Objavljeno u Nacionalu br. 434, 2004-03-09

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO

Haaške optužnice na drastičan način uvode u hrvatsku javnost pitanje odgovornosti uopće

U Hrvatskoj već dugo traje opasna kriza odgovornosti, ne samo u vojsci nego i u gospodarstvu, bankarstvu, zdravstvu, školstvu, na sindikalnoj sceni, posvuda smo svjedoci jednog te istog ponašanja: zapovjedni kadar odbija prihvatiti odgovornost, ili je shvaća olako

Zoran FerićZoran FerićU jednom francuskom filmu, čijeg se naslova više ne sjećam, postoji zanimljiv lik, profesor povijesti. On početkom godine počinje predavanja na osebujan način: krvavicom dužom od metra. Dolazi na nastavu s tom glomaznom krvavicom na ogromnom drvenom pladnju i nožem. Začuđenim učenicima obično kaže: “Povijest je krvavica.” To su njegove prve riječi. Onda odreže jednu šnitu i pojede govoreći, recimo, o starom vijeku. Oduvijek sam htio biti takav profesor, otkačen, ciničan i točan. I da k tome mogu malo meziti na satu. A metafora povijesti kao krvavice jedna je od najtočnijih kad se radi o tom fenomenu. Jer količina krvi koja se iz raznih ratova i sukoba slijeva sa stranica udžbenika i povijesnih zapisa kroz stoljeća doista je impresivna. Ratovi su konstanta podjednako i Evrope i ostaloga svijeta valjda još od neolita i to je po svoj prilici razlog zašto se djeca još i danas igraju rata. Treniraju svoju povijesnu ulogu, vježbaju da budu ljudi kad odrastu. Igraju se taftača, rešetaju se pištoljima, imaju plastične plamenobacače pa se u igri prže do besvijesti. A kad bismo takvog jednog klinca upitali što bi htio biti kad odraste, on bi sigurno rekao da želi biti general. Jer general je najvažniji u vojsci i njega svi slušaju. On je, da tako kažemo, najviši zapovjedni kadar, a djeca se uvijek uporno nadaju da će život prema njima biti milostiv i da će im, kad odrastu, dodijeliti takvu zapovjednu ulogu. Ono na što pri tome ne misle jest zapovjedna odgovornost. To nije dobro, jer povijest nas uči da bi djeca koja žele postati generali danas trebala razmišljati upravo o zapovjednoj odgovornosti. Ta famozna zapovjedna odgovornost opet je aktualna otkako se u medijima puno govori o haaškim optužnicama za generale Čermaka i Markača, te o onoj za generala Gotovinu. Situacija kad Carla Del Ponte pošalje u Hrvatsku nekakvu optužnicu zapravo je uvijek slična. Prvo postoji period konsternacije u kojemu nitko od mjerodavnih ništa ne zna, članovi Vlade uporno negiraju da je stigla bilo kakva optužnica i da će, čim nešto doznaju, obavijestiti javnost. U tom periodu svi su zgroženi jer haaške optužnice dovode vlade u vrlo neugodan položaj. Naime, postoji u ovoj zemlji nekakvo opće rašireno mišljenje da se Haag prema Hrvatskoj ponaša nepravedno i da neosnovano progoni hrvatske generale, a upravo se tom mišljenju većine birača vlade ne žele suprotstaviti. S druge strane, postoje i ozbiljni međunarodni pritisci na Hrvatsku da bezuvjetno surađuje s Haaškim tribunalom pa članovi Vlade, ako odbiju suradnju, moraju računati s eventualnim posljedicama koja za ovu zemlju ne bi bile dobre. Ukratko, haaške optužnice su kao neka teška bolest o kojoj se u prvo vrijeme ne govori niti joj se spominje ime. Nakon toga slijedi obično period konsolidacije u kojemu je članovima Vade potreban manevarski prostor u kojemu bi mogli ozbiljno razmisliti, bez pritiska javnosti i bez medijske pratnje. Pitanje je, naravno, toliko delikatno da se ne bismo trebali zamarati pravom građana ove zemlje na informiranje je su ljudi pri Vladi uvijek informiraniji i bolje znaju što je za Hrvatsku dobro od običnoga puka koji čita novine i gleda televiziju. Paralelno s tim periodom konsolidacije političkih snaga koje odlučuju što učiniti, iako se uvijek točno zna što treba učiniti, traje i period navikavanja javnosti, da bi se kroz izvjesni period nesigurnosti emocije ispuhale, a optužnice na neki način postale stara vijest. Tek tada može se, valjda, izaći u javnost s informacijom i reći da nam je sudbina tužna, da je povijest krvavica, da domovina traži žrtve i da one koji su sudjelovali u obrani kao heroji moramo izručiti drugima kao potencijalne zločince. Te da je i haaško suđenje na neki način žrtva za domovinu. Jer domovina, ovakva mala i pritisnuta moćnicima, naprosto mora paziti što radi. Generali Čermak i Markač odmah su shvatili situaciju i najavili svoj odlazak u Haag. Moramo konstatirati da HDZ-ova vlada naprosto ima sreće jer su novooptuženi generali spremni surađivati pa se stječe dojam da je upravo ova vlada kooperativnija i spremnija na suradnju s Haagom od prošle vlade. To je, naravno, samo na prvi pogled točno i u čitavoj se stvari skriva priličan nonsens, jer su hadezeovci, dok su bili u oporbi, neprestano spočitavali Račanovoj vladi suradnju s Haagom i trgovinu generalima. Ispast će na kraju da su većinu optuženika u Haag lifrali upravo hadezeovci. Većinu u prošlome mandatu, a nekolicinu optuženika spremaju se izručiti upravo sada. Dok se Račanova vlada opasno mučila upravo s izručenjima, koja nekako u tom mandatu nisu uspijevala (general Bobetko je umro, a Gotovina prešao u ilegalu), Sanaderovoj se vladi posrećilo jer su ga muke riješili upravo generali svojom spremnošću da dobrovoljno otputuju u Haag. Po svoj prilici terete ih za smrt 410 civila, mahom staraca, koji su na području njihove odgovornosti likvidirani poslije “Oluje”. Ove svježe haaške optužnice, koje se najvjerojatnije već nalaze u Hrvatskoj, ponovno aktualiziraju jedan stari problem: pitanje odgovornosti. Zapravo, ukazuju na jednu nepobitnu činjenicu: da svako zapovjedno mjesto uključuje i odgovornost. To je ono što bi se valjda trebalo podrazumijevati. Međutim, u Hrvatskoj već dugo traje opasna kriza odgovornosti. I ne samo u vojsci nego i u mnogim sektorima: gospodarstvu, bankarstvu, zdravstvu, školstvu, na sindikalnoj sceni, posvuda smo svjedoci jednog te istog ponašanja: zapovjedni kadar odbija prihvatiti odgovornost, ili je shvaća olako. Nama pak, koji živimo na ovim prostorima, manje-više je jasno što se događalo poslije “Oluje”. Da tu ima propusta, da se znalo za likvidacije, da je vladao priličan kaos i da su zločini bili dio takve situacije. Iz obrane generala Blaškića vidljivo je da je postojao i paralelni sustav zapovijedanja. Sve se to zna, kao što se zna da su najčešći motivi takvih ubojstava bili pljačka i osveta. Krvavica za krvavicu. To nam je, uostalom, i nacionalni specijalitet. A optužnice na drastičan način uvode u našu javnost upravo pitanje odgovornosti koje, valjda, čovjek mora biti svjestan kad prihvati jednu takvu dužnost ili kad mu se u okviru vojne hijerarhije naredi da zapovijeda određenim područjem.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika