Zoran FerićNedjelja je ujutro. Prazan grad, kao iz slikovnice “Pale sam na svijetu”. Tu i tamo, kroz puste ulice kojima proljetni vjetar vitla prašinu, čikove i komadiće papira s nekakvim čudnim popisima, projuri kakav opsjednuti nesretnik. Ogledava se histerično, krene u jednom smjeru, zaustavi se, pa krene u suprotnom. Poslije nekoliko koraka opet se zaustavi i stoji. Poput kipa ili one jadne žene koja se pretvorila u stup od soli. Razmišlja, kao da se pokušava nečega sjetiti. Gledam mu lice u paničnom misaonom grču. Odjednom, lice mu se ozari. Kao da se nalazi u Međugorju ili Lourdesu i kao da je ugledalo Gospu. I tada nesretnik krene. Napokon je pronašao svoj put. Ide prema Petrovoj crkvi, pomislim, ali putanja spomenute persone ubrzo me demantira. Znatiželjan, krenem za njim. Kad, čovjek se zaustavlja pred malom Slavijinom pekarnicom u Domjanićevoj. Napokon se sjetio koji je dućan ove nedjelje dežuran u našem kvartu. A pred dućanom, naravno, red. Vijuga kao rep one zmijurine koja je Evi pružila zabranjenu jabuku i sve nas trajno zajebala. Čovjek nevoljko staje na kraj reda, a ja ga pratim. Proradila u meni nekakva nostalgija. Tako nam je bilo u socijalizmu kad dućani nisu radili nedjeljom jer radnička klasa treba jedan dan za odmor. U ta dobra stara vremena jedini je dežurni dućan nadjeljom u našem kvartu bio u Vlaškoj, blizu Kvatrića. Iz njega je vijugao ovakav dugačak red nesretnih duša kojima je baš na dan kad se i Bog odmarao nešto nužno zatrebalo. I tako sada stojim u redu, prisjećajući se duhovite rečenice Georgea Mikesa koji je o Englezima rekao da je stajanje u redu strast ovoga naroda koji inače nije strastan i da dobro odgojeni Englez, i kad se nađe sam na autobusnoj stanici, stane u red i čeka da mu stigne ono veliko crveno čudo na dva kata. Mi smo pak tradicionalno vrlo strastan narod, barem volimo o sebi tako govoriti, ali stajanje u redu definitivno nije jedna od naših strasti. U prvom redu, kod nas u redovima nema reda. Čim negdje nastane malo veća skupina ljudi koja nešto čeka, ona formira gomilu, a ne red. Ili, u boljem slučaju, formiraju se dva reda. Misterij je u tome što nitko ne zna koji je od ta dva reda pravi, pošteni, legitimni red, a koji je krivi, onaj u kojemu stoje ljudi koji kroz život prolaze prečacima i preko leševa, koji se guraju i laktare u svakoj prilici. I kad vrebaju ministarsko mjesto, i kad kupuju cedevitu. U redovima se tako lijepo vide problemi i struktura hrvatskoga društva, ali i njihova ideološka i duhovna usmjerenost. Primjećujem da većina onih što čekaju psuje Crkvu i biskupe koji su im skuhali ovu frku pa se sada, nakon deset i više godina moraju prisjećati kako im je bilo u bivšoj državi kada su čekali za ulje, kavu, deterdžent ili bonove za benzin. Začudo, ti prizemni tipovi ne kuže ljepotu nedjeljnoga čekanja u redu i ne osjete onu tugaljivu nostalgičnu notu koja buja u osjetljivim dušama. Ima ih koji psuju i Boga. Tako je prigušenim glasom opsovao Boga i zabludjeli gospodin za kojim sam došao do ovoga reda, kao da je Bog jadan kriv što se pri stvaranju svijeta morao odmarati i što je dotičnoga gospodina žena poslala po germu za kuglof.

U takvim redovima uvijek plane svađa. Zakvače se dvije gospođe, i jedna i druga uvjerena je da stoji u pravome redu i sada se guraju koja će prva na vrata pekarnice kad se unutra, na ona dva kvadrata, oslobodi mjesta za jednu osobu. I dok babe viču jedna na drugu, taksisti s obližnjega stajališta prekidaju partiju šaha na haubi bijelog mercedesa i počinju dobacivati. Očito su im zabavne nedjelje kad je ova prodavaonica dežurna. Mogu mirno promatrati apsurdnu svađu dviju starih žena koje bi, da nisu ovdje u redu i da ne čekaju žemlje i jogurt, sigurno bile u Petrovoj crkvi na nedjeljnoj misi. I još k tome ne bi morale psovati Boga i tako sakupljati žalosni materijala za ispovijed. Netko se, dakako, okomi i na državu i Vladu. Jer nisu krivi biskupi, kaže, mogu oni pričati svašta, krivi su oni u državnoj administraciji koji ih slušaju zbog svojih pragmatičnih interesa. A najviše je, dakako, uvijek onih koji mirno čekaju i trpe. Ne znaš što misle, ponekad okrenu očima, upute nekakav neverbalni znak okolnom općinstvu, ali ne ispuštaju ni slova. To je ona tiha većina zbog koje je i Auschwitz moguć. I tako mi, čekajući, trošimo svoj život na žemlje, na germu, na slatko vrhnje u nedjeljnom kolaču. Ja ga trošim na jogurt s 0,1 posto masnoće, jer imam visoki kolesterol. Kojeg li apsurda. Pijem taj jogurt kako bih dulje živio, a onda život provodim u ovakvim redovima. Jest da mi je tu štošta zanimljivo, ali radije bih ipak bio na nekom drugom mjestu. Recimo na Sljemenu ili na svom balkonu, s knjigom u ruci. I tek tada primijetim da je asfalt oko dućana pun nekakvih papirića. To su papirići s popisima potrepština koje iznervirani kupci, kad sve nabave, jednostavno bacaju na pod. I onda njima vitla proljetni vjetar kao čudnim bijelim lišćem ili krpicama snijega. Atmosfera podsjeća na onu iz famoznog autobusa u filmu “Ko to tamo peva”.

Tako su nam biskupi i vrh Katoličke crkve pružili priliku da se sjetimo prohujalih socijalističkih vremena, a sada odjednom najavljuju rat ne samo trgovinama, nego i kafićima, restoranima i svemu što radi nedjeljom. Predlažem da se crkveno i ustavno zabrane i nogometne utakmice. Jer i nogomet je danas više posao i trgovina nego zabava, a nerijetko i više nasilje nego sport. Neka se ukine sve. A nedjelja neka postane praznik u doslovnom smislu, prazan dan u kojemu će nas okruživati praznina. Praznina ulica i trgova, praznina kavana, praznina u međuljudskim odnosima, jer ljudi se druže uz kavu i pića, praznina u prazničnom tanjuru, jer neće biti germe za kolač i slatkoga vrhnja za tortu. A nedjeljna popodneva pretvorit će se u najpraznije, najstrašnije i najdepresivnije doba naših života. Uvijek kad razmišljam o samoubojstvu, mislim da bi se to moglo dogoditi u nedjelju popodne, u jednoj od takvih praznina, uz pjesmu “Tužna je nedjelja”. I, sasvim sigurno, nisam jedini. Jesmo li za takvo obilježavanje Božjega dana?