Puntarić u svojoj galeriji crta, izlaže i prodaje radove s motivima Felixa"Karikaturist je zanimanje koje se dugo peče, ne možete ga naučiti u školi, nego se mora crtati dugi niz godina, imati opću kulturu, životno iskustvo, filozofiju života i originalan likovni stil," kaže karikaturist Srećko Puntarić koji ove godine obilježava 20 godina od nastanka humorističke rubrike Felix u dnevniku Vjesnik. U svojoj zagrebačkoj galeriji "Felix Fun Factory" s više od 7000 karikatura koje su objavljene u novinama za izložbu je izabrao 30-ak tabli, ali će autor tijekom cijele godine mijenjati postav.

"KAD SAM POČEO birati, nisam znao od kuda početi, a ideja je bila pokazati dokument vremena koji i danas može biti aktualan. Kako je Hrvatska kao država stasala, 1992. u siječnju je krenula i rubrika Felix u Vjesniku, pa tako ona prati i njen razvoj sve do referendum o ulasku u Europsku uniju", kaže Puntarić. Svoje je karikature objavljivao u Vjesniku do 1995. kada je prešao u Večernji list. Na početku su bile crno-bijele, a od 1997. su u boji, što je Puntarić obilježio karikaturom na kojoj je nekoliko likova različitih boja, a tekst glasi: "Od danas izlazim u koloru. Od sada će biti lakše prepoznati neprijatelje svih boja". Kaže da se često u karikaturama vraća u povijest i pokušava te situacije prikazati u suvremenom kontekstu. Ideje mu dolaze iz svakodnevnog života, dok promatra i sluša ljude oko sebe na ulici, tržnici ili u tramvaju.

"Ja sam pješak, autom se vozim vrlo rijetko i šećući gradom vidim svašta i lakše dođem do ideje. Primjerice, vidim fasadere ili čujem žene s placa kako pričaju, gledam ih iz jednog drugog kuta i stvaram komentar na našu stvarnost koja nije smiješna. Politički komentar najbolje će vam dati mali čovjek, dobit ćete jezgrovitu polugu za duhoviti aforizam. Samo treba slušati jednostavne ljude", kaže Puntarić i objašnjava da "idejno brušenje i rad glavom traje duže nego rad rukom, nekada danima. Karikaturu nacrtam za pola sata. Felix je rubrika i u njoj ne postoji tipičan lik kao, primjerice Grga. Felix je filozofija i splet raznih načina razmišljanja." Puntarić karikature u novine šalje e-mailom, a nekad ih je donosio biciklom. Zadnji rok za predaju mu je do 16 sati i ponekad mu se desi da ima gotovu karikaturu oko podne, ali se oko 14 sati dogodi neki važniji događaj pa mora crtati novu. "Ja sam klasičar, crtam na papiru i tušem. Kako planinarim, dugo sam u šetnjama Sljemenom, Medvednicom ili Samoborskim gorjem u ruksaku nosio papire i pero. Sjeo bih na panj ili klupu i crtao. Teško je na Sljeme nositi laptop pa klasični način crtanja više odgovara mom načinu života", kaže Puntarić i dodaje da mu u galeriju često svrate strani turisti i da ga gledaju dok crta perom i misle da je neki stari zagrebački obrtnik.

Puntarić (58) počeo je crtati karikature 1975. u humorističkom listu Kerempuh. Imao je 22 godine i bio student treće godine strojarstva i brodogradnje. "Kao mlad sam zagrizao za karikaturu, osjetio sam da je to moj način izražavanja i primio sam se crtanja kao pijan plota. Nisam napuštao redakciju, a imao sam početnu sreću da su u redakciji voljeli moj način izražavanja i razmišljanja i da su me prihvatili kao nov talent. Tada sam crtao i bio produktivan kao nikada više u karijeri", kaže Puntarić. Nakon dvije godine list je prestao izlaziti i Puntarić je prešao u SN reviju i Sprint i počeo crtati sportsku karikaturu. No u međuvremenu je završio fakultet i gotovo je odustao od karikature. Kao inženjer strojarstva od 1980. do 1987. radio je kao projektant u Tvornici parnih kotlova i u tvornici kabela Elki. "Imao sam obitelj i morao sam imati ozbiljan posao. Međutim, Hrvatsko društvo karikaturista poticalo je karikaturiste da šalju svoje radove na međunarodne izložbe.

Čak si mogao zaraditi i neku lovu, što kod nas nije bilo moguće. Bilo je riječ o 1000 ili 500 maraka, što je bila jedna moja cijela mjesečna plaća. Mladi karikaturisti počeli su slati karikature i tu smo brusili iskustvo, učili smo kako karikaturom strancima prenijeti univerzalno iskustvo bez riječi. Osvojio sam desetak nagrada i shvatio sam da to ipak ima smisla", nastavlja Puntarić. Napominje da je veliku ulogu u njegovu razvoju imao Zagreb film koji je bio otvoren za mlade ljude, gdje su mogli raditi kao animatori.

"SVI SMO SE lijepili oko njega i bio je jako važan. Danas nema takve institucije i autori su U karikaturama iz Vjesnika i Večernjeg lista Puntarić je komentirao političke, društvene, ekonomske, socijalne i tehnološke pojave u proteklih 20 godinaprepušteni sami sebi. No ja nisam bio za animaciju, bio sam novinarski tip i volio sam papir", objašnjava Puntarić. Kaže da su na njega utjecali stripovi i animirani filmovi autora kao što su Nedeljko Dragić, Borivoj Dovniković i Zlatko Grgić. Bili su poznati po jednostavnoj i reduciranoj animaciji i crtežu. Generacijski, Puntarić je bio pripadnik kruga strip-crtača koji su bili poznati kao Novi kvadrat te ljudi okupljenih oko tjednika Polet, blizak mu je bio i Joško Marušić, ali kaže da je bio autonoman i da ga je više zanimala karikatura, a manje strip. Francuski karikaturist Jean-Jacques Sempé mu je omiljeni strani autor kojeg naziva "pjesnikom u karikaturi", a od domaćih to je Mladen Bašić, začetnik hrvatske moderne karikature kojeg je karakterizirao jednostavan, brz crtež i lucidna ideja. Puntarić se tako 1987. u svojoj 35. godini pojavio u Vjesniku ohrabren brojnim nagradama na međunarodnim izložbama. Predložili su mu da osmisli strip, a on je zamislio "E, moj Darwine", s idejom da kod nas propada njegova teorija evolucije jer je sve naopako.

"Nakon godinu- dvije urednik Krešimir Fijačko bio je najzaslužniji da je karikatura uzdignuta na razinu komentara. Dao joj je toliko prostora da je bila paralelna s tekstom, a ne samo grafičarsko popunjavanje rupa. Nakon toga, vrijeme demokratskih promjena bilo je posebno inspirativno za karikaturu koja je uvijek bila malo ispred vremena. Kad se stavljao spomenik banu Josipu Jelačiću na Trg republike, o tome se nije puno pisalo, a mi smo šest mjeseci prije govorili o tome. Od jednog kolege sam čuo da smo imali dosje u policiji, ali ja ga nisam vidio. To je bilo vrijeme u kojem smo osluškivali idemo li predaleko."

PUNTARIĆ ČESTO prije nego što pošalje karikaturu u novine, obitelj, prijatelje ili goste u galeriji pita za mišljenje ako sumnja da mu poruka neće biti dovoljno jasna. Ako se nasmiju nakon pet sekundi, onda je karikatura dobra, a ako ne, ostavlja je sa strane. Kaže da ga ponekad uhvati kreativna blokada: "Kako bi se reklo, ideja ima, ali nisu smiješne. Kad mi je prazna glava, onda se primim nečeg drugog. Cijepam drva, obrezujem voćke ili planinarim." Tvrdi da ga u karikaturi nisu toliko zanimale osobe, nego mentalitet. "Moja stalna inspiracija je naše povijesno naslijeđe krivih poteza. Kad se pojavi neki političar koji radi pogrešne poteze, ja već znam za povijesnu sliku koja se dogodila isto tako prije 100 godina", kaže Puntarić i pojašnjava da je političko iskustvo stekao još kao dječak, učeći od svog djeda. "On mi je rekao: ti uči u školi kak' ti oni vele, a ja ću ti reći kak' je zaista bilo. On je slušao nezavisne medije poput Radio Luxembourga i objašnjavao mi politički kontekst." Kaže da kad se crta karikatura stvarne osobe, onda je ona na prvu loptu. "Karikatura je ipak umjetnost, nije čisti politički komentar. Mora imati malo poezije i preko slogana reći suštinu. Tri najvažnije komponente dobre karikature su poruka, oštrina i duhovitost".