Damir RadićMeđu aktualnim američkim sineastima, dvojica su posebno zanimljiva: Steven Soderbergh i Gus Van Sant. Obojica su počeli kao uvjereni nezavisnjaci sredinom, odnosno potkraj 80-ih, da bi nakon desetak godina independent karijere neočekivano uspješno zaplivali u hollywoodskim vodama, ne gubeći pritom autorski dignitet, ali ni čežnju za kreativnom neovisnošću koja ih je prvotno proslavila. Zanimljivo je da je Soderbergh najprestižniju svjetsku art nagradu, cannesku Zlatnu palmu, dobio već za debitantski uradak “Seks, laži i videovrpce”, dok je Van Santu ona dodijeljena za jubilarni deseti film “Slon”, koji je gotovo godinu dana nakon trijumfa u Cannesu napokon zaigrao i u hrvatskim kinima.

Gus Van Sant deklarirani je gay čiji rani filmovi, napose “Moj privatni Idaho” i “Blues kaubojki”, iz današnje perspektive djeluju kao izravna najava queer poetike. Dok je u debiju “Mala Noche” u središtu njegova interesa još bila strastvena homoseksualna čežnja, “Moj privatno Idaho” i “Blues kaubojki” uvode arhetipske queer karaktere – individualistički orijentirane biseksualce u nonkonformističkoj potrazi za osobnom srećom i životnim radostima, smještenima izvan dosega zadanih ideologija. Kad je na prijelazu milenija polučio dva pitoma hollywoodska ostvarenja, “Dobri Will Hunting” i “Tražeći Forrestera”, učinilo se da se Van Sant “prodao”, doduše sa stilom, mada je već tad konceptualni remake Hitchcockova “Psiha”, originalno “kopiranje” izvornika kadar po kadar, upućivao da ga sklonost kreativnoj pustolovnosti, kako bi rekao Man Ray, nije napustila. No malo je tko mogao očekivati da će se nakon respektabilnih kritičarskih i komercijalnih dosega hollywoodskom mainstream duologijom “iz čistog mira” vratiti u skromne produkcijske uvjete svojih početaka. Sada, nakon povratka “nezavisnom domu” filmovima “Gerry” i “Slon”, čini se da su “Dobri Will Hunting” i “Tražeći Forrestera” bili tek vježbe na zadanu temu (stil hollywoodskog mainstreama), motivirane potrebom istraživalački nastrojenog duha da se okuša i na tom području.

“Slon”, koji se fiktivnom pričom referira na učestale učeničke masakre u američkim školama, imao je vrlo jaku konkurenciju u Cannesu – za Zlatnu palmu natjecali su se među ostalima von Trierov “Dogville”, Eastwoodova “Mistična rijeka”, Ceylonov “Dalek” i Arcandove “Barbarske invazije”. Kad je žiri nagradu dodijelio Van Santu, dio kritičara bio je razočaran, a neki kod nas još i danas tvrde da ju je dobio nezasluženo. Istovremeno, dobar dio američkih kritičara napao je film zbog autorske “neodgovornosti” u bavljenju osjetljivom temom. Oba su prigovora, međutim, posve neutemeljena. Prvi stoga što svaki od navedenih filmova ima znatne vrijednosti i da je bilo koji od njih dobio Zlatnu palmu, ne bi bilo nezasluženo. Ipak, Van Santov film, uz onaj von Trierov, posjeduju najveću dozu osebujnosti i autorske smjelosti, tako da je njegovo nagrađivanje sasvim primjereno. Pri tom je logično da je Van Sant dobio prednost pred von Trierom jer Amerikanac, za razliku od Danca, u Cannesu nikad nije bio nagrađivan. Što se tiče drugog prigovora, on proizlazi iz nemogućnosti pristajanja na govor o delikatnim stvarima bez eksplicitnog angažmana, nepristajanja na svjetonazor iz kojeg proizlazi takav neutralan govor koji čini razvidnom autorovu posvećenost estetskim aspektima samog medija, a nejasnim ili “nejasnim” njegov stav o prikazanim događajima.

Van Sant bez neke jasnije motivacije naizmjenično prati niz likova učenika jedne srednje škole u Americi. Prostor zbivanja sveden je na školu i njezinu najbližu okolicu, s izuzetkom sekvence u kojoj se u domu jednog od njih bavi dvojicom učenika koji će počiniti masakr. Pristup likovima i njihovim ni po čemu osobitim aktivnostima dokumentaristički je distanciran, premda se čini očitim da autor uživa u prevladavajućoj dopadljivoj vanjštini tinejdžera te da osjeća neku generalnu naklonost prema njima, napose onima koji iskazuju umjetničke sklonosti (fotograf Eli) ili brižnost za bližnje (John koji pomaže alkoholiziranom ocu i kasnije upozorava učenike da ne ulaze u školu, sluteći zlo). Međutim, racionalna “objektivnost” nadređena je emocionalnom angažmanu pa je dominantan dojam, slično Kubrikovoj poetici, da Van Santovo distancirano praćenje likova i događaja svjedoči o svjetonazoru koji ljude i njihovu egzistenciju vidi suštinski irelevantnima, ali fenomenološki zanimljivima. Usto, reklo bi se da Van Santa mnogo više zanimaju posve formalni aspekti djela: kako opisati prostor zbivanja i povezati različite vremenske razine radnje. Taj aspekt u mnogočemu je bravurozno riješen: dugi kadrovi s kamerom koja ustrajno prati likove kroz školske prostore, napose hodnike (ovdje je inspiracija Kubrickom više nego očita), povremeno impresivne horizontalne kompozicije kadrova, izvanredno dočaravanje školskog ugođaja upravo kroz plastičan opis osobite prostornosti škole, preklapanje vremenskih razina koje uključuju iste događaje snimljene iz različitih perspektiva (postupak koji je još 1971. švedski filmaš Jan Troell efektno promovirao u svojoj “Novoj zemlji”). Opća distanciranost koja dominira nad prisutnim no potisnutim emocionalnim aspektom istovremeno je pojačana i razblažena neočekivanom uporabom Beethovenove glazbe koja pojedinim, temeljno sasvim običnim prizorima daje oniričko-poetsku intonaciju, stvarajući takvim posve nemotiviranim spojem “niskog” i “sublimnog” izniman ugođaj koji je zbunio i rasrdio mnogog kritičara nenaviklog na neuhvatljive, hollywoodski neukroćene prostore umjetničke imaginacije.

Iako posvećen stilu i ugođaju, Van Sant nije zaboravio temu djela. On dakako neće uroniti u psihu dvojice školaraca ubojica odnosno secirati društvene uvjete njihova bivstvovanja kako bi pomno istražio individualne i socijalne razloge za čin nasilja, ali neke naznake ipak su prisutne. Na primjer, dovoljno je uočljiva činjenica da mladići automatsko oružje naručuju preko Interneta i da im se ono lakonski isporučuje običnom dostavom bez ikakve provjere, kao i to da su im omiljena razbibriga kompjuterske igrice s pucanjem i ubijanjem. Naravno, Van Sant je prepametan da bi nekakvu definitivnu odgovornost bacio na dječje igrice, svjestan da bi to bilo podjednako ridikulozno kao svojedobno skandinavsko “otkriće” o tobože štetnim posljedicama crtića tipa Tommyja i Jerryja na dječju psihu, ili još aktualno optuživanje nasilnih filmova kao ključne inspiracije za zbiljsko nasilje. Međutim, isto je tako dovoljno pametan da zna kako ipak nešto nije u redu s društvom gdje baš svatko lakoćom može doći do oružja, a i poprilično neugodan kad zaključuje da članovima tog društva nije potrebna službeno proskribirana ideologija poput nacizma (u znakovitom prizoru dokumentarnog filma o nacizmu na televiziji shvaćamo da mladi ubojice jedva znaju tko je Hitler) da bi “skrenuli na krivi put” – pa sama američka kultura (i ne samo ona dakako) u znatnoj je mjeri izgrađena na kultu oružja i nasilja, a za američke medije nema privlačnijeg događaja od nekakvog atentata, spektakularnog obračuna bandi pa naposljetku i iracionalnih masakra kojih nisu pošteđene ni škole. Potonji zločini koje čine tinejdžeri posebno su frustrirajući za krojače tamošnjeg javnog mnijenja, jer na njih nema lakih odgovora, ili ih uopće nema. Za naciju naviklu na manihejsku sliku svijeta i mitskog protivnika u rasponu od Sovjeta do Al Qaede, naciju šopanu hollywoodskim maksimalnim pojednostavljivanjem svih aspekata zbilje, Van Santov film doista se mora učiniti “besmislenim” u svom odbijanju lakih rješenja, u poštenom autorskom priznanju da uzroke skretanja u zlo nije moguće preciznije detektirati. Ipak, Van Santovo odbijanje, umjetnički legitimnog i danas uobičajenog, grafički izravnog prikaza nasilja, izbjegavanje osebujne estetizacije (“glamurizacije”) nasilja, dovoljno govori. Mnogi bi režiser takav film furiozno finiširao intenzivnim naturalističkim slikama ubijanja, ali Van Sant je radije sredstva intenzifikacije pronašao u osobitim vizualnim postupcima i Beethovenovoj “Mjesečini”. Možda je “oskudno” prikazivanje nasilja samo još jedan izraz Van Santove želje da se odmakne od uobičajenih filmskih rješenja, no vjerojatnije je za autora njegova profila, koji je u svojim filmovima često afirmirao nevini entuzijazam, da je takav izbor motiviran i angažmanom protiv vladajuće medijske eksploatacije nasilja. U svakom slučaju “Slon” je kruna dosadašnjeg Van Santova opusa i zasigurno jedan od najdojmljivijih filmova koje ćemo ove godine vidjeti na hrvatskom kino repertoaru.