Srećko JurdanaDvodnevni pomoćnik ministra Vladimir Ferdelji - dužnosnik smijenjen brzinom kancelarijskog svjetskog rekorda - izjavio je kako nema namjeru primati državnu plaću šest mjeseci nakon otkaza, iako bi to mogao po zakonu, jer ne želi biti plaćen nizašto. Demonstrirao je time različitost od Damira Kajina, ili prilagodbu duhu vremena. Mnogim političkim aktivistima novije generacije primanja i beneficije postali su psihološko opterećenje. Definirana galopirajućim siromaštvom, nacija ih gleda kao izrode, parazite i materijalističke nakarade. Gospodin Ferdelji s razlogom je osjetio da na planu beriva mora povući pozitivan potez, kad je već na planu političke taktike nastupio s lošim.

Kvalitetna utemeljenost u prostoru i iznimno solidne unutarnje rezerve omogućiti će mu da eventualno razdoblje oskudice prevlada bez dramatičnih posljedica za organizam.

Prestrašeno isticanje Ferdeljijeve beznačajnosti

Brza eliminacija Ferdeljija zbog kritičkih izjava na račun nove vlade nije nikakav metodološki presedan ni iznenađenje. Ulazak u Vladu u bilo kojem svojstvu podrazumijeva dobrovoljno pokoravanje kodeksu Reda, tj. prihvaćanje određenih pravila ponašanja koja - među ostalim - obuhvaćaju obavezu savjetovanja i traženja dozvole od nadređenih na planu javne komunikacije. Tko želi davati intervjue, mora najprije upitati ministra i premijera; tako je uvijek bilo i bit će. Nastupajući kao individualac koji zadržava pravo na autonomnu "kritičku misao" iako je postao profesionalni član resora, bezazleni Ferdelji pokazao je publici da o politici nema pojma.

Do određenog statusa na tom području dogurao je isključivo zalaganjem SDP-ova ministra Zlatka Komadine, koji je u njemu uočavao nekakvu produktivnu nit. Premijer Milanović postupio je, dakle, "u duhu službe", promptno smjenjujući brzopletog i antipolitičnog Ferdeljija, ali njegova popratna obrazloženja kod promatrača mogu proizvesti dozu misaone konfuzije. Marginalizirao je - u von oben stilu - hijerarhijsko značenje gospodina Ferdeljija ("pripada drugom ili trećem ešalonu"), kao da mu je za njegov disciplinski potez pred javnošću potrebna dodatna olakotna okolnost, sadržana u Ferdeljijevoj političkoj beznačajnosti. Automatski se postavlja pitanje odnosi li se Milanovićeva principijelnost samo na "drugi ili treći ešalon", i jesu li viši rangovi oslobođeni od opasnosti koje se u njoj skrivaju. Što ako neki neesdepeovski ministar - Vesna Pusić, ili pričuvni vođa Radimir Čačić, na primjer - slučajno nešto izjavi mimo diskursa ili konteksta koordiniranog s premijerom? Funkcionira li sustav doista tako da i oni mogu doživjeti Ferdeljijevu sudbinu, ili se kod Milanovića može uočiti poruka da je Ferdeljijeva sudbina u Hrvatskoj rezervirana samo za građanina Ferdeljija?

Milanovićeve principijelne relativizacije

Već je, uostalom, bez riječi prešao preko separatnoga pakta Ivana Jakovčića s Jadrankom Kosor oko projekta Brijuni rivijera, koji je vođa IDS-a sklopio u predizborno vrijeme da mu stvar slučajno ne izmakne ako HDZ pobijedi, iako je bez većeg rizika mogao pričekati izbore i dogovarati se nakon toga sa svojim koalicijskim saveznikom. Gospodin Milanović progutao je Jakovčićevu taktiku zasjedanja na dvije stolice u trenutku kad je to bilo opasno za SDP. Svojim podcjenjivačkim obranaškim opaskama na račun žrtvenika, odnosno nepotrebnim traženjem alibija za svoj kazneni potez kao tihim odrazom osobne nesigurnosti, danas je u slučaju Ferdelji dodatno relativizirao svoju konzekventnost. Na hrvatskoj političkoj sceni potraga za konzekventnošću može se, međutim, tretirati kao pothvat mitoloških proporcija. U uvodu spomenuti zastupnik Kajin, Jakovčićev stranački suborac, nametnuo se na tom planu kao reciklirajuća tema. Najprije je arogantno bojkotirao nepisani koalicijski dogovor o solidarnosti i penzionirao se na jedan dan kako bi za sebe u budućnosti osigurao nešto veće prihode (povlaštena mirovina), a odmah potom u Saboru je glasao za novi zakon o ukidanju tih povlaštenih mirovina, ne pronalazeći kontradiktornost u svome ponašanju. "Nema nikog u Hrvatskoj tko ne bi podržao taj zakon, ali nema nikog tko ne bi učinio isto što i ja prije toga", izjavio je u obrazloženju, razbacujući se dvjema besmislicama u isto vrijeme. U Saboru djeluju mnogi koji nisu podržali spomenuti zakon, kao i mnogi koji nisu izveli potez kakav je izveo on.

Za Kajina značka saborskoga udarnika

Svojim manevrom gospodin Kajin osvojio je u perspektivi nekoliko tisuća kuna više na svojoj budućoj mirovinskoj doznaci, no definitivno je izgubio svoj revolucionarni saborski štih ili ugled, koji ne će vratiti nikakvim usiljenim generalizacijama i apstrakcijama. Svi njegovi pokušaji javnoga obrazlaganja ili pozitivne racionalizacije nečega što se doživljava kao osobna grabežljivost - djeluju kao vic, od poruke kako se ne želi dovesti u situaciju da mu netko plaća gemišt, do izjave kako je njegova borba za veću penziju znak da živi isključivo od saborskih primanja. Ni tvrdnje kako je uvijek bio među najagilnijima u izlascima na saborsku govornicu - čime je valjda zaslužio značku saborskoga udarnika - ne će mu biti od velike pomoći. Ako je već uspio u tome da ne bude štupido - kako je izjavio u stilskome nadahnuću nekakvim plemenskim žargonom - sa svojom javnom relevantnošću može se uglavnom oprostiti. Kad netko nabusito prekrši saveznički politički dogovor, kao što je to učinio gospodin Kajin, trebalo bi ga - po Ferdeljijevu obrascu - odmah smijeniti. Kajinova je sreća, međutim, što ne zauzima nikakav položaj s kojeg bi mogao odletjeti. Kao profesionalni zastupnik nalazi se izvan premijerovih kadrovskih ovlasti, i medijska uloga borca za narodna prava jedino je što može izgubiti. No penzija je zato zauvijek tu.