Umberto EcoTalijanski pisac i profesor semiotike Umberto Eco, koji je 5. siječnja navršio 80 godina, dao je intervju za britanski Guardian u svom domu u Milanu. Razgovor se odvijao netom nakon Ecova povratka iz Pariza, gdje mu je francuski predsjednik Nicolas Sarkozy dodijelio visoko odlikovanje Legije časti. Osvrćući se na aktualnu dužničku krizu u Europi, Eco je ustvrdio da ne zna ništa o ekonomiji, ali podsjeća da „kultura, a ne rat, učvršćuje naš identitet. Francuzi, Talijani, Nijemci, Španjolci i Englezi stoljećima su se međusobno ubijali. Danas imamo 70-godišnji mir i više nitko ne shvaća koliko je to sjajno. ... Sjedinjenim je Državama bio potreban rat da bi se ujedinile kako treba. Nadam se da će za nas isto učiniti kultura i tržište."

Čimbenik ujedinjenja

Eco kao prednost života u Europi navodi činjenicu da dobiva rođendanske čestitke od njemačkog predsjednika i španjolskog premijera koje nikada nije upoznao te time nadopunjuje svoju tezu o kulturi kao čimbeniku ujedinjenja: „Nakon što smo se godinama klali u bratoubilačkim ratovima, sada smo svi kulturno Europljani." Opisujući europski identitet 2012. godine, Eco se služi talijanskom riječju superficiale (površan) i smatra da „to moramo promijeniti prije nego što kriza liši Europu svega". Kao moguće sredstvo promjene ističe Erasmus, program sveučilišne razmjene koji „je stvorio prvi naraštaj mladih Europljana. Ja to zovem seksualnom revolucijom: mladi Katalonac susretne djevojku iz Flandrije, oni se zaljube, vjenčaju i postaju Europljani, kao i njihova djeca. Ideja Erasmusa trebala bi biti obavezna - ne samo za studente, već i za taksiste, vodoinstalatere i druge radnike. Pod time mislim da bi oni trebali provesti neko vrijeme u drugim zemljama Europske unije; trebali bi se integrirati."

Hladni krajolici

Eco se prisjeća utemeljitelja Europe koje je prije šezdesetak godina ujedinila želja za uspostavom mira i dodaje da „sada moramo poraditi na izgradnji dubljeg identiteta". Međutim, kada je svoj prijedlog da se Erasmus primijeni na „obrtnike i profesionalce" predstavio gradonačelnicima EU, naišao je na otpor, baš kao i pri svom izlaganju na istu temu na engleskoj televiziji. Podsjeća da je europski ustav svojedobno bio odbijen na referendumu, za što uzrok vidi u tome što su taj „dokument napisali političari, ni jednom obrazovanom čovjeku nije bilo omogućeno sudjelovanje u procesu i o ustavu se nikada nije raspravljalo s glasačima". Kritizira i dizajn novčanica eura na kojima manjkaju likovi uglednih osoba, već su vidljivi samo „hladni krajolici, poput kakvog De Chiricova krajolika".

Neraskidiva federacija

Eco se pita se je li problem europskog identiteta u tome što Europa, za razliku od Sjedinjenih Država, postaje sve manje religiozna. Prisjeća se rasprava iz doba pape Wojtyle o tome treba li Europa ostati sekularna ili prihvatiti svoje kršćanske temelje. Prema njegovu mišljenju postoji i treći put: priznavanje „svih naših korijena - grčko-rimskih, židovskih i kršćanskih. ... Europa je kontinent koji je uspješno stopio mnoge identitete, a da pritom ne dođe do zbrke." U tom stapanju leži njezina budućnost, no treba pripaziti da religioznost u nestajanju ne bude zamijenjena praznovjerjem.

Eco optimistično vjeruje da globalno tržište smanjuje mogućnost nekog novog rata, a za Europu kaže da nikada neće biti „Sjedinjene države Europe" zbog mnoštva jezika i kultura koje u njoj supostoje; iako je ideja jedinstvenih europskih novina možda utopijska, koristeći internet „nalijećemo jedni na druge; možda ne znamo čitati ruski, ali nailazimo na ruske web stranice i postajemo svjesni jedni drugih". Razlike i podjele između raznih dijelova Europe sve su manje te će Europa ostati „neraskidiva" federacija.

Ljudi od kulture

Na pitanje čija bi lica trebalo tiskati na novčanicama, Eco se umjesto političara zalaže za „ljude od kulture koji su nas ujedinili, od Dantea do Shakespearea, od Balzaca do Rossellinija" i preporučuje čitanje knjiga koje će nam pomoći u upoznavanju različitih kultura i tako pomoći produbljenju našeg europskog identiteta.