Objavljeno u Nacionalu br. 434, 2004-03-09
Veljko BarbieriMoj je nono Marcel Barbieri umro jednog kišnog jutra, 21. studenoga 1977. Tom inače dugovječnom i otpornom čovjeku, kojega su kroz godine pratile razne bolesti, a protiv kojih se on, iskusan ljekarnik, borio zdravom hranom i umjerenim hedonizmom, otkazalo je tog jutra srce i zauvijek je zaspao. S njim je za mene otišla i stara Dalmacija, ona kakvu je sve teže prizvati u sjećanje, ali i moja mladost i najveća roditeljska ljubav, budući da me nitko nije volio kao moj nono i budući da od najranijeg djetinjstva do nonove smrti ni ja nisam nikoga volio kao njega. Stigao sam u Makarsku iz Zagreba zrakoplovom, nekoliko sati nakon njegove smrti, i kad sam ga ugledao na odru, nisam mogao obuzdati silnu navalu tuge, bespomoćnosti i praznine koja me stegnula kroz suze koje su tekle niz obraze i same obamrle, nalik na dva nezavisna i utrnula dijela mog tijela i moje glave, koja se nesvjesna neumitnosti polako prilagođavala smrti, nadajući se da ona ipak još nije konačna. Uz taj odar u našoj spavaćoj sobi, u kojoj su bogato izrezbarene krevete boje sivobijele krljušti mrtve ribe, uokvirivale dvije svijetloljubičaste naborane zavjese i udubini za spavanje davali izgled velikog baldahina, prošla je tijekom jutra i podneva tog kišnog dana, cijela stara Makarska, kao povorka iščezlog svijeta koji se više nije budio. Samo žamor i tihe sućutne crtice iz burnog života moga nona, koje su ti iskreno ganuti ljudi izmjenjivali prolazeći uz njegovo nepomično tijelo, pa ih onda glasno nastavljali u tinelu, zajedno s fra Jurom Radićem i fra Karlom Jurišićem, koji su mome nonu dali posljednju pomast.
Šjor Lino, kako su ga zvali, opet je uskrsnuo u tim pričama i one su neizravno, ali južnjački neposredno, oživljavale njegove zgode i pustolovine, obazrivo zastajući u pričanju kad god bi se moja none pojavila u tinelu, a onda, neutješno pogođena smrću, nastavila svoje lutanje kroz kuću, od odra do tinela, od terace do kuhinje, kao da traži neki važan odgovor na tešku zagonetku njihova zajedničkog života i bolne i zamršene ljubavi. “A osjećao se dobro, cijelog dana, čak je i dobro ručao, cijelog lešo mola”, izustila je za jednog od tih odsutnih prolaza, pokušavajući kroz posljednji ručak moga nona zazvati još sasvim žive uspomene na posljednje sate života, kao da će one, već zbog svoje još svježine odagnati moru nestanka čovjeka s kojim je provela gotovo cijeli svoj u dubini nesretan život. A upravo je taj kuhani mol, koji je ono pojeo desetak sati prije smrti, jedna od njegovih za života omiljenih riba, bio posljednji sudionik tog istog života, ukusni suputnik posljednjih trenutaka zadovoljstva, slobodnih i gurmanski strasnih, budući da se taj objed i ritual zbivao po pravilima po kojima se ponavljao nebrojeno puta u nonovu životu, za stotinama objeda od zlatnih mola s parangala, ali i kao da će se ponoviti već sutradan, ako ne sutra, onda nekog bliskog budućeg dana, kad opet bude friških mola iz nonine kuhinje, u onom vječnom danas i sutra, u kojem nema mjesta za smrt i posljednji zalogaj, pa time i posljednje zadovoljstvo.
No stvarnost je bila drukčijeg okusa. Nona smo pokopali već sutradan, nakon dugog i za mene mučnog pogreba, u kojemu su se smjenjivali govornici i prijatelji pred grobom, jedan za drugim, kao da se baš sada valja prisjetiti svih njegovih vrlina i zajedno s nonom pokopati sva raskrižja njegove dobre, tople i strasne, gotovo poročne naravi, koja je bila posvema i iskreno ljudska. Otputovao je tako moj nono sa zlatnim molom u trbuhu, tamo kamo već putuju mrtvi ljudi, i za sobom ostavio trajnu prazninu i odnio zajedno sa zlatnim molom u svoj grob čitav jučerašnji svijet. Onaj u kojem su zlatni moli s parangala, prije razvoja kočarenja u prošlom stoljeću, u starim vremenima imali i njima posvećene ribarske parangalske družine poput onih u Komiži, Rogoznici kod Šibenika, Njivicama i Malinskoj na Krku, u Splitu, Dubrovniku, Boki i mnogim malim mjestima, i koje su se po utvrđenim pravilima i ribarskoj etici, bavile isključivo lovom na mole ili osliće. Kako je zapisao Fabijan Grubišić, dnevni ulov po jednom brodu, samo u Komiži, znao je dosegnuti 2000 kilograma. Čak i velika kolebanja u pojavi jata srdela i sitne plave ribe, kao i oscilacije u lovu, koje su zabilježene ili se pamte među bratimima ribarskih družina, na otoku su Visu pripisivali nekoć gustim naseljima oslića, kakvih je nekoć bilo i u dolini Neretve i Makarsko-hvarskom kanalu, a koji su srdelu proždirali i progonili, razbijajući velika jata i udaljavali ih od obale. Jer mol ili oslić, od grčkog naziva za magarca onos, oniskos te latinskog asellus, kako ga naziva Plinije, taj tovar ili osel sredozemnog podmorja, najbliži rođak bakalara, iako je ubrojen u obitelj mekih riba ? Gadidea, kao pišmol i tabinja, vrlo je pokretljiva i proždrljiva riba, koja napada čak i manje primjerke svoje vrste. Zbog toga su ga u svijetu moga nona sušili kao bakalar, ali i solili pa dimili, a najčešće priređivali na lešo, kao za onaj ručak za koji nitko nije pretpostavljao da će mome nonu biti posljednji. Pa ipak, veliki mol, koji zna narasti i do pet kila težine, posebni je izazov za svakog tko se odvaži ispeći ga na gradelama. Naime, njegovo meko meso i zlatna koža lako se lijepe za užarene rešetke i valja ga ispeći pazeći da se na jakom žaru s obje strane uhvati po zlatnom tijelu još zlatnija kožica, ili da ga se u pećnici peče tek toliko da od vreline otvrdne njegovo po nježnosti poznato meso. Pa zamišljam da još jednom sjedam za stol, a veliki mol s parangala bulji u mene i mog nona, onog kobnog dana kad ga je zadesila smrt i kad je za mene umro stari Mediteran.
Juha od mola i kavula
Na mješavini rastopljenog maslaca i maslinova ulja kratko propirjajte sjeckanu glavicu karfiola ili cvjetače, ili kavula, zajedno s jednom kapulom i nekoliko režnjeva češnjaka. Kad zažuti, zalijte vrućom vodom i pustite da kuha desetak minuta. Tada u juhu dodajte očišćenog mola ili oslića, sol, papar, čašu mlijeka i nekoliko ploški limuna. Kuhajte dok riba ne bude gotova, a onda juhu služite posutu sjeckanim petrusimulom.
Frigani moli po moju
Pomiješajte oštro i kukuruzno brašno u jednakom omjeru, dodajte slatku mljevenu papriku, malo ljute paprike i soli. U tu smjesu uvaljajte očišćene mole i pržite ih na ulju dok ne zazlate sa svih strana. Služite s kuhanim prokulicama i pečenim maslinama.
Gratinirani moli iz pećnice
Na dno namašćene posude za pečenje položite sjeckani kavul i krumpir koje ste prethodno malo prokuhali u vodi. Na procijeđeno povrće položite velike mole od parangala i sve pospite solju, paprom i krušnim mrvicama. Kad riba i povrće uhvate boju, podlijte oprezno maslinovim uljem i pospite ribanim sirom. Pustite da se sve zajedno zapeče i gratinira još nekoliko trenutaka, pa služite vruće.
Komentari
Ovaj članak nema komentara.
Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.
Najnovije
-
05.07.2012. / 10:38
Hrvatski gospodarstvenici u pohodu na rusko tržište
-
29.06.2012. / 16:26
Šokantna i provokativna modna predstava
-
29.06.2012. / 16:20
'Nakon pravomoćne presude moći ćemo razgovarati o Čačiću'
-
29.06.2012. / 16:09
Uživajte u sekundu dužem vikendu