Srećko JurdanaO SDP-u se danas povremeno raspravlja ne zato što je ta pragmatička stranka posebno zanimljiva po svojim društvenim idejama i inicijativama, nego zato što je s formalnoga aspekta ona supstrat hrvatske opozicije, a demokracije bez opozicije navodno nema. Na drugoj strani, vodeći aktivisti SDP-a svjesni su da je – realistički promatrano – njihovo opozicijsko djelovanje samo jedna velika magla, i u skladu s tom spoznajom periodički nude “veliku koaliciju” HDZ-u, kako bi stvari došle na svoje mjesto. Udružimo svoje inertnosti. Svi će ljudi biti braća. Bezidejna vlast koja djeluje u tihoj simbiozi sa svojim bezidejnim oponentima, i fanatično prodaje nekakav “avis” kao metaforu narodne sreće, u Hrvatskoj je formula državne stabilnosti.

Bandić, čvrst poput Tuđmanova spomenika

SDP je kao opozicija paraliziran svojom četverogodišnjom jalovom vladavinom. Ako zbog bilo čega danas napadnu HDZ nudeći “bolja rješenja”, protivnici ih s pravom pitaju: zašto ih niste primijenili dok ste bili na vlasti? Zašto? Zato što SDP nije imao vođu koji će nametnuti solucije i vizije. Račan se zadovoljavao malim, a i to je prepustio bez borbe. Kad njegov sljedbenik Nenad Stazić na televiziji izjavi da je “SDP, dok je bio na vlasti, postigao maksimum”, onda to doista djeluje kao humoreska. Njihov maksimum je ispod svakog racionalnog minimuma. Na izborima su dobili preko sto trideset tisuća glasova više od HDZ-a, ali ipak su izgubili jer Račan nije bio u stanju promijeniti ni izborne jedinice kakve je prije pet godina konstruirao Šeks.

Nakon izbora, gospodin Račan hrabro je nastavio s kontradiktornostima. Zadržao je položaj šefa stranke uz najavu da se nikada više neće kandidirati za premijera. Kako će se ljudi vezati za nekoga tko unaprijed najavljuje da ne želi vlast – to ostaje specifičan problem SDP-a.
Za razliku od druga Tita, koji je svojedobno za svoga nasljednika proglasio kolektiv, tj. predsjedništvo eseferjota*, politbiro SDP-a pronašao je izlaz iz opisane situacije u uspostavi funkcije izravnog Račanovog supstituta. Na narednom kongresu SDP-a izabrat će se – uz tri potpredsjednika – i jedan zamjenik, “prvi do Račana”, lik koji će pouzdano preuzeti hrvatsku socijaldemokratsku silu jednom kad se Račan (za prijatelje “Jean”) izučavanju francuske poezije odluči posvetiti s punim radnim vremenom. Tko će biti taj partijski junak, sjevernokorejski rečeno: taj Račanov “dragi vođa” koji će naslijediti “velikog”? Kandidata ne manjka. Na spomen Davorka Vidovića zatrest će se dvorana. Željka Antunović motivirat će publiku na “standing ovations”. Karizmatski Slavko Linić i odlučni Mato Arlović – cvijeće SDP-a – navijače će baciti u trans. Jedno ime, međutim, stoji iznad svih: Milan Bandić, čvrst poput Tuđmanovog spomenika, prožeo je SDP snagom nacionalnoga folklora pred kojom se konkurenti mogu samo pokloniti. Je li on “izabrani”?

Neumorni agitator

Koncept usavršavanja građanske socijaldemokracije Bandića sam po sebi nesumnjivo zanima koliko i rasprava o Heideggerovom “tu-bitku” na gradskoj sjednici o građevinskim parcelama. U SDP-u se nalazi ne zbog odanosti ideji, koje tamo i nema, već prije svega zbog slabije konkurencije u stranačkoj hijerarhiji i lakšega puta prema sferama moći. Njega zanima u prvome redu vlast, i tu se on drastično razlikuje od svoga mlakoga predsjednika. Račan je napravio sve moguće kompromise s HDZ-om da bi na kraju odletio s vlasti. Bandić će napraviti sve moguće kompromise s HDZ-om zato da na nju dođe. Među njih svakako spada i zadnja “inicijativa” za izgradnju Tuđmanovog spomenika u Zagrebu. Bandića ona prikazuje u realnome svjetlu, kao pragmatičnoga hercegovačkoga tuđmanofila koji želi naknadno i sa strane profitirati na kultu u trenutku kad izvorni sljedbenici tog kulta u državi politički dominiraju. Kad dođe do bitke za Zagreb, Bandić će na temelju Tuđmana ponosno moći svijetu kazati da je veći hadezeovac od hadezeovaca.

U isto vrijeme, on vjeruje da će u kolektivnome pamćenju spontano zadržati i status socijaldemokratskoga “građanina”, i unosno eksploatirati obje stolice – tuđmanovsku i račanovsku – na kojima ideološki sjedi. Zagreb ga fascinira više od svega. Hrvatsko financijsko središte počeo je doživljavati kao svoje političko leno, i kad su ga svojedobno zbog bizarnog prometnog incidenta maknuli s položaja gradonačelnika, doslovno je život uložio u kampanju da se na taj položaj vrati. Moždani udar koji je pretrpio, bio je u značajnoj mjeri proizvod frustracije zbog nagloga gubitka moći. Račan gospodina Bandića manje-više ne trpi, ali bez njega ne može. Bandić je sve ono što Račan nije. S tuđmanovskom klijentelom on po instinktu i pedigreu automatski pronalazi zajednički jezik, kakav Račan ne može pronaći ni nakon višegodišnjega ideološkoga dodvoravanja. Njegova radna energija – proizvod fanatične težnje za moći – neusporedivo je veća od Račanove. Za razliku od dokonoga Račana, Bandić je agitator koji dvadeset četiri sata dnevno plete svoju mrežu. Zagrebačku birokratsku strukturu uspio je podvrgnuti vlastitome utjecaju do mjere koja SDP u Zagrebu dovodi u egzistencijalnu ovisnost o njegovoj osobi.

Neuništiva hrvatska žabokrečina

U isto vrijeme, Bandićeva agilnost Zagrebu kao takvom nije donijela praktično ništa. Njegovo ime povezuje se s nekoliko sumnjivih transakcija oko velikih poslovnih prostora i sa sumnjivim natječajem za izgradnju sustava otpadnih voda. U njegovoj eri građevinska mafija neometano je nastavila s divljanjem. Brutalnim naseljavanjem i nelegalnom izgradnjom uništena je cijela podsljemenska zona i gotovo sve slobodne oaze u starom i novom Zagrebu, i sve je to išlo uz znanje gradske uprave u kojoj konce vuče Bandić. Naravno, i Račana je bolio đon za zagrebačke urbanističke probleme. Hrvatska politika funkcionira kao dogovorni mehanizam za usklađivanje raznovrsnih privatnih interesa, lišen viših društvenih kriterija, i SDP se sa svojom filistarskom ideologijom netalasanja savršeno prilagodio tom modelu.

Uzme li se u obzir ta činjenica, prilično je irelevantno kako će se spomenuta stranka profilirati u budućnosti na svojim kongresima. Među njezinim frakcijama razlike su provizorne, a hoće li “dragi vođa” postati Milan Bandić koji inklinira hadezeovskome mentalitetu, ili neko bezlično ime koje ne inklinira ničemu, s aspekta neuništive hrvatske žabokrečine to je savršeno svejedno.

STUPAC TJEDNA: OGRANIČENJE MEDIJSKOGA MONOPOLA

Odluka Vlade da vlasnici novina ne mogu kontrolirati više od četrdeset posto novinskoga tržišta u državi, nesumnjivo je pozitivan demokratski iskorak, bez obzira to što je donesena pod pritiskom OESS-a. Ta odluka, među ostalim, implicira da Europapress ne može kupiti Slobodnu Dalmaciju, i u krugu Nine Pavića provocirala je gnjevne reakcije. Gazde EPH bune se preko svojih komentatora što im je država ograničila mogućnost nekontrolirane ekspanzije. A što bi htjeli? Da se cijela Hrvatska pretvori u EPH? Stvoreni su državnim novcem za vrijeme Tuđmana, Račan im je osigurao kontinuitet privilegija, upravljaju strateškim poduzećem Tisak, ni sami ne znaju s koliko listova danas raspolažu, infiltrirali su se u televizijske postaje, i još ih silno pogađa što ne mogu upasti u Slobodnu koja – da je pravne države – ne bi ni bila izložena na slobodnu prodaju jer je pod Tuđmanom značajnim dijelom već prodana dvojici privatnih poduzetnika koji su ostali bez uloženog novca. Što bi ti ljudi htjeli?