Veljko BarbieriGolemi srp od zvjezdanog praha propara međuzviježđa i odreže Uranova muda, nakon što mu ih je silnim zamahom odrezao njegov prvorođeni sin Kronos. U toj prvoj pobuni prastarih stvoritelja Vrijeme je pobijedilo Nebo. Značajan događaj koji će odrediti naš odnos prema svemiru sve do pojave Krista, ako izuzmemo židovska vjerovanja i Stari zavjet. Pa ipak, koliko god bila od presudnog kozmičkog značaja, ova promjena je označila i rođenje naše nesputane tjelesnosti u kojoj i gastronomija ima svoje mjesto.

Naime, dok je kastrirani Uran, kojeg je izdao vlastiti sin, stezao svoje zauvijek obeščašćeno međunožje, iz rasprsnutih mošnji stalo se prosipati sjeme, stvarajući novu galaksiju, golemi Mliječni put koji još i danas iskri od Uranovih zapaljenih spermija. Pogotovo u proljeće i ljeto, kad se čini da svojom maglicom presijeca nebeski svod poput onog nezamislivo golemog srpa. Ipak nije sve sjeme ostalo u svemiru. Dogodi se, naime, da pjevajući kozmički vjetrić potjera svojom silinom neke čestice i one se prospu po Zemlji i po njezinu moru. Crvići zaplivaju prema dnu i oplode veliku školjku. U jednom nezamislivo kratkom i dugom trenu zametak se izvrnu u biser, biser u meku opnu, a lepezasta školjka pomičući stranicama kao krilima izroni na površinu. Kad se otvorila i zaplivala po valovima, na njoj je već brodila Afrodita. Najljepša, najputenija, najprivlačnija od svih boginja.

Za svijet iz kojeg smo potekli ona će postati trajni simbol nezadržive sile plodnosti, ali ne zbog plodnosti same nego, naprotiv, zbog silovite strasti koja se budi pri samom pogledu na Afroditu kojoj nema premca u ljepoti, tjelesnosti i silama koje bude naše neobuzdane želje. Golema je njezina moć među smrtnicima i među bogovima koje je zavela i objahala, ostavljajući posvuda iza sebe školjke, njezinu živu maternicu koja se rasprsnula nakon njenog rođenja (tako mi je barem ispričala sama Afrodita) i pretvorila u mnoštvo raznih školjaka koje bez obzira na svoju vanjštinu u sebi uvijek kriju kobalt i srebro sedefa uz klicu rođenja novog bisera.

Antička je gastronomija, posebno helenska, otuda pridavala posebno mjesto pripremanju školjaka. Po Arhestratovim, Mitaikovim, Atenejevim ili Lynkejevim recepturama mogla bi se sastaviti cijela kuharica od Afroditinih malih maternica, koje u središtu svojih čvrstih ljuštura kriju meso. Tvrđe ili mekše, ali koje uvijek mirišu po ljubavnom soku i moru. Prema Aristotelu, također zaljubljeniku u Afroditinu ljepotu i jela od školjaka, Rimljani su imena nekih školjaka izvukli iz riječi mys, koja može značiti miš ili mišić, s nesumnjivim falusnim i erotskim prizvukom. Tako, kad slave Veneru, svoju inačicu Afrodite, ne mogu zamisliti pravu gozbu bez mekušaca. Eto, ovako je blagovao Marko Varon na jednom od banketa s početka I. stoljeća pr. Krista: uz pauna, šljuke, ždralove i jarčiće sa Samosa, iz Frigije, Medije i Ambracije, najviše je volio kamenice iz Tarenta, brbavice i mušule sa Sicilije, kapice ili lepeze s Kitere, dakle školjke iz kojih se u moru oko tog egejskog otoka rodila Afrodita.

Samo nekoliko godina poslije Licinije Lukul, koji će u povijesti ostati poznat po državničkoj umnosti ali i bogatim gozbama, između ostalih jela volio je svojim uzvanicima ponuditi i ježeve s Mizenskog rta, puževe iz Taranta, a nadasve kamenice iz Lokrina. U tom I. stoljeću pr. Krista ovi su zaljubljenici u školjke i Afroditu, odnosno Veneru, još uvijek mogli vidjeti na grčkom otoku Knidu, Praksitelov kip boginje ljepote i ljubavi, a prve su kopije već stale stizati u Rim i krasiti atrije i tricliniume patricijskih kuća. Praksitelova je Afrodita potpuno otkrivena i nudi svoje obline kao školjka svoje meso prepuno živog nagona. U svom bijesu kršćani su obezglavili sve te kopije. Praksitelov original vjerojatno uništili, no tijelo, to veličanstveno i puteno tijelo boginje, nisu dirali. Tek iz nekog skrivenog poštovanja hodočasnici u daleki srednjovjekovni samostan Santiago de Compostela na iberskim atlantskim obalama, gdje je jednom završavao svijet, nosili su oko vrata Afroditinu kapicu ili lepezu, sada kao simbol svetoga Jakova, ali i uzbudljivog sjećanja na neumrlu boginju. Nebo je opet pobijedilo Vrijeme.

Trebalo je proći više od tisuću godina pa da se školjke, zajedno s prikazom boginje, istodobno vrate u ložnice, blagovaonice i na stolove. Renesansa je otkrila školjke zajedno s opet pronađenim antičkim svijetom. Jedan se renesansni dvor među mnogima ipak isticao. Dvor Lorenza Medicija, Lorenza Veličanstvenog, tog velikog vladara, despota, sladostrasnika, kažu prijapovske snage, i zaljubljenika u dobru hranu, pa sukladno renesansnom povratku školjaka na jelovnike i u te Afroditine mekušce. Premda je uz njegov život, vladanje, pjesništvo i umjetnost vezan život mnogih firentinskih umjetnika, među svima se izdvaja njegov štićenik, slikar Sandro Botticelli, i njegovo slikarsko uzrastanje sve do “Rođenja Venere”, platna naslikanog oko 1485., koje se danas čuva u galeriji Uffizi u Firenzi. To uzrastanje odvijalo se usporedno sa snažnim, erotskim, poganizirajućim hedonizmom njegova mecene Lorenza Veličanstvenoga i kulture njegove okoline i stola. Botticellijeva Venera, za razliku od Praksitelove Afrodite, nešto nježnijih oblina, koje se tek spremaju prijeći iz božanske u ljudsku putenost i predati se nagonima, plutajući na lepezi negdje između Neba i mora, koji se ne valjaju niti svijetle po zakonima prirode nego po zakonima Erosa, ipak nas izravno vraća međunožju i nepcu pradavnog svijeta demijurga i podsjeća na moć koju je boginja rođena iz školjke imala nad bogovima i ljudima. Kako je grčki slijepac pjevao u svojim Homerskim himnama: – Ona smućuje razum čak i Zeusu, gromovniku/, Najvećem od bogova kad hoće, prevari i tako mudar duh…/ Dosegnu Idu s tisuću izvora, goru, majku zvjeradi/, Za njom idu sivi vukovi uzbuđeni ulagujući se/, Riđokosi lavovi, medvjedi i hitre pantere nezasitne lanadi/. Ugledavši ih, razveseli se ona od sveg srca i hitnu želju/, U njihove grudi, i tada se svi oni, odjednom, odoše pariti u hladovinu doline/.

Lazanje sa školjkama
Skuhajte lazanje i procijedite ih. Posebno na maslinovu ulju zažutite sjeckani bijeli luk, kapulu i mladu ljutiku pa dodajte razne vrste školjaka i nešto kozica, tek da se otvore. Tada školjke očistite od ljuštura. Podlijte malo bijelim vinom, pa u očišćenu buzaru ubacite nekoliko žlica krušnih mrvica i ribanog parmezana. U posudi za pečenje slažite red lazanja, red zgusnute buzare od školjaka tako da na dnu i na vrhu bude tjestenina. Posebno pripremite bešamel umak od masla, brašna, ribanog sira i mlijeka te kad ugusti, prelijte debeli sloj preko lazanja sa školjkama. Zapecite u pećnici dok ne dobije koricu i služite jelo vruće, posuto sjeckanim petrusimulom i ukrašeno odbačenim školjkama.

Portugalska caldeirada od školjaka
Na maslinovu ulju zažutite sjeckanu kapulu i bijeli luk pa dodajte mljevenih pomidora i žlicu mljevene slatke paprike. Kuhajte dok ne dobijete gustu šalšu. U nju dodajte na kolute sječene krumpire i još luka sjeckanog na kolute, podlijte bijelom bevandom da pokrije povrće pa kad sve omekša, ubacite razne vrste školjaka i pustite da se otvore, a caldeirada se ugusti. Posolite i zaljutite po želji i služite vruće, kao našu poparu.

Ljuta stonska buzara
Na maslinovu ulju napravite vrlo gustu šalšu od sjeckane kapule, luka, sjeckanog petrusimula i selena, mljevenih pomidora, crvenih paprika i jedne ljute papričice. Kad dobro ugusti, ubacite razne vrste školjaka (dagnje, mušule, brbavice, kućice, kapice sv. Jakova…) i pustite da se otvore podlijevajući čašom bijelom vina. Kad još malo proključa, buzara je gotova.