Ilko ČulićEdo Maajka – “No Sikiriki” (Menart)

Promotivni singl s pjesmom “No Sikiriki” zračio je iskrenim optimizmom, promocija istoimenog albuma bila je najavljena za Dan žena, nasmijani Edo prepričavao je najnovije zgode s turneje i gotovo sve je upućivalo na sumnju da će se nakon zavidnog uspjeha prvijenca “Slušaj mater” ipak uživjeti u ulogu veselog Bosanca kakvu su mu namijenili balkanski estradni mešetari. Dva mjeseca poslije album “No Sikiriki” otkucava poput satnog mehanizma na tempiranoj bombi i nema tog pirotehničara koji bi ga mogao deaktivirati za 72 minute i 50 sekundi. Dok s radija dopire refren pjesme “Dragi moj Vlado” u kojem Edo izvikuje “jebo vladu, jebo politiku, u saboru jebo sve njih redom”, još uvijek se može nagađati kako je on samo preuzeo univerzalnu punkersku parolu “Fuck The System” i preveo je na jezik razumljiv lokalnoj političkoj eliti, ali kad se izvrti cijeli album, otkrivaju se mnogo složenije poruke i bitno drukčija značenja.

Najtraženiji domaći (zagrebački koliko i tuzlanski) reper, kojeg danas s podjednakim zanimanjem prate beskompromisni alternativci iz zagrebačkog Attacka, rockerska publika Hladnog piva i okorjeli narodnjački fanovi iz gastarbajterskih klubova posijanih po europskim metropolama, spremno je prihvatio izazov i zagrizao u krupniji zalogaj nego na debitantskom albumu. Premda “No Sikiriki” pulsira u sličnim hip hop ritmovima s već prepoznatljivim producentskim zahvatima Kooladea i Dasha, Edo je zbog 19 novih pjesama prevalio dalek put “od Goražda i Berlina”, zadržavajući se i na mjestima pokraj kojih bi drugi reperi radije projurili s 200 na sat. To što se s novoga CD-a ne daju izdvojiti tako sigurni favoriti kao “Prikaze” i “Jesmo l’ sami” moglo bi značiti da su dvije najjače Edine pjesme ostale na “Slušaj mater”, ali album “No Sikiriki” će na bilo kakvom vaganju imati znatno veću težinu od svog prethodnika.

Uvodni “Sevdah o rodama” zvuči više kao pjesnički nego kao reperski intro, prvo “rokanje” kroz “To sam ja” donosi zdravicu kakvu će teško odbiti i oni koji obično ne pokazuju nikakav interes za hip hop, ali pravi zaplet ipak počinje pjesmom “Pržiii”. Dok Edo dijagnosticira stanje na estradi i zajebava Huljića, na zaraznom trash-folk refrenu: “Prži mi se srce moje od ljubavi tvoje”, pojavljuje se sarajevski kantautor Dino Šaran u izdanju koje je nespojivo s reputacijom vanjskog suradnika Crvene jabuke. Na gostujućem terenu dobro se snašao i Davor Erceg u “Slušajte me sad”, a jedina promašena investicija bio je Dado Topić jer pjesma “Obećana riječ” ispada iz kruga najboljih na albumu samo zbog njegova skromnog doprinosa. Ispred nje ostaje gomila odličnog materijala: urnebesna “Legenda o Elvisu”, potresna zagrebačka priča o zabranjenoj ljubavi “On je mlađi”, izbjeglička “Savske meduze” i finalna “Mater vam jebem” u kojoj su se valjda nagomilale sve posljedice rata vidljive u Bosni 2004.

Edo Maajka ne može sanirati toliku štetu, ali vrlo lako može imati album godine u najmanje tri države.

Adi Lukovac – “Remake” (Gramofon)

Uz makedonskog veterana Kirila Džajkovskog, Sarajlija Adi Lukovac jedan je od najdarovitijih balkanskih producenata elektronske glazbe s etničkim predznakom. Nakon zapaženog albuma “Fluid”, koji mu je otvorio vrata talijanske podružnice EMI-a, Lukovac je bio angažiran u nekoliko filmskih i kazališnih projekata, a rezultati pokazani na soundtracku iz filma “Remake” Dine Mustafića i bonus tracku “Hazurila” iz predstave “Tvrđava” Sulejmana Kupusovića sugeriraju da će uskoro biti zatrpan ponudama za produciranje namjenske glazbe. Ipak, Adijevi etno-ambijenti slušatelju najprije otvaraju apetit za sljedeći studijski album s pratećim bandom Ornamenti.

Djeca – “Stvari” (Aquarius)

Svaki band ima pravo potrošiti debitantski album na liječenje dječjih bolesti, ali ova Djeca trebat će barem još jednu jaku dozu medikamenata. U nešto manje od 40 minuta njihova drugog albuma štima jedino produkcija koju potpisuju Jura Ferina i Pavle Miholjević, već prekaljeni u radu s Pipsima. Premda se za većinu od ukupno 12 pjesama može lako dokazati da proizlaze iz sustavnog praćenja novih trendova na britanskoj, a u nešto manjoj mjeri i na američkoj rock sceni, zbog neznatnih autorskih kapaciteta Djeca nemaju gotovo nikakvih izgleda nametnuti se kao trendsetteri u domaćoj konkurenciji i možda će zauvijek ostati samo hobistički projekt.

Zabranjeno pušenje – “Live In St. Louis” (Menart)

Dokumentarac iz St. Louisa, gdje je Sulino Zabranjeno pušenje odsviralo jedan od pet koncerata preklanjske sjevernoameričke turneje, uglavnom potvrđuje ono što se malo prije ili poslije toga moglo utvrditi na ovdašnjim pozornicama. Band koji iz studijskih projekata izvlači sve manje zanimljivog materijala još uvijek funkcionira kao respektabilna koncertna atrakcija, ovdje najuvjerljivija u pjesmama “Bos il’ hadžija”, “Test za Dženet” i osmominutnoj verziji “Dok čekaš sabah sa šejtanom”. Dodatne poene donose superiorna snimka Marka Burrisa i raspoložena publika koja momentalno reagira na svaki stari hit iz repertoara Pušenja.

Zvjezdice:
Edo Maajka – 4
Adi Lukovac – 4
Djeca – 2
Zabranjeno pušenje – 3

Top lista:
1.Edo Maajka – “No Sikiriki”
2.Franz Ferdinand – Franz Ferdinand”
3.Cypress Hill – “Till Death Do Us Part”
4.Johnny Cash – “Unearthed”
5.Gustafi – “Gust Off”