Objavljeno u Nacionalu br. 441, 2004-04-27

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO

Parketofilija, pa što?

I tako, ono što mi se sviđalo danas, sutra, ali doslovno sutra, više mi se uopće ne sviđa, a ono što mi je bilo odbojno, ili čak odvratno, na neki iracionalan način počinje me privlačiti. Gotovo erotski. I što je najgore, kad nekome kažeš da te seksualno privlače parketi i prozorski okviri, taj te odmah gleda kao opasnog bolesnika

Zoran FerićZoran FerićVeć desetljećima s nekom vrstom čežnje prelistavam časopise za uređenje stana. To desetljećima zapravo znači tridesetak godina, još tamo od ranih sedamdesetih kad su moji roditelji odlučili graditi vikendicu, koju, nažalost, nikad nisu sagradili. U to vrijeme otac je počeo donositi kući časopis Wohnen, a bili smo pretplaćeni i na Naš dom, reviju za uređenje stana koja je onih godina izlazila u Zagrebu. I u ovih tridesetak godina koliko se po policama moga stana i kojekakvim zakucima gomilaju te hrpe šarenih papira nisam se zapravo upitao što tamo tražim i zašto ih uopće čitam? Jer, normalno je i valjda logično da ljudi kad planiraju neku gradnju, kupnju stana ili preuređenje kupuju te časopise da bi nešto vidjeli, da bi uopće dobili ideju što im se sviđa, što je u trendu i, uostalom, u kakvom bi se prostoru ugodno osjećali. Za mene, sve do danas, važno je bilo samo planirati. Prvo sam godinama, još dok su mi roditelji bili živi, planirao kako ću urediti svoju garsonijeru u potkrovlju, a kasnije, planovi su se proširili i na uređenje roditeljskoga stana u kojemu danas živim. No u tih tridesetak godina učinio sam vrlo malo, ili gotovo ništa da stvarno uredim i uljudim prostore našeg svakodnevnog življenja. Bilo je važno samo planirati. Naravno, najviše sam planirao u najvećim duševnim krizama, sve one dnevne sobe s kaminima, mediteranske vile s bazenima u dvorištu, smirujući parketi tamnih tonova, pastelni kupaonički prostori ili minimalističke kuhinje donosile su u moj život neko smirenje, nekakvu arkadiju koja mi je omogućavala da se vrlo efikasno maknem iz onoga što svaki čovjek ponekad doživljava kao mučnu i dosadnu stvarnost. Tek odnedavno počeo sam razmišljati o toj svojoj potrebi za bježanjem u tuđe stanove, potrebi koju, vjerojatno, dijelim s mnogim ljudima koji, kao i ja, stalno kupuju časopise o uređenju stana, a da nikad zapravo ne naprave ništa konkretno. I shvatio sam. Privlače me atmosfere koju proizvode fotografije tih stanova, kvadrati sunca na tamnome parketu, odnos starih komoda i modernoga kuhinjskog dizajna koji proizvodi specifičan ugođaj, privlači me privid smirenosti i bogatstva koja zrači iz tih prostora. Kao da se unutra žive neki sretni životi, nešto jasno i definirano, bez sumnji ili nestabilnosti. I tako se parket ovih naslikanih prostora u mojoj svijesti sve više pretvarao u kazališne daske za jednu pastoralu u koju sam buljio i još uvijek buljim s nekom hipnotičkom ospjednutošću.

A tako, s godinama, stvari s našim stanom postajale su sve alarmantnije. Kupaonica je postala derutna, vlažna i pljesniva, na kuhinjskim radijatorima nahvatao se prst masti, parketi su propadali, totalno su se rastočila kuhinjska vrata dok je iz svih vanjskih ograda probijala hrđa. I onda je moja žena rekla: “Dosta planiranja. Sad preuređujemo.” Dobro, rekao sam, ali dogradit ćemo i jednu sobu. I tako je sve to iz faze kroničnoga planiranja trebalo prijeći u fazu realizacije. I to se pokazalo kao strašan problem. Naime, posvuda po spomenutim časopisima mogu se naći detaljne upute za preuređenje ili gradnju; od ishodovanja građevinske dozvole, do izbora projektne dokumentacije ili građevnih materijala, pa do detalja na koje svaki novopečeni investitor u nekretninu treba obratiti pažnju. Tim uputama koje su nerijetko detaljne i vrlo instruktivne zapravo fali i neka vrsta psihijatrijskoga savjeta. Jer ako, tehnički, i imate sreće pri realizaciji jednoga takvog projekta, ne znači da ćete imati sreće i sa samim sobom. Mi smo, recimo imali sreće što nam je susjeda građevinar, jedna poduzetna starija gospođa koja je osmislila i tehnički doradila čitav projekt, koja je pomagala nizom savjeta i bez koje bi čitav pothvat te naše male gradnje zapravo bio potpuno nemoguć. Imali smo sreće i s izvođačem, koji se pokazao kao pošten, solidan i ne odviše skup. Nisu nas previše mučili ni drugi majstori, keramičar, parketar i soboslikar. Ali sam ja, zato, mučio samoga sebe. Dakle, ako gradite i ako vas ne muče ni općinske strukture, ni izvođači ni majstori, opet će se naći netko da vas muči. Gradnja je neka vrsta prokletstva izazvanoga prvim grijehom. Iako to Bog u Bibliji ne spominje eksplicitno, stvar je jasna.

Naime, kad smo krenuli u realizaciju toga projekta, naivno sam pomislio kako mi dugi staž konzumiranja revijalnih izdanja za unutrašnju arhitekturu može samo pomoći. Istina je da mi je sve to zapravo odmoglo. Problem je u tome što mi se uvijek sviđa nešto drugo. Prepuštam se ugodnoj struji medijske manipulacije i slatkom šapatu trendova koji nagovaraju na gluposti. I tako, ono što mi se sviđalo danas, sutra, ali doslovno sutra, više mi se uopće ne sviđa, a ono što mi je bilo odbojno, ili čak odvratno, na neki iracionalan način počinje me privlačiti. Gotovo erotski. I što je najgore, kad nekome kažeš da te seksualno privlače parketi i prozorski okviri, taj te odmah gleda kao opasnog bolesnika, kao da je parketofilija gora i od pedofilije. Pa dobronamjerno preporučuje psihijatirju u Vrapču.

U početku mi se, recimo, svidio tamnocrveni parket, trešnja, mahagonij ili čak palisandrovina. Poslije toga uhvatila me faza sivog parketa ili jelovine s bijelim pigmentom. Onda je, kao i uvijek, odluku donijela moja žena i kupili smo jedan svijetli jasen i majstori su nam ga brzo postavili. Izgledalo je lijepo, ali sam ja onda na nekoj fotografiji vidio kako prekrasno izgleda bijeli namještaj na tamnocrvenom parketu i vratio se opet tamnoj opciji. Kupio sam konzervicu tamnoga bajca i u vrtu obojio kvadratni metar onoga što je ostalo parketaru. Izgledalo je užasno. Pri tome sam temeljito namazao i vlastite ruke. To se, međutim, pokazalo kao puno veći problem nego što se činilo u prvi mah. Jer u kući nije bilo razrjeđivača, a ženin aceton nije pomagao. Crveni bajc mi se nekako upio u nokte i nikako ga nisam mogao očistiti. Ruke sam nekako uspio oprati vimom, no ne i nokte. A trebalo je ići u školu, na posao. I tako sam došao u situaciju da sjedim za katedrom, upisujem sat, a jedna djevojka iz prve klupe šokirano bulji u moje crvene nokte. Jer ona vidi sredovječnog punijeg gospodina s bradicom, svog profesora, s crveno lakiranim noktima. I da stvar bude još gora, profesor se ponaša normalno, dogovara lektiru, šali se, ispituje. Kao da mu nokti i nisu lakirani. I tada sam, u pogledu te djevojčice, shvatio svu apsurdnost onoga što radim, Sav užas te interijerske opsjednutosti i mahagonijske histerije. I to je valjda kazna za kobnu grešku što sam tražio život tamo gdje ga zapravo nema: po praznim sobama i minimalističkim kupaonicama.

Oduvijek sam, recimo, želio žutu kupaonicu. Boje sunca. Sada imam žutu kupaonicu i više je ne primjećujem. Imam i friško lakirani jasenov parket koji smrdi kao kuga, uskoro mi stiže kuhinja neodređene boje i ormar s velikim ogledalom. Ni to neću uskoro primjećivati. Ništa od onih časopisnih atmosfera nije se zadržalo, sada treba stvoriti svoje vlastite, svojim vlastitim realnim životom. Treba se suočiti. A od toga me hvata užas.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika