Damir RadićJedne noći prije desetak godina razgovarao sam s mladom i lijepom djevojkom koja mi je ispričala da je iz Janjeva i da je upravo pobjegla iz tada vrlo poznatog noćnog kluba Aloha kraj Čakovca, ondašnjeg sinonima seksualne razbibrige za bogatu, uglavnom kriminalnu klijentelu. Njezin ju je prijašnji vlasnik bio prodao u Alohu, a kako su joj se novi gazda i “radni uvjeti” manje svidjeli, odlučila se na bijeg. Je li ikad pronašla izlaz iz seksualnog podzemlja, ne znam, ali sjetio sam je se gledajući zadnji film Lukasa Moodyssona “Lilja zauvijek”, kojim je u zagrebačkom kinu Europa počeo filmski ciklus nazvan Filmofilija, u kojem će u pet tjedana biti prikazano pet prestižnih filmova (“Lilja zauvijek”, “Monsunsko vjenčanje”, “Nigdje u Africi”, “Samsara”, “Sestre Marije Magdalene”) kojima je zajedničko tematiziranje opresije nad ženama. U skladu s tim, dio prihoda od prikazivanja ići će u korist Ženske autonomne kuće.

Lilja (Oksana Akinšina) iz naslova 16-godišnja je ruska nimfeta koja živi u oskudnim materijalnim uvjetima pošto ju je napustila majka radi navodnog boljeg života u Americi. Da ne bi skapala od gladi, prisiljena je na prostituciju, a kad pomisli da je pored jedine srodne duše, 12-godišnjeg prijatelja Volođe (Artion Bogučarski), pronašla i ljubav u obličju privlačnog mladića Andreja, suočit će se s bezizlaznim užasom. Umjesto da joj nađe regularan posao u Švedskoj, kao što je obećao, Andrej ju prodaje tamošnjem svodniku koji nemilosrdno eksploatira njene nježne godine, nasilno ju podvodeći svakom tko pristane platiti traženi iznos.

Nije čudno što se Lukas Moodysson prihvatio ovakve priče. Taj 35-godišnji Šveđanin proslavio se debitantskim uratkom “Fucking Amal” (kod nas igrao pod američki upitomljenim naslovom “Pokaži mi ljubav”), izdankom nekoć popularnog europskog žanra tzv. omladinskih filmova, koji su se od hollywoodskih tinejdžerskih uradaka razlikovali ne samo znatno skromnijim produkcijskim uvjetima, nego i redovitom dozom eksplicitne i naivno iskrene didaktičnosti kakva je u odnosu na američke teen filmove, koji su moralnu pouku nerijetko tek reda radi kalemili na eskapističko tkivo, djelovala sasvim “pionirski”. Moodysson je taj žanr u svom prvijencu presvukao oporom realističkom teksturom i garnirao ga dotad teško zamislivom temom – traumom tinejdžerice iz provincijskog gradića koja je obilježena zbog lezbijske seksualne orijentacije. Očaj mlade junakinje vrlo je plastično oslikan, ali joj je naposljetku podarena završna radost kroz realizaciju obostrane naklonosti s najpopularnijom curom u školi. U sljedećem filmu “Zajedno” Moodysson je spojem distanciranog dokumentarizma i toplog emocionalnog angažmana suptilno secirao složene odnose pripadnika ljevičarske komune 70-ih u Stockholmu, ponovno iskazavši poseban interes za djecu i mlade u pubertetskom razdoblju te iznova, nakon niza turobnih situacija, završivši film u optimističkom ugođaju. “Lilja zauvijek” tako nastavlja njegovu sklonost realističko-dokumentarističko-naturalističkom prosedeu i usredotočenost na mlade junake na ulazu u pubertet (Volođa), odnosno prvom iskoračenju iz njega (Lilja), ali ovaj put turobnost nema alternative, a užas egzistencije doseže maksimalne razmjere, pri čemu se Liljin pad gradira kao svojevrsni silazak u pakao. Prvo ju napušta majka skrbeći se za vlastitu kožu, potom ju izdaje najbolja prijateljica potvarajući je za prostituciju kojoj se sama odala, sugerirajući i Lilji da učini isto, sljedeći korak je krah iluzije o Andreju kao princu na bijelom konju i naposljetku slijedi spoznaja o potpunoj neučinkovitosti kršćanskih molitava i slike anđela čuvara kojima se djetinje nevino utjecala u nadi da će joj donijeti bolje sutra. Na ovom svijetu, koji potpuno odgovara Hobbesovu ratu svih protiv sviju, anđeli su nemoćni nasuprot ljudskoj ravnodušnosti, okrutnosti, pokvarenosti i zloći, stoga je jedini izlaz za Lilju i Volođu da sami postanu anđelima kad već na njihovu pomoć ne mogu računati. No da bi to bilo moguće, moraju umrijeti. Da bi umrli, moraju počiniti samoubojstvo, par excellence antikršćanski čin. Drugim riječima, da bi postali anđeli, moraju napustiti kršćansku paradigmu, točnije onakvu kršćansku paradigmu kakva je kanonizirana u službenim doktrinama. Moodyssonova poruka više je nego jasna: kakav je ovo svijet kad je jedina mogućnost happy enda za moje junake, koji su još više-manje djeca, da se ubiju? Happy end “Lilje zauvijek” traje vrlo kratko, tek koju sekundu u kojoj vidimo Lilju i Volođu s krilima od bijelog perja kako se raduju, prekratko da bi njihova radost doista doprla do gledatelja i zasjenila tragediju kojoj su dotad svjedočili. Nesumnjivo je nemogućnost gledateljskog iskupljenja kroz završnu sreću protagonista upravo ono što je Moodysson želio.

Prononsirani ljevičar i borac za ljudska prava, posebno ona Palestinaca (suosnivač je Švedske filmske radionice za mir i slobodu u nezavisnoj Palestini, u čijoj je produkciji prošle godine surežirao dugometražni dokumentarac “Teroristi: djeca koju su osudili” o antiglobalističkim demonstracijama u Göteborgu), Moodysson zasigurno jest dotaknut i izvornim kršćanskim natruhama, na koje se, uostalom, i pozivao govoreći o “Lilji zauvijek”. Liljino odbacivanje omiljene slike anđela čuvara stoga se doima ne kao raskid s kršćanskim nadahnućem, nego kao kritika Crkve i njezina zanemarivanja socijalnog nauka iz kojeg je iznikla i zahvaljujući kojem je uopće i izvela religijsku revoluciju u prvim stoljećima nakon Krista. Crkva je osvojila moć i onda prestala misliti na čovjeka, jedna je od poruka koje se mogu iščitati iz Moodyssonova filma. Istovremeno taj je film žestoka kritika neoliberalnog kapitalizma koji je ljudima sputanima rigidnošću komunističkih režima nudio sliku raja, čiji im se sadržaj naposljetku razotkrio tako poraznim. Zapravo, kao što kroz motiv devastirane sovjetske podmorničke baze Moodysson implicitno podcrtava, socijalistička oskudica danas se, u odnosu na bijedu divljeg kapitalizma, doima kao izgubljeni raj koji izaziva nostalgičnu čežnju. Također, “Lilja zauvijek” jasno pokazuje kako je seks i dalje najbolja roba kojom ženski spol/rod može trgovati. Paralela između Lilje i Britney Spears nije slučajna – nimfetna Britney samosvjesno i na “otmjen” način prodaje, šire uzevši, ono što su od Lilje silom uzimali, jednako kao što nimfetni ruski pop-duo Tatoo, čiji hit svira u pozadini nekih prizora, samosvjesno prodaje svoje navodno lezbijstvo. Izložena visokoerotiziranom svijetu današnjice u kojem su žene još uvijek češće objekti nego subjekti erotske estetizacije i čežnje, koliko god u toj stvari pozicije subjekta i objekta bile nestalne, Lilja i nije mogla poželjeti drugo doli da postane samosvjesna i neovisna prodavačica vlastita erosa. To je dakako legitiman, nimalo zazoran izbor do čijeg je ostvarenja, međutim, djevojkama njezina socijalna backgrounda put znatno teži.

Dok je Lukas Moodysson problematizirao socijalne okolnosti i individualnu psihu koje dovode do propasti nevinih u dehumaniziranom društvu, u konkretnom slučaju do seksualnog ropstva, hrvatski debitant Zvonimir Jurić u svom se prvijencu “Onaj koji će ostati neprimijećen” bavi modernom djevojkom (Nataša Dangubić) koja je prostituciju sama izabrala. Zapravo, Jurić se bavi njezinim prepirkama s bivšim joj suprugom (Bojan Navojec) u jednoj noći u Novom Zagrebu, u kojima im se kao ne naročito uspješan posrednik pokušava nametnuti anđeosko biće u izvedbi kultne off-kazališne glumice Darije Lorenci. Za razliku od sugestivnog naturalizma Moodyssonova filma, gdje su anđeoski prizori kratak poetski bijeg iz sveopćeg beznađa, Jurić se u tretmanu likova i anđeoskih motiva pokušava približiti Wendersu i Kaurismäkiju. Sve ostaje na pokušaju jer, kao što je primijetio kolega Šoša pišući o Kaurismäkijevu “Čovjeku bez prošlosti”, dramaturški minimalizam nije lako svladivo gradivo kao što se čini. Dodatni je problem što su Jurićevi bivši supružnici tzv. “sjebani mladi ljudi”, što je tipična adolescentska mistifikacija koja bi se mogla prevladati da su ti karakteri zanimljivi. Međutim iz gotovo svakog kadra vidi se da Jurić ne zna što bi s likovima, kako bi izgradio njihov odnos, a to je najporaznije što se autoru može dogoditi. Darija Lorenci vrsnom izvedbom donekle spašava dojam, a relativno intrigantna završna sekvenca u svodnikovu stanu daje naslutiti da Jurić nije izgubljen slučaj. Ipak, s ovim se filmom poprilično izblamirao pa je pitanje hoće li tako skoro dobiti sljedeću priliku. To prije što na svoj debi čekaju redatelji poput Kristijana Milića i Stanislava Tomića, čiji su srednjometražni igrani filmovi u svakom pogledu superiorni onom što je ponudio Jurić.