Čiji su zapravo podaci na Internetu?Oko 490 milijuna Europljana strahuje. Oni strahuju da bi podaci koje ostave na internetu, netko mogao zlorabiti. Npr. da ih jedna tvrtka može (pro)dati drugoj - bez dozvole i znanja osoba o kojima se radi.

Kako javlja Eurostat (Europski ured za statistiku), Nijemci su oko ovog pitanja još sumnjičaviji od "prosječnog" Europljanina. 55% njemačkih korisnika interneta smatra da društvene mreže poput Facebooka ili Twittera ne informiraju svoje korisnike dovoljno o posljedicama objave osobnih informacija. U prosjeku, to misli "samo" 46% Europljana.

Ta je sumnja utemeljena. Mnoge web-stranice prikupljaju i analiziraju podatke korisnika, a da od tih istih korisnika nisu dobili dozvolu. A to bi, na temelju postojećih zakona, morali napraviti. Tu se dozvolu ne smije "skrivati" u nepreglednim, obvezujućim pravilima korištenja stranice (koje ionako samo rijetki čitaju). A kad korisnik (user) otkrije da se protiv njegove volje podaci pohranjuju ili možda čak i prodaju trećoj strani, on se može i braniti.

Prava potrošača

No, tu obranu je u praksi teško i provesti u djelo, priznaje Michaela Zinke iz Savezne centrale za zaštitu potrošača u Berlinu. Mnogi korisnici interneta ni ne primijete da se njihove podatke "skladišti". A čak i kad bi to primijetili, teško je saznati kome se sve dostavlja te podatke, tvrdi naša sugovornica. Taj je proces kompliciran i rijetko bude okončan uspjehom.

Po njemačkim zakonima, potrošači mogu saznati što se događa s njihovim podacima samo u slučaju da ponuđači neke web-stranice imaju sjedište na tlu Savezne Republike Njemačke. Šanse postoje i ako je sjedište unutar EU-a, dok su na međunarodnoj razini izgledi ravni nuli. To bi se moglo promijeniti, Europska komisija je predložila određene korekcije na tom području, kaže Zinke. Radi se o potrošačkim pravima u digitalnom svijetu.

"Osobni podaci su vlasništva svake pojedinačna osobe", izjavila je sredinom tjedna europska povjerenica za pravosuđe Viviane Reding. Ona zahtijeva da svaki građanin EU-a ima pravo na potpunu kontrolu svojih podataka, uključujući i mogućnost da oni te podatke na internetu mogu i izbrisati. Pravila bi se trebalo sročiti jednostavnim jezikom koji svatko razumije. Potrošači bi svaki put morali pristati na "obradu" podataka, tvrtke bi ih svaki put to morale aktivno upitati. U slučaju žalbi, one bi morale biti učinkovite i kad se radi o poduzećima sa sjedištem u inzemstvu.

Potpuna kontrola nemoguća?

Ukoliko dođe do gubitka podataka, tvrtke i organizacije bi se trebalo obvezati da o tom "događaju" u roku od 24 sata obavijeste nadležne nacionalne ustanove. Ukoliko se ne bude poštivalo nove zakone EU-a, predviđene su visoke novčane kazne. To dobro zvuči i "u puno je točaka poboljšanje", zaključuje Michaela Zinke iz Službe za zaštitu potrošača. No, ona dodaje kako 100%-tna kontrola nad vlastitim podacima na webu nije moguća:

"Moji podaci na internetu nisu uistinu moji podaci, oni su većim dijelom vlasništvo onih subjekata kod kojih te podatke ostavim. To je dijelom legalno, ali dijelom i ilegalno!"

Svaki potrošač je odgovoran sam za sebe i zato mora paziti kako će se ponašati na webu, dodaje Zinke. Odnosno koje će podatke negdje pohraniti. Mora li na webu upisati svaki put podatke o hobiju? Ili plaći?

Michaela Zinke opominje da su ponuđači web-stranica "jači" od potrošača i zahtijeva stvarnu transprentnost u procesu pohranjivanja podataka korisnika. Prije nego što to poduzeća učine, ona bi morala dozvolu zatražiti od - korisnika.