Srećko JurdanaNeobičnu državu Hrvatsku, uvijek punu raznih zanimljivosti, zapljusnule su zadnjih dana jedna loša i jedna dobra vijest. Loša je, da je Tereza Kesovija – uvrijeđena nečim – izjavila kako još jednom zauvijek napušta maticu zemlju i odlazi u inozemstvo. Doista, naciju stiže udarac za udarcem. Tko će nam sada pjevati o dobrome noni Tuđmanu? Tugu za gđom Kesovijom koja odlazi, djelomično – međutim – liječi najavljena dobra vijest: Zdravko Tomac ipak je ušao u Sabor, iako na izborima nitko za njega nije glasovao. Volja birača ispravljena je voljom Vlade, koja je Tomca kooptirala u odbor za politiku inteligentno zaključujući da saborska menažerija nema šarma bez Tomčevog zabrinutog lika koji se po Gornjem gradu mota zadnjih četrdesetak godina. To se zove odgovornost: ako narod ne shvaća da mu je Tomac sudbina, vlast će taj narod adekvatno obrazovati. Tomca su, usput rečeno, na televiziji gledaoci jednom upitali do kada se namjerava plesti po birokratskoj sceni, a on je samoprijegorno odgovorio: “Sve dotle dok za mene budu glasovali na izborima.” Njegova principijelnost impresionira, kao i uvijek.

Sanaderova borba za naklonost medija

U nekakav odbor kooptiran je i Pavićev brbljavac Čičak, toliko zanimljiv kao novinski autor da se za profesionalni ugled mora boriti neprestanim guranjem u forume. Kako je jedan list napisao, zadnjih dana ga je krenulo. Ubačen je – zajedno s Pavićevom odvjetnicom – najprije u komisiju koja smišlja zakon o televiziji, a potom i u saborski odbor, praktičnim primjerom potvrđujući staru doktrinu eskajota* i eskahata* da novinari kod nas ne mogu biti nikakvi nepristrani promatrači nego odgovorni društveno-politički radnici. Između Čička i Tomca postoji nešto zajedničko. Obojica glumataju nekakvu slobodoumnu nezavisnost, i bore se rukama, nogama, laktom i repnim artefaktom da ostanu – odnosno postanu – dio “struktura” ili establishmenta*, kakve god boje bio. Ako vlast razne nametljive doktore besmislica – uličarski rečeno – puši*, neka im bude. I oni su Hrvatska, rekao bi narodni pjesnik.

Preko osoba koje forsira, gospodin Sanader u svakom slučaju govori nešto o samome sebi. Osim opisane “borbe za ljude”, vrlo evidentna postala je i njegova borba za naklonost medija. Budući da u budžetu ne raspolaže novcem kojim bi mogao ležerno kupiti općenarodne simpatije, premijer se namjerava održati paktirajući s lokalnim medijskim mogulima, i nadzirući na planu medija ono što se nadzirati dade, tj. ono što je u državnom vlasništvu. Razumijevanje medija ponekad može biti presudno. Sanadera zabrinjava mogućnost političkoga feed-backa* haaških optužnica, i vijesti o njima u javnost je puštao krajnje dozirano. Opozicija se tu nešto buni, optužuje ga za kalkuliranje i “prikrivanje istine”, ali Sanader je u pravu: kako je Haag fenomen na koji Vlada nema previše utjecaja, a netaktičnošću može mnogo izgubiti, potrebno je izbjegavati svaku suvišnu dramatizaciju.

Licemjerni istjerivači demokratskih principa

U skladu s tom procjenom i s Mesićem je nedavno ušao u blagi sukob, kad je predsjednik samoinicijativno u novinama najavio optužnice protiv Čermaka i Markača. Javnost je kronično galvanizirana, smatra Sanader. Veteranski stožeri doveli su – s uličnim demonstracijama protiv Haaga i lokalne “ljevice” – mlaku bivšu vladu na rub opstanka, i sadašnja vlada treba po svaku cijenu izbjeći bilo kakvo ponavljanje sličnog scenarija. O ponašanju prema Haagu ovisi hrvatski status u Europskoj uniji i NATO-u, tj. politička budućnost države, i najmanje što zemlji treba to su nove ulične pobune protiv izručenja optuženih, nove straže oko generala i masovna dokazivanja hrvatske pravovjernosti. Osim toga, Vlada je obavezna poštivati pravilo da se optužnice ne objavljuju dok to Sud ne odluči. Šeks je nedavno s prilično čvrstim psihološkim i formalnim razlozima zaključio sjednicu parlamenta prije rasprave o optužnicama, ne obazirući se na hipokritske napade združene oporbe koja je tražila polemiku, i koja ni sama ne zna što želi postići svojim usiljenim pokušajima da situaciju oko Haaga pretvori u povod za javna natezanja i konflikte.

Dok su bili na vlasti, svi ti veliki istjerivači demokratskih principa bili su prema desničarskim nasrtajima mekani poput pudlica, a danas se – bez obzira na Račanovu zakašnjelu koliko i provokativnu zadnju izjavu kojom poziva na građanski mir – ponašaju kao da ih ponovno žele izazvati. Za razliku od Čermaka i Markača koji nastupaju lojalno i konzekventno. Generali su surađivali s uredom tužiteljice, i na njezin zahtjev odlaze u Haag bez pogovora, premda bi Čermak mogao imati mnogo primjedbi na odluku Carle Del Ponte da optužnicu protiv njega podigne nakon punih šest godina istrage. Postupak Carle Del Ponte solidan je nonsens. Nikome ne treba šest godina da se prelomi oko tako ozbiljne inkriminacije kao što je “zločin protiv čovječnosti”, ako je od početka na raspolaganju imao većinu relevantnih podataka o ratnoj i poslijeratnoj aktivnosti optuženika.

Tuđman iz groba tjera Čermaka u Haag

Del Ponte je, međutim, kalkulant, i ona ne želi toliko Čermaka koliko želi Gotovinu kojeg doživljava kao pravi supstitut za Tuđmana i Šuška, a Čermaka tretira kao neku vrstu “kazne” za Hrvatsku jer je dopustila da Gotovina umakne. Može se očekivati da će – s obzirom na kooperativnost, političke okolnosti i tajne nagodbe – Čermak i Markač biti pušteni da početak procesa dočekaju na slobodi, ali to još uvijek znači da će nekoliko preliminarnih mjeseci provesti u zatvoru, i da će tijekom dugoga procesa, kad do njega dođe, biti situirani u Haagu. Status optuženika ni po čemu nije “ugodan”. Dakako, kudikamo je neugodniji “status” žrtava ratnih zločina, no Čermak je – koliko je autoru ovoga teksta poznato – na zločine oko Knina doista mogao utjecati koliko – u svoje vrijeme – i partizan Tuđman na bombardiranje Dresdena.

Taj Tuđman ga je, kako smo već pisali, u Haag zapravo otjerao iz svoga groba. Kao šef države odlučio je, pod Šuškovim utjecajem, da se hrvatski neposredni počinitelji ratnih zločina ne procesuiraju, i time je otvorio put Carli Del Ponte da razvije svoju teologiju zapovjedne odgovornosti po kojoj se mogu osuditi svi koji su za vrijeme rata bili na bilo kakvoj višoj operativnoj funkciji. Šušak je u tome djelovao kao mefistovska figura. Tijekom svih ključnih vojnih aktivnosti HV-a i HVO-a uspostavljao je neposredne veze s terenskim obavještajcima i preko njih dobivao informacije o događajima – zločinima itd. – prije bilo koga drugog u Glavnom stožeru. Selektirao je te informacije i s njima potom odlazio Tuđmanu, uvjeravajući ga da je u hrvatskome nacionalnom interesu zataškavanje kriminalnih aktivnosti pripadnika hrvatskih vojnih snaga. Privatno se cinično smješkao: “Neka samo pale.” Čermak, Gotovina i društvo, zajedno s ostalim građanima, danas nedvosmisleno uviđaju o kakvom je interesu bila riječ.

STUPAC TJEDNA: ŠKARE-OŽBOLT, LOZINA

Iz Ministarstva pravosuđa stigla je zadnjih dana vijest da Slavko Lozina – koji je oslobodio optužene u slučaju Lora – neće više suditi na procesima za ratne zločine. Bivša vlast nije se usuđivala dirati u tog zloglasnog kvazisuca; današnja ga diskretno mijenja, shvaćajući da s takvim arbitrima Hrvatska u Europu ne može. Po nečuvenoj interpretaciji pravosuđa i drugim stvarima taj sudac zapravo bi i sam mogao pred sud. Izvukao se iz prometnog delikta i optužbi za kriminal. Rasprave o zvjerskim mučenjima i ubojstvima započinjao je čestitkom hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, provocirajući rulju u publici na stvaranje atmosfere deliričnoga domoljublja.

Ako je doista maknut, Vesna Škare-Ožbolt potvrđuje da Vlada uviđa koliko lažni procesi štete hrvatskim interesima. Zašto ga već Račan i društvo nisu maknuli, to ostaje privatna enigma hrabre hrvatske ljevice.