Objavljeno u Nacionalu br. 436, 2004-03-23

Autor: Vedrana Rudan

ZLOĆE I POVRĆE

Muzara

Nekakva je ministrica naglasila da je svijet, preciznije rečeno, Europa, poznaje po tome što doji za vrijeme radnog vremena!? Jebote! Naše ministrice ni u miru ne drže doma sise pune mlijeka?!

Vedrana RudanVedrana RudanNe sjećam se koje godine, ali već smo imali Hrvatsku, pučanstvu se obratila političarka Škare-Ožbolt. Ona je izvoljela roditi, priopćila nam je. I ostaviti bebu staru nekoliko dana doma. I krenuti, oboružana osmijehom i sisama punim mlijeka, prema prvoj crti bojišnice. Svim je Hrvaticama trebala biti svijetao primjer. Neodoljiva kombinacija velike mame i čelične ledi. T r e b a l a je biti svijetao primjer, ali nije bila. Žene su se zgražale nad činom bešćutne ženke pune mlijeka. Svesti rađanje na o t p u š t a nj e djeteta iz utrobe, a nedostatak ljubavi prema vlastitoj bebi umatati u hrvatski interes i patriotizam, mnogim je ženama izgledalo kao tipično ponašanje primitivne hadezeovske jurišnice.

MINISTRICA DOJILJA Povuče se u kabinet, izvuče sisu, uvali je bebi u usta, pa je izvuče. I vrati bebu. Kome? Pa za okrugli stol i satima kroji sudbinu Hrvatske MINISTRICA PRIČA PIZDARIJE Sve mi koje smo dojile znamo da dojenje nije izdrkavanje tekućine u otvor na djetetovu tijelu. Dojenje je intiman čin prisnosti i ljubavi Nadala sam se da će prestrašno hrvatsko herojsko vrijeme proći i da će političarke, koliko god bolesno ambiciozne bile, ipak doći k sebi. Svoj će porod doživjeti kao veliki doživljaj a ne kao epizodu koja ih sprečava u jurnjavi na neki domjenak ili besmisleni sastanak sa sebi sličnim spodobama. I bi tako. Neko vrijeme. Jesu li se pritajile? Ili nisu rađale? Patetičnu mamu u meni dugo nisu uznemiravali ni preglupi intervjui ni ispovijesti glupača u uskim kostimićima. A onda, iznenada, u posljednjoj “Latinici”, na hrvatskom se političkom nebu pojavila nova Velika Mama. Nekakva ministrica. Gospođa je dobila zadatak, objasniti nama koji je plaćamo, kako to ona usklađuje obitelj i karijeru. Najprije smo nešto čuli o gospođi. Govori desetak jezika, služi se sa još pet, zna držati odvijač u ruci, uskoro će doktorirati, blablabla… A onda je naglasila da je svijet, preciznije rečeno Europa, poznaje po tome što doji za vrijeme radnog vremena?! Jebote! Naše ministrice ni u miru ne drže doma sise pune mlijeka?! Elem, kako bi možda rekli neki nehrvati, gospođa sjedi u sali za sastanke i, vjerojatno, odlučuje o sudbini Hrvatske. Onda joj navre mlijeko. Povuče se u svoj kabinet, skine sakoić, netko joj… Tko? Uruči njenu bebu. Iz svilene bluze izvuče veliku sisu punu mlijeka, sisu uvali bebi u usta, pa je izvuče. I vrati bebu… Kome? Zakopča bluzu. Navuče sakoić. Bebu netko odnese… Kamo? A Velika se Mama vrati za okrugli stol.

Tamo tri sata kroji sudbinu Hrvatske, a onda navre mlijeko… Povuče se u svoj kabinet. Netko joj doveze bebu? Tko? Ona izvuče sisu… Kome Ministrica priča te pizdarije?! Sve mi koje smo dojile znamo da dojenje nije izdrkavanje tekućine u otvor na djetetovu tijelu. Dojenje je intiman čin, čin prisnosti i ljubavi. Dojenje nije samo hranjenje. Beba ponekad zaspi na sisi pa je treba povući za nosić i podsjetiti da mora jesti. Kad se najede, bebu pridignemo, držimo u naručju i lagano tapšamo po malim leđima. Ona nakon podoja zna bljucnuti. Često se pokaka. Treba je oprati, namazati joj riticu, staviti pelenu, obući je, opet je podojiti da lakše zaspi, dignuti, tapšati po malim leđima, uvaliti svoj nos u mokru kosicu, udahnuti miris svoje bebe, lagano je poleći u krevetac, gledati kako spava, kako se u snu smiješi… Majke koje doje nisu krave muzare koje moraju obaviti zadatak. Ni jedna normalna majka ne doživljava dojenje kao čin između dva poslovna sastanka. Nažalost, postoje majke koje ne doje svoju djecu iako bi to htjele. Iza kasa velikih marketa, iza šankova kafića ili za šivaćim strojevima u tvorničkoj hali talijanskog vlasnika nemaju vremena za dojenje. Njima nitko službenim automobilima ne dovozi bebe na podoj.

Da je to, kojim slučajem, i moguće, ne bi imalo smisla. Mame doje svaka tri ili četiri sata, a te sirotice imaju, možda, pravo na samo jednu petnestminutnu pauzu dnevno. Njihove nepodojene, sitne bebe čame u preskupim jaslicama. Naša draga Ministrica nije nam se predstavila samo kao Dojilja. Ne, ne. Milijunti smo put čuli tezu da je važno k a k o smo s djetetom, a ne k o l i k o. Eto, neka vidimo nju! Ona dođe doma uvečer oko sedam, a onda se petnaestak minuta, zajedno sa suprugom i podojenom dječicom, valja po podu. Mladunčad veselo cvrkuće. U plejeru obavezno mora biti Bach, ako sam dobro zapamtila, jer dobri stari Bach smiruje… Ministrica nije osjetila potrebu reći nam s kim su njena djeca do sedam sati uvečer. Tko ih to tamo čuva? Dok je Ministrica pokazivala bijele zube, nemoćan mi je bijes tresao i ruke i noge. A onda sam se iskulirala. Ne treba žaliti dječicu kojoj ovakva majka dolazi doma u sedam uvečer i koja se s njima igra petnaest minuta dnevno. Ta dječica ni uz nju, ni bez nje, od nje nemaju ništa. Mi porezni obveznici i građani Republike Hrvatske, mi smo njene jedine, prave bebe. Nama se ona bavi i danju i noću. Doji nas bez pauze, trpimo bez glasa. Kad ćemo, siroti, iz svojih jadnih usta izbaciti gadnu sisu?

Vezane vijesti

Nitko neće HDZ za koalicijskog partnera

Nitko neće HDZ za koalicijskog partnera

Nagađalo se kako će nakon koalicije s Kerumom HDZ pridobiti Milana Bandića i Ružu Tomašić pa čak i Ljubu Jurčića kao koalicijske partnere. Međutim,… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika