Damir RadićViše od dvadeset godina hrvatska kinematografija nije proizvela kostimirani povijesni film s radnjom u daljoj prošlosti, više od dvadeset godina prošlo je otkako je Branko Ivanda režirao igrani kino film. Obje obljetnice dokinute su Ivandinom adaptacijom debitantskog romana Ivana Aralice “Konjanik”. Mnoge je začudilo što je Ivanda, izdanak ugledne splitske obitelji školovan u Zagrebu, uz koji je vezao svoj privatni i profesionalni život, uz to znan i po ljevičarskim inklinacijama, kao povratnički projekt izabrao malo poznato djelo desničarskog barda Aralice. No nema u tome ničeg čudnog, kad se stvar pobliže razmotri. Ivanda je šezdesetih godina, kao mladi filmofil, postao dijelom filmskog kružoka čiji je guru bio Vladimir Vuković. Ti građanski intelektualci, dominantno liberalno-nacionalističke orijentacije, ali zahvaćeni i marksističkim uplivom, donijeli su na hrvatske i jugoslavenske prostore tekovine francuske politike autora. Za razliku od tadašnje službene kritike, koja je uglavnom visoko cijenila samo filmove eksplicitnog, što je nerijetko značilo i pretencioznog, umjetničkog, osobito društveno-kritičkog usmjerenja, ovi su kritičari, nazvani zbog toga hičkokovcima, vrhunsko autorstvo i umjetničke vrijednosti poput svojih francuskih uzora pronalazili i u žanrovskim, osobito hollywoodskim filmovima. Ivanda je kao i ostatak hičkokovskog kružoka bio blizak nacionalno snažno obilježenim liberalnim strujanjima, koja su kulminirala 1971. u masovnom pokretu. U to je vrijeme, zajedno sa Zoranom Tadićem, snimao i čuveni štrajk “hrvatskih sveučilištaraca”, koji će poslužiti kao povod za rušenje hrvatskih čelnika, a taj će materijal montirati tek dvadesetak godina kasnije u film nazvan “Poezija i revolucija – studentski štrajk 1971.”.

Dok je Ivanda snimao štrajk, zadarski učitelj i partijac Ivan Aralica objavio je svoj prvi roman “Konjanik”. Dakako, Aralica iz 1971., kao uostalom i iz najslavnijeg razdoblja s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih, podosta se razlikuje od Aralice iz devedesetih, barem kad je riječ o književnom tragu koji je ostavio iza sebe. Stoga će mnogi poznavatelji “ognjištarskog” Aralice iz 90-ih biti iznenađeni idejno-značenjskom razinom davnog “Konjanika”. U središtu Araličine pažnje, naime, je “kleta sudba” pojedinca na udaru kolektivističkih entiteta – politike, države, religije, crkve, kulture, civilizacije. S tim povezana druga je važna tema romana – iskonstruiranost i krhkost kolektivističkih identiteta spomenute provenijencije. Čitalac lišen saznanja o Araličinom svjetonazoru lakoćom bi mogao zaključiti da je autor “Konjanika” zapravo anarhoindividualist. Tek će spoznaja o piščevom političkom backgroundu upozoriti na mogućnost drugačijeg čitanja, na poruku o izgubljenosti pojedinca neukotvljenog u sigurne skute države i/ili religije, ili barem obitelji. No čak i u tom slučaju, slučaju afirmacije kolektivnih vrijednosti, nedvojbena je velika Araličina simpatija za “prokletog” naslovnog junaka, kao i zapažanje o lakoći s kojom se kolektivni identiteti mogu mijenjati, što sugerira upitnost same njihove esencije.

Sa spoznajom da niti je Ivanda početkom sedamdesetih bio neki veliki ljevičar, niti je Aralica u istom razdoblju bio nacionalist “od formata”, mnogo je manje mjesta iznenađenju povodom Ivandina adaptiranja “Konjanika”. No ono što je moglo iznenaditi poznavatelje romana jest Ivandina izjava kako ga je “Konjaniku” prije svega privukla prekrasna ljubavna priča. Naime, kod Aralice ljubavne priče gotovo da i nema. Odnos katoličkog najamnika Petra Revača i muslimanske plemkinjice Lejle sredinom osamnaestog stoljeća na granici Hrvatske i Bosne, odnosno Mletačke Republike i Turskog Carstva, piscu je samo okidač za osnovnu temu o “prokletom” pojedincu na vjetrometini njemu tuđih političkih i vjerskih interesa. Stoga o elaboraciji ljubavnog odnosa kod Aralice nema govora, jednako kao što ga malo zanima ukupna psiha njegovih protagonista, koji su ponajprije nositelji određenih ideja i mentaliteta, a ne cjelovito obrađeni karakteri. Štoviše, od četvoro glavnih likova u romanu – Revača, Lejle, oca Nikodema i Nikole Scarsija – redatelja su mlađi Revačov brat, katolički dječak koji je utočište pronašao u pravoslavnom manastiru i kasnije se zaredio pod imenom Nikodem, i mletačaki diplomat Scarsi očito, kao senzibilni, trezveni i temeljno dobronamjerni intelektualci, intrigirali više od inteligentnog no primitivnog ratnika Revača i zanesene adolescentice Lejle, čija ljubavna priča, stječe se dojam, nije mnogo više od iznenadnog proplamsaja erotske strasti. Kakvu je tu veliku ljubavnu priču vidio Ivanda nije najjasnije, ali je znakovito za njegov doživljaj romana, a onda i njegovo filmsko utjelovljenje.

Gust, refleksivan Araličin tekst Ivanda je, na temelju nekih romanesknih motiva, odlučio pretočiti u pustolovno-povijesnu melodramu. Taj dakako sasvim legitiman izbor realizirao je, međutim, izuzetno traljavo. “Konjanik” je film umnogome kaotične dramaturgije: u radnju nas uvodi Nikodem pripovijedanjem u offu, da bi vrlo brzo njegov, tako snažno uveden lik bio posve marginaliziran, a off naracija zaboravljena; također, ukoliko gledatelj prethodno nije čitao roman, teško će razaznati brojne likove koji niču na platnu i njihove međusobne odnose. Ivanda je izbacio romaneskne elipse i dugo trajanje romana sabio u kratko, čime je pokušao dobiti na koherentnosti naracije i dramaturškoj impregniranosti, no spomenuto slabo profiliranje likova u tome ga je onemogućilo. Naravno, veći je naglasak stavio na ljubavni odnos Revača i Lejle nego Aralica u romanu, no nije time mnogo dobio: i kod njega se motivi začinjanja ljubavnog odnosa ne individualiziraju, nego se uzima najlakši oslonac – opća muško-ženska erotska iskra koju nije potrebno objašnjavati i psihološki razrađivati, s tim da se u romanu podrazumijeva da je nastanak i razvoj društveno nepoćudna ljubavnog odnosa zahtijevao određen vremenski tijek, dok se u filmu, vremenski sabijene radnje, tanka mlada djevojka smjesta zagleda i zaljubi u brkatog mačističkog ratnika i nekoliko dana kasnije već s njim bježi od (islamske bosanske) kuće u daleki (katolički hrvatski) svijet. Uglavnom, elaboracija ljubavnog odnosa koje se Ivanda poduhvatio svela se na par očijukanja budućih ljubavnika, na Lejlino spravljanje kolača za Revača, na jedan strastven seksualni čin i međusobno dozivanje ljubavnika u divljini netaknute prirode. Nedovoljno da bi se u iznimnost i posebnu ljepotu njihove ljubavi povjerovalo. Kako Ivanda, za razliku od Aralice, upravo na ljubavnom odnosu Revača i Lejle želi graditi strukturu djela (za razliku od Aralice, njega manje zanimaju likovi Nikodema i Scarsija odnosno politički i kulturalni aspekt problemske situacije), jasno je da je slabo utemeljenje i razrada tog ljubavnog odnosa velik problem filma.

Kostimografsko-scenografska kompetentnost i relativno dobro pogođena atmosfera, kao i pokoja dobro realizirana scena te fascinantno gracilna Zrinka Cvitešić u glavnoj ženskoj ulozi nedovoljna su protuteža dramaturško-karakterizacijskim manjkavostima, kojima nije naodmet pridružiti i zapažanje o slabom “maskirnom” tretmanu glumca Nikše Kušelja u ulozi Revača. Kušelj, naime, ima iznimno sugestivno lice, pomalo nalik na mladog Alaina Delona, pomalo na američkog glumca Deana Stockwella (Plavi baršun), no s mačo brkovima, bradom i raskuštranom kosom on u filmu nimalo ne liči na sebe. Da je na platnu sačuvana posebnost njegova lica, gledatelj bi lakše povjerovao u Lejlino zaljubljivanje na prvi pogled. “Konjanik” se doima slabašnim uratkom kojem ipak treba priznati dobrodošlo okušavanje u povijesno-pustolovnom žanru, kakvog u hrvatskom filmu nije bilo od “Banovića Strahinje”. Vatroslava Mimice. Kad se spominje taj film, zanimljivo je primijetiti da se završna sekvenca “Konjanika”, sa “samurajskim” obračunom u predjelu niskih voda, oslanja upravo na Mimičina “samurajska” rješenja u “Banoviću Strahinji”, a Mimičin film tim prije pada na pamet jer spomenuta završna sekvenca Ivandina ostvarenja u Araličinu romanu ne postoji. Ipak, najveći je dobitak “Konjanika” afirmacija Zrinke Cvitešić, možda najerotičnije iz nove generacije hrvatskih glumica koje se, po uzoru na svjetske trendove, ne libe filmskog razodijevanja ni seksualnih interakcija. A još prije desetak godina gotovo se kompletna zagrebačka ženska glumačka scena zgražala nad krajnje benignim erotskim prizorom iz Šorkova filma “Vrijeme ratnika”, zaključujući da nije čudno što je za taj prizor režiser morao glumicu potražiti u Makedoniji. Na sreću, na mladima svijet ostaje.