsku neće tjerati da prihvati euro, iako je kuna ionako vezana uz tu valutu (i njenu njemačku preteču). Hrvatski jezik bit će služben u Uniji, što nije u UN-u, a nije bio ni pod Habsburzima i Mlečanima. EU potiče suradnju raznih kultura, ali uz očuvanje svake od njih. Školovani Hrvati dosad su se masovno iseljavali, a njihovo besplatno školovanje u EU često će trajati semestar ili godinu uz povratak u domovinu sa stečenim znanjima i kontaktima. A oni kojima EU nije dovoljno "socijalno osjetljiva" zagovarali su referendumsko "ne" ruku pod ruku s onima koji tvrde da je EU "previše socijalistička" i da "guši poduzetništvo", pa bi bilo uputno da se odluče koju će od tih oprečnih teza zastupati. Socijalna skrb u EU svakako je iznad one u SAD-u, Kini, Rusiji, Indiji i gotovo cijelom svijetu.

Šesto, građani Unije već godinama mogu ovdje kupovati nekretnine, pa ipak su rijetki to učinili, jer i oni, umjesto da kroje velike urote, uglavnom žive svoje obične živote i traže za preseljenje ili dulji odmor što povoljniji omjer cijene i kvalitete, a mi se ne ističemo ni kao jeftini ni po vrhunskoj usluzi. Što će biti loše ako dođu u opustjele dijelove Hrvatske i tu budu trošili novac zarađen drugdje? A što se tiče radne snage, švedski liječnici (i konobari) idu kao gastarbajteri u Norvešku, njemački u Švicarsku, i neće pohrliti k nama, a radnici iz siromašnih članica će ili ostati kod kuće gdje su troškovi života manji ili ići u članice EU u kojima mogu zaraditi više nego kod nas.
Sedmo, eurozona i EU jednom će propasti, kao što se u povijesti zbilo sa svima, ali većina analitičara ipak ocjenjuje da je vjerojatnije da će se to dogoditi za 50 ili 150 godina nego za pet mjeseci. A ako slom uslijedi još ove godine, ništa nismo izgubili procesom približavanja, nego profitirali uvođenjem više zakonitosti, suzbijanja korupcije i reda u ovo društvo. I ne, nije postojala opcija da pristupimo za dvije-tri godine jer se proces proširenja zatvara na neko vrijeme ulaskom Hrvatske i eventualno Islanda, a nastavit će se sigurno, ali možda tek za 10 ili 15 godina. A svaki nam je mjesec dragocjen i kritičan.

Osmo, da, bilo je pojednostavnjivanja i štaubšećernih kompleksaških uznositosti nekih pojedinaca i skupina među zagovornicima referendumskog "da", ali to nije mogao biti valjan razlog da se zaokruži negativan odgovor.

A kaljuža i mrak Balkana nekima koji su ih netaktično, ali dobronamjerno spominjali nisu značili endemsku ili genetsku neizbježnost tih prostora i naroda, nego nesređeno stanje u kojem je sada tih nekoliko tranzicijskih država, još teže od okolnosti kakve su u Hrvatskoj. Umjesto da se Republika Hrvatska s njima ostane nadmetati u izigravanju propisa, policijskoj nemoći pred umreženošću mafijaških skupina i defenzivi razboritih pred amoralnim demagozima, odsad Zagreb može još više biti potpora i svjetionik Beogradu, Podgorici, Prištini, Sarajevu, Skopju i Tirani u njihovu približavanju EU.
Hrvatska prekjučerašnjim referendumom nije izgubila slobodu, bez nje je ostala kad smo dopustili bezakonje, pljačku i neodgovornost. Glupo bi bilo tvrditi i da će liberté biti iznova osvojena samim ulaskom u EU, ali i taj je korak važna poluga pomoću koje se to može i treba pokušati ostvariti.