Vedrana RudanNaš sin danas slavi trideseti rođendan. Na balkonu sam. Jučer smo na sajmu kupili stol i četiri majušne pletene stolice. Treba nam taj stol, rekla sam Kukiju, Kuki je moj muž, samo jednom naš sin ima trideset godina. Kukiju se sviđalo malo štene. Tamo na sajmu. Moglo se birati. Bilo je i velikih mačaka, ogromnih pasa, lavova, tigrova. Moj se muž odlučio za majušno štene. Ovo je kujica, rekao je, samo jednom naš sin ima trideset godina. Ne seri, rekla sam, k a m e n i štenac je kič! To sam rekla glasno. Ljudi su me gledali, mislim na ljude koji su oko nas stajali i držali u naručju kamene životinje, jedna je gospođa vratila pseto prodavaču, njeno žutokoso dijete je zaurlalo, četiri gospodina nosila su ogromnog lava prema kamionu. Kuki me bušio zlim, zelenim očima. Kupi one kobasice, rekla sam. Pred pola sata dugo je gledao u paprene, slavonske kobasice, debeli kulen i kulenovu seku. Nisam pitala trgovca, zašto se tanka kobasica zove kulenova s e k a, znači li to da debeli kulen ima tanku sestru? Bila je strašna gužva oko tih kobasica, zato smo odustali od kupnje. Kuki je lagano položio kamenu kujicu pokraj kamenog pauka u natprirodnoj veličini i krenuo prema kobasicama. Ja sam opet stala pokraj drage gospođe iz Šemovca, to je kraj Varaždina. Ugledala sam prekrasan predmet! Pleteni dragulj u kojem se mačka nosi veterinaru! Imamo dvije takve košare, jednu malu, malu poput igračke i veliku… Obožavam, luda sam za pletenim stvarima! Kuki se vratio. Sve je prodao, rekao je Kuki, oči su mu bile mekane, zato sam pogledala prema njegovim rukama. Držao je onu kujicu… Sjedim u svojoj novoj stolici, udobna je, ima jastuk, krasan materijal, plavi medvjedići lete žutim nebom. Kad sam bila mlada, znala sam da ću danas biti u ovim godinama. Jedan od mojih sinova imat će trideset, drugi dvadeset i pet, bit će visoki i lijepi poput dobrih Indijanaca koje nije načela vatrena voda. Široka ramena, uzak struk, visoke jagodice, duga, ravna, crna kosa. Moji će sinovi biti najbolji učenici svoje generacije, najbrži plivači, njihove će mi profesorice satima govoriti o dečkima koji se samo jednom rađaju. Zidovi moje kuće… Nemamo kuću, živimo u jednosobnom stanu. Zidovi moje kuće bit će prekriveni fotografijama na kojima ću, između dva nasmiješena diva, stajati sitna ja. Moj je sin visok metar sedamdeset i crvenokos je na oca, ja sam visoka metar sedamdeset i osam. Kako se to dogodilo? Slavili smo Mirjanin rođendan, Kuki mi je prišao, bila sam pijana, odvukao me u Mirjaninu sobu, zaključao vrata, legao na mene… Moram vam nešto reći. Nisam bila pijana. Ne pijem. Ginekolog me pitao, zadržati? Rekla sam, zadržati i sišla s kobile. A bila sam sigurna da ću se cijeli život tucati samo s poglavicama čiji su pradjedovi otrovnim strijelama gađali Amere kod Brzog Potoka?! Nije mi palo na pamet, nikad, nikad, da će me pritisnuti crvenokosi debeljko i da ću ipak ginekologu reći, zadržati. Kad se rodio moj debeli sin, imao je ćelavu glavu. Ljubila sam malo, bijelo tijelo i zelene očice. Očice? Kad su oči male, jesu li očice? Moj muž je profesor. Predaje fiziku u srednjoj školi. Nikad ne diže glas, nikad ne bi u nečije tijelo poslao otrovnu strijelu, nema učenika koji mu ne jebe mater. Kratki, debeli, neambiciozni, zabrinuti, prestrašeni muškarac srednjih godina i mekanih bedara. Kako sam mogla roditi Indijanca? Moja je stara stalno spominjala neku knjigu, on bijelac, ona bjelkinja, rodilo im se crnče. Mea culpa, tako se ta stara knjiga zove. Stara je to čitala prije pedeset godina, na talijanskom. A možda se crnci bijelcima rađaju samo u knjigama? I bolje da je tako. Bilo bi prestrašno da se Kukiju i meni rodilo debelo, crno dijete! Kome ga pokloniti? Voljela sam sina, već sam rekla, zovemo ga Muki. Jednom sam mu zadnjim parama kupila plastični telefon, imao je glavu, taj telefon, i bio je na kotačima. Učiteljice su mi za sina govorile, pametan je, ali… Lijen, to bih ja dodala. Lijen, ponovile bi. Znala sam što to znači. I ja sam učiteljica i ja mamama liječim rane lažući kako su njihovi klipani fenomenalni dečki. Muki je srednju školu završio uz naše nadljudske napore, mislim, plaćali smo instrukcije i sačekivali profesore u parku pokraj škole. To ne znači da je naš Muki glupan. Sva su današnja djeca bez ambicija. Nisam vam rekla, a moglo bi biti bitno, Muki je zaštitar, izbacuje pijane klince. Na neki način, on ipak jest mamin Indijanac. Jak je i bori se protiv neprijatelja. Njegov otac se ne uzbuđuje, stalno ponavlja, glavno da je živ i zdrav. Možda ima pravo. Gdje piše da su djeca naša najveća sreća? Kad pojedemo rođendanski ručak, Muki će se vratiti u krevet. Ja ću gledati u svijetlosmeđu nogu moga novog stola. Kuki će kamenom psiću češkati mjesto među ušima. Tko nam može oteti te trenutke?