Zoran FerićVolim kad mi se stvari u životu slože tako da se može pomisliti kako iza sveg tog našeg življenja i životarenja postoji ipak neki viši smisao, neki red koji upravlja stvarima, kao što to u dušama religioznih ljudi čini Bog. Nekad su u Hrvatskoj bili popularni jugonostalgičari. Ja sam ateist nostalgičar. S nostalgijom se sjećam vremena kad sam mogao vjerovati u taj viši poredak stvari, kao što se, recimo, jugonostalgičari sjećaju lijepih uspomena iz bivše domovine: štafete, gotovih jela “29. novembar” ili sindikalnih odmarališta. Danas, kad vjerujem jedino u kaos, pa mi i ta vjera nekako od života i pravi kaos, događaju se ponekad neke koincidencije, nešto što se na lijep način složi kao što bi se složile karte u pasijansu ili geometrijski likovi u tetrisu.

Sredinom prošloga tjedna taj niz čudnih veza počeo je benignim izlaskom u grad. Supruga i ja krenuli smo u šetnju centrom grada s namjerom da kupimo neki časopis za uređenje stana. Bila je to nekakva kratka večernja pauza u depresivnom periodu kiša i zaustavili smo se, posve slučajno, ispred galerije na Trgu bana Jelačića. I tada je moja žena u izlogu galerije ugledala sliku koja joj se svidjela. Bilo je to šareno ulje Miljenka Bengeza. Budući da nemamo novaca za slike, jer uređujemo stan i još nismo kupili ni kuhinju, nećkali smo se da li da uopće uđemo kroz vrata galerije. Jer kakva smisla ima gledati ono što je nedostižno i u određenom trenutku nepotrebno. Kad kažem nepotrebno, vodim se praktičnim razlozima jer već dva mjeseca živimo i bez štednjaka, i bez sudopera, i bez tople hrane u kući, a na uljenim slikama, ma kako lijepe bile, ne mogu se pržiti jaja ni kuhati blitva. Ipak smo ušli. Ljubazna gospođa pokazala nam je sliku, rekla cijenu koja je bila prilično visoka. Kad smo već krenuli prema izlazu, gospođa nas je upitala hoćemo li pogledati Bengezove grafike. Iz jedne od ladica izvukla je šarenu grafiku primorskog grada na kojoj su se smjenjivale površine plave sjene, tamnoplavoga mora te žuti trokuti zgrada obasjanih suncem, crveni krovovi i zvonici. Nekoliko porazbacanih zvonika na sivoplavoj morskoj podlozi. Bila je to slika grada koji se letimičnim pogledom ne može prepoznati, ali nas je oboje duboko ganuo. Obično se ne slažemo oko slika. Mojoj se ženi sviđaju one zagasitijih ili pastelnih boja, a meni agresivne i kričave, mojoj ženi zaobljeni oblici, a meni oštri i špičasti.

No ovaj put smo se složili. Želimo upravo tu sliku. Složili smo se i oko toga da ne znamo zašto je želimo i da zacijelo ima nešto u njoj što nam je taknulo neku davnu emociju, neku prikrivenu nostalgiju koje uopće nismo bili svjesni. Dugo smo gledali taj grad i taj žuto-plavi puzzle od nabacanih sličica, dijelova kuća, čudnih uličnih perspektiva, osamljenih prozora ili šarenih dimnjaka. Poslije dugog gledanja rekao sam gospođi da nam se jako sviđa ta grafika i pitao bi li nam za neko vrijeme, ako je proda, mogla naručiti istu takvu. Zato samo htio saznati ime slike. Sagnuo sam se da pogledam što piše olovkom, dolje u dnu. I onda je nastupio šok. To je bio Rab. Grad koji možda volim najviše na svijetu, grad za koji me vežu najljepše uspomene, grad koji je, na neki način i glavni lik u mnogim mojim pričama, i napokon, grad u kojemu smo se supruga i ja sreli prije dvanaest godina i od tada živimo u sretnom braku koji je uvjerljivo najljepša četvrtina moga života.

I ona se, naravno, šokirala shvativši da se radi o Rabu, gradu u kojemu najčešće i ljetujemo obnavljajući svakoga ljeta emociju tog prvog susreta. Izašli smo iz galerije pomalo ošamućeni tom čudnom magijom, stajali neko vrijeme pred izlogom, a onda se vratili i kupili grafiku. Bila je, dakako, puno jeftinija od ulja pa nam nije ozbiljnije ugrozila kupovanje štednjaka, frižidera i nape. Naručili smo i okvir, a ljubazna gospođa rekla nam je da će slika biti opremljena za nekoliko dana i da će nas telefonski obavijestiti kad da dođemo po nju. Oboje smo bili vrlo nestrpljivi, ali znali smo da moramo čekati tih nekoliko dana.

Ta me nestrpljivost podsjetila na zgodu od prije osamnaest godina, kad sam s prijateljem krenuo u grad kupiti sliku, Senečićev tuš koji je bio izložen u Galeriji Račić u Margaretskoj. Još sam bio student i baš mi je tada stigla obiteljska mirovina po majci, svota koja je u to vrijeme bila dovoljna za sliku. U galeriji Račić dočekala nas je isto tako ljubazna gospođa, pokazala sliku, dugo smo je gledali, ja sam bio oduševljen i htio sam je kupiti. Ispostavilo se, međutim, da je mogu platiti, ali da je ne mogu dobiti odmah, da je ne može istoga trena skinuti sa zida jer mora čekati da se promijeni postav galerije i onda mogu odnijeti sliku. Inzistirao sam da je dobijem ODMAH, da je istoga trena skine sa zida, ali ljubazna gospođa, koja je u međuvremenu postala manje ljubazna jer je vidjela da pred sobom ima prilično histerično biće, nije za to htjela ni čuti.

Izašao sam ljutito iz galerije i krenuli smo u besciljnu šetnju gradom da bih se nekako smirio. Tako smo ušli u Namu u Ilici. Tamo sam u inat tvrdoglavoj gospođi umjesto slike kupio bicikl. Tako se dogodilo da sam krenuo u grad po sliku, a vratio se s biciklom. Rogovim maratonom koji me godinama dobro služio i s kojim sam proživio niz lijepih trenutaka. Taj mi je bicikl dobro poslužio za intenzivnu kuru mršavljenja, poslije onoga rapskog susreta sa ženom. Na njemu sam, penjući se uz Sljeme, zaljubljeno skidao kile kako bih se svidio svojoj ženi u onim prvim delikatnim mjesecima.

Danas, dok pišem ovu kolumnu, ljubazna gospođa iz galerije javila je da je Bengezova grafika koju smo kupili prošloga utorka napokon gotova i opremljena te da dođemo po nju. Otišli smo s radošću, donijeli je kući i naslonili na zid, upravo na ono mjesto gdje nam treba doći kuhinja. I onda je nazvao prijatelj. Naravno, onaj s kojim sam prije osamnaest godina krenuo po Senečićevu sliku, a vratio se s biciklom. Pitao je, ničim izazvan, hoću li prodati bicikl, koji već dugo stoji u podrumu njegova brata i koji, očito, ne namjeravam više voziti. To, doduše, nije isti bicikl, nije onaj Rogov maraton, nego neki talijanski mountain bike. Ali bicikl je bicikl. Kao da mi se odnekud vraća slika koju nikad nisam kupio, a odlazi bicikl koji zapravo nisam želio kupiti. Pa neka mi netko kaže da je sve to slučajno. Sada među onim silnim detaljima na Bengezovoj grafici, prozorskim okvirima, suncobranima, stupovima gradske lođe, portalima crkava i nečim što nalikuje na dječje zmajeve, intenzivno tražim i crtež bicikla. Čini mi se da mora biti tamo. Bit će zanimljivo u godinama koje dolaze tražiti taj bicikl.